U našem današnjem evanđelju Isus poziva, šalje i oblikuje Dvanaestoricu za poslanje. Kako?
Evanđelje (Pročitaj Mk 6,7-13)
Sveti Marko opisuje prvu propovjedničku misiju koju je Isus dao Dvanaestorici i pun je pouka koje nam mogu pomoći. Prvo, On ih je pozvao – poziv na akciju koji ih je organizirao i usmjerio. Ovdje je sva inicijativa njegova.
Nakon što ih je pozvao, poslao ih je dvojicu po dvojicu. Zašto nisu mogli izaći sami? “Nije dobro da čovjek bude sam.” Ljudsko druženje i međusobna podrška bili bi najvažniji u ovakvoj misiji. Isus također nije preuzeo vlastitu misiju sam.
Zatim, “On im je rekao da na put ne uzmu ništa osim štapa.” Zašto ta radikalna jednostavnost? Zacijelo je to bila obuka za apostole da prakticiraju jednodušnu predanost koju njihov poziv zahtijeva od njih. Trebali su početi učiti ozbiljno shvaćati Isusovo učenje: “Ne budite zabrinuti govoreći: ‘Što ćemo jesti?’ ili ‘Što ćemo obući?’…Ali prvo tražite [God’s] kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će to biti i tvoje” (Mt 6,31.33). Kao što je Bog poslao Isusa u naš svijet u jednostavnosti da nas spasi, Isus je na isti način poslao svoje apostole.
Dvanaestorica su trebala propovijedati pokajanje gdje god su išli. Kad bi naišli na otpor, trebali su “otresti prašinu sa sebe [their] noge kao svjedočanstvo protiv njih.” Ovdje bi se uključili u proročku dramu koja je često bila dio prorokovog rada. Starozavjetne proroke Bog je često pozivao ne samo da riječima propovijedaju poruku pokajanja nego i da je ostvaruju, tako da nitko ne može tvrditi da ne razumiju.
Na primjer, Jeremija je stavio kamenje u peć za pečenje cigala (vidi Jer 43:8–13), a Ezekiel je pojeo svitak (vidi Eze 2:8–3:6). Isus je također koristio proročansku dramu. Jedan primjer je bio kada je očistio Hram od mjenjača novca i otjerao životinje korištene za žrtve. On je tamo okupljenim ljudima odglumio ono što će se uskoro dogoditi – štovanje Starog saveza trebalo je biti pročišćeno, pročišćeno i ispunjeno u Njemu.
Otresanje prašine s nogu bila je uobičajena praksa u Judi za svakoga tko je napustio Svetu zemlju i putovao poganskim teritorijem. Bio je to iskaz poštovanja prema zemlji saveza i želja da se ne okalja život kakav su živjeli pogani, koji su bili izvan saveza. U ovom slučaju, kada i ako su ga Dvanaestorica upotrijebila u suočavanju sa židovskom ravnodušnošću prema njihovom propovijedanju, to bi im bio oštar prijekor, implicirajući da su sada odlučili živjeti izvan Novog saveza koji je Bog namjeravao sklopiti sa svojim narodom.
Kad je Isus ovlastio Dvanaestoricu, “dao im je vlast nad nečistim duhovima”. Ovo je možda najiznenadniji aspekt njihova misionarskog rada. Nema sumnje u činjenicu da je Isus namjeravao podijeliti svoj autoritet s onima koje je pozvao.
Ovdje vidimo najranije naznake Isusovog plana da izgradi ljudsku Crkvu i podari joj svoju vlastitu božansku moć. Dvanaestorica su “mnoge demone istjerivali i mnoge bolesnike mazali uljem i izliječili”. Ovdje je nagovještaj onoga što će danas postati sakrament pomazanja u Crkvi. Dvije tisuće godina kasnije, Isus još uvijek obavlja djelo svog kraljevstva u i preko ljudi koji su pozvani, poslani i oblikovani u službenom svećeništvu Njegove Crkve. Obična ljudska bića obavljaju izvanredan božanski posao među nama. Slava Gospodu!
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, hvala Ti što pozivaš ljude u svim godinama da vrše Tvoje djelo u našem svijetu, da budu Tvoja prisutnost ovdje.
Prvo čitanje (Pročitaj Amos 7,12-15)
Naše čitanje Starog zavjeta daje nam svjedočanstvo drugog običnog ljudskog bića koje je Bog pozvao da obavi izvanredan posao proroka ljudima koji nisu mislili da im to treba.
Amos je živio u 8th st. pr. Kr. Bio je jednostavan čovjek – “pastir i uzgajač sikomora”. Brinuo se za živa bića, i životinje i biljke; nije bio “profesionalni” prorok. Nisu ga obučavali drugi proroci, niti je krvno povezan s tim pozivom. Ipak, Bog ga je pozvao iz njegova rodnog mjesta na jugu, Judeje, da prorokuje svom narodu na sjeveru, Izraelu.
Tamošnjeg svećenika nije previše zanimalo slušati Amosa, za kojeg je mislio da se jednostavno bavi svojim zanatom gdje to nije bilo potrebno: “Odlazi, vizionaru, bježi u zemlju Judinu!” Amos, naravno, to nije mogao učiniti, jer koliko god bio nekvalificiran, bio je sasvim siguran u Božji poziv.
Vještine koje je koristio u brizi za ovce i drveće sada će biti usmjerene prema brizi za Božje “stado” (vidi Eze 34:1-10; Ps 23), za Njegovu vlastitu “lozu” (vidi Ps 80:8-9; Jer 2,21; Hos 10,1). Amos nas podsjeća da Božji plan da dopre do ljudi preko ljudi nije bio nov s Isusom. Izraelov vlastiti poziv bio je biti kraljevstvo svećenika (vidi Izl 19,6), a kad su otpali od toga, Bog je poslao proroke. Kad je cijela riječ otpala od našeg poziva da budemo “na sliku i priliku Božju”, poslao je Isusa da nas pozove natrag u pravi život.
Danas, dok se svijet još uvijek trudi pobjeći od Boga, Isus nas nastavlja pozivati natrag kroz svoju vrlo ljudsku Crkvu. Kad čujemo taj poziv, neka imamo milost da ne viknemo: “Odlazi, vizionaru!”
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, daj mi milost da se ne spotaknem o ljudskost Tvoje Crkve. Želim da uši čuju Tvoj Glas dok dolazi kroz ljudska bića.
Psalam (Pročitaj Ps 85,9-14)
Kako ne bismo bili u iskušenju da ne poslušamo Isusov glas u proročkom pozivu Njegove Crkve, naš psalam stavlja na naša usta riječi koje nas danas mogu formirati u poslušnosti: “Čuti ću što Bog naviješta…jer On naviješta mir.” Kada smo voljni slušati Crkvu, doživljavamo istu radost kao psalmist kada je poslušao Božju Riječ: “Sam će Gospodin dati svoje dobro.” U Evanđelju smo vidjeli Isusa kako žarko želi proširiti svoje “blagodati” na mnogo više ljudi nego što je On sam mogao doseći kada je poslao Dvanaestoricu u svoje ime. Kada naša srca i umovi stvarno shvate da, u učenju svoje Crkve, Isus nastavlja širiti svoje milostive blagodati ljepote, istine i dobrote, bit ćemo spremni pjevati: “Gospodine, daj nam da vidimo tvoju dobrotu i daj nam svoje spasenje.”
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj Ef 1,3-14)
Sveti Pavao je bio čovjek koji je istinski razumio da je, od “prije postanka svijeta,” Bog imao plan uzdići sva ljudska bića, uključujući i one od nas koji nismo pozvani u službu svećenika, u svoju božansku prirodu. To je On učinio “posvojenjem sebi kroz Isusa Krista”. Bog nam je “odredio” da budemo “sveti i bez mane pred njim”.
Zašto je Bog ikada smislio ovakav plan za stvorenja poput nas? Zato što je znao da će, kada se ispuni, to rezultirati “hvalom slave njegove”, izraz koji sveti Pavao ponavlja tri puta radi naglaska. Ovo mora biti važno. Uzdizanje ljudskih bića do božanskog je “tema”, da tako kažemo, stvaranja. To je cilj čovjekova postojanja.
Ponekad, kada danas moramo braniti učiteljsku tvrdnju Crkve da je živi Isusov Glas, borimo se nadvladati prigovor ideji da Crkva može biti i ljudska i božanska. Međutim, iz naših današnjih čitanja možemo vidjeti da ova ideja ne bi trebala biti iznenađenje.
Iako nećemo svi imati apostolsko zvanje, svi smo dio Božjeg plana “sabrati sve u Kristu, na nebu i na zemlji”. Kada ovaj plan bude u potpunosti ostvaren, provest ćemo vječnost hvaleći “bogatstvo [God’s] milost kojom nas je obasuo.” Danas nije prerano da počnemo pjevati ovu veličanstvenu pjesmu.
Mogući odgovor: Nebeski Oče, molim te, usidri me u stvarnosti da će tvoj plan, na djelu SADA u svijetu, dovesti do vječne ekstaze nad tvojom mudrošću i slavom.
Tissot, J. (1894). Pobudnica apostolima [painting]. Preuzeto sa Wikimedia Commons.
