Je li za katolike grijeh ne izaći na izbore?

Djelatnici ACI Prensa, 30. svibnja 2024. / 07:00 sati

Uzima se u obzir 2024. godina najveća izborna godina u povijesti, s više od 60 zemalja — koje predstavljaju gotovo polovicu svjetskog stanovništva — održava izbore. Ovaj povijesni trenutak postavlja katolicima pitanje: Je li grijeh ne glasati?

Kako bi pružio neki uvid u ovo pitanje, ACI Prensa, CNA-ov partner za vijesti na španjolskom jeziku, razgovarao je s Fray Nelsonom Medinom, dominikanskim svećenikom koji ima doktorat iz temeljne teologije na Institutu Milltown u Dublinu, i ocem Mariom Arroyom, koji ima doktorat doktorirao filozofiju na Papinskom sveučilištu Svetog Križa u Rimu.

Izbori i ‘opće dobro’

Medina je naglasio da je “opći kriterij za kršćanina uvijek da njegovo djelovanje (ili odluka da ne djeluje) vodi, ili pogoduje, ili barem ne ometa, postizanje općeg dobra.”

“U zemljama u kojima je glasovanje obavezno, čini se da apstinencija od glasovanja spada, barem nominalno, u zločin; teško je vidjeti kako bi se to moglo narediti za opće dobro”, istaknuo je, dodavši kako “iz istog razloga iz ove analize isključujemo ljude koji, iz lijenosti ili da ne smetaju, apstiniraju od glasovanja. Tu očito nema ispravne moralne motivacije.”

Dominikanski teolog je rekao da “tamo gdje nije obvezno glasati, i kada se isključi lijenost ili jednostavna pogodnost, jasno je da je jedina svrha koja bi mogla biti valjana za suzdržavanje od glasovanja prosvjedovati da je sam izborni proces korumpiran ( zbog očite prijevare ili neizbježne prijevare), ili odbiti sve kandidate zbog njihove nesposobnosti ili niske moralne kvalitete.

“Pitanje koje slijedi je očito: Kakav je učinak predvidljiv od takve odluke?” istaknuo je.

Tamo gdje postoji “sigurnost da je proces korumpiran,” lokalno zakonodavstvo bi moglo razmotriti poništavanje izbora u slučaju velikog broja ljudi koji se suzdrže od glasovanja i ako je “predvidljivo” da se to može postići, tada Medina smatra da bi “to bilo budi u pravu što ne glasaš.”

“Ako je, pak, ta mogućnost nerealna, suzdržavanje od glasovanja jednostavno znači odustajanje od vlastitog glasa i mogućeg doprinosa javnom dijalogu, što se ne čini etički korektnim”, istaknuo je.

Nekvalitetni kandidati

Što se tiče ideje da se „ne glasa iz želje da se protestira protiv loše kvalitete svih kandidata“, dominikanski svećenik je napravio „razliku“: „Ako postoji mogućnost da jedan od kandidata, ako bi pobijedio , promijenio pravila igre, primjerice, donošenjem nove verzije ustava koja ga održava na vlasti, onda se čini poželjnijim glasati za ‘manje zlo’, s obzirom da bi pobjeda takvog kandidata eliminirala mogućnost stvarne promjene u vidljivoj budućnosti.”

“S druge strane, ako su svi kandidati grozni, ali nema očitog rizika od promjene pravila igre, ipak se može reći da postoje alternative koje bi takav prosvjed učinile vidljivijim, primjerice, okretanje na praznom glasačkom listiću ili čak postizanje značajnog broja diskvalificiranih glasova.”

Za Medinu, osim u slučaju u kojem se masovna apstinencija čini mogućom i može poništiti izbore, svi drugi scenariji pokazuju poželjni tijek djelovanja u kojem je bolje glasati.

“Stoga, osim u prethodno navedenom slučaju, suzdržavanje od glasanja se čini kao čin koji nije najbolja opcija, tako da sigurno uključuje neki oblik grijeha, iako je vrlo moguće da je riječ o jednostavnom grijehu”, rekao je Medina.

‘Traži li Bog od mene da glasam ili ne?’

O tome može li odluka o neglasovanju biti grijeh, Arroyo je radije predstavio “pozitivnu perspektivu”: “Traži li Bog od mene da glasam ili ne? Je li milo Bogu da glasam? Služi li glasanje meni i mom društvu? Može li se glasanje smatrati načinom društvenog milosrđa?”

Međutim, svećenik je priznao da “postavljanje pitanja grijeha služi kao razuman referentni okvir, koji funkcionira analogno granicama nogometnog igrališta koje ograničavaju igralište.”

Osvrćući se na Kompendij socijalnog nauka Crkve i Katekizam Katoličke Crkve, Arroyo je istaknuo da je „dužnost katolika sudjelovati u javnom životu u mjeri u kojoj mogu, tako da se ograniči samo na glasovanje. već ograničava nečije sudjelovanje.”

Premda se o glasovanju ne govori “u smislu grijeha ili ne”, rekao je svećenik, “shvaća se, međutim, da neodgovornost i, ako je primjenjivo, lijenost i nezainteresiranost, koji uzrokuju neglasovanje, mogu sami po sebi biti grijeh, obično nije ozbiljno.”

U broj 2239 katekizma, bilježi Arroyo, stoji: “Dužnost je građana da zajedno s civilnim vlastima doprinose dobru društva u duhu istine, pravde, solidarnosti i slobode. Ljubav i služenje domovini proizlaze iz dužnosti zahvalnosti i pripadaju redu milosrđa.”

S tim u vezi, istaknuo je, “mogli bismo reći da je ispunjavanje naših građanskih obveza dužnost zahvalnosti i milosrđa prema društvu koje nam je pomoglo u rastu”.

„Najizravnija referenca na tu temu nalazi se u br. 2240 katekizma: ‘Pokornost autoritetu i suodgovornost za opće dobro čine moralno obveznim plaćanje poreza, korištenje prava glasa i obranu vlastite zemlje. ,'” on je dodao.

“Recimo to [the catechism] stavlja ostvarivanje prava glasa na istu razinu kao i plaćanje poreza — dužnost pravednosti. Još jednom izostavlja govor u smislu grijeha ili ne-grijeha, ali govori o moralnom zahtjevu. Ne precizira je li ta obveza ozbiljna ili ne. Ne čineći to, pretpostavlja se da nije ozbiljno”, istaknuo je.

Četvrta zapovijed i suzdržavanje od glasovanja

(Priča se nastavlja u nastavku)

Pretplatite se na naš dnevni bilten

“Prevodeći ovu formulaciju u izraze ‘griješiti ili ne griješiti’,” nastavio je Arroyo, “može se reći da je neglasovanje manji grijeh. Budući da nije izričito navedeno da se radi o ozbiljnoj obvezi, iz teksta se ne može zaključiti da je prekršaj težak.”

“Ali budući da je to moralni zahtjev, dužnost, razumije se da je neispunjavanje toga manji prijestup protiv kreposti pravednosti i protiv Četvrte zapovijedi Božjeg zakona”, o čemu se govori u br. 2240 katekizma. .

U zaključku, Arroyo je rekao da je neglasovanje “lak grijeh, protiv pravde, Četvrte zapovijedi, društvenog milosrđa i, ako je primjenjivo, grijeh lijenosti, apatije i neodgovornosti.”

Ova priča je prvi put objavljen od strane ACI Prensa, CNA-ovog partnera za vijesti na španjolskom jeziku. Preveo ga je i prilagodio CNA.