Članak: The Catholic World Report, prosinac 2024.
Bogatstvo i složenost Istočnih katoličkih Crkava proizlaze iz njihova jedinstvenog povijesnog hoda. Otprilike između 1553. i 1932. — a u nekim slučajevima, poput Albanske bizantske katoličke crkve, čak i kasnije — brojne su zajednice ušle u zajedništvo s Katoličkom Crkvom. Ovo okretanje prema Rimu dovelo je do uspostave Crkava ‘sui iuris’ (vlastitoga prava) koje su različite (i odijeljene) od Pravoslavne Crkve.
Tijekom proteklog stoljeća i pol učiteljski je nauk, uključujući Drugi vatikanski sabor, poticao razvoj prikladnije ekleziološke vizije za razumijevanje uloge i poslanja Istočnih katoličkih Crkava. Ključni događaji i dokumenti u tom procesu uključuju: osnivanje Kongregacije za Istočne Crkve (sada Dikasterij za Istočne Crkve) u svibnju 1917.; Papinskog orijentalnog instituta, koji je u listopadu 1917. godine osnovao papa Benedikt XV.; Papinsko vijeće za promicanje jedinstva kršćana (1960.) (danas Dikasterij za promicanje jedinstva kršćana), dekreti Drugog vatikanskog sabora Orientalium Ecclesiarum i Unitatis redintegratio (1964.), proglašenje Zakonika kanona istočnih Crkava (1990.) , Apostolsko pismo Orientale Lumen i enciklika Ut Unum Sint (1995.) Ivana Pavla II., i Apostolska pobudnica Ecclesia in Medio Oriente Benedikta XVI. (14. rujna 2012.) koja poziva Katoličku Crkvu na Bliskom istoku da oživi zajedništvo unutar Crkve usredotočujući se na vjernike tih Crkava:
”Izvorni narodi ovih zemalja uključuju vjernike časnih Istočnih katoličkih Crkava sui iuris: patrijarhatska Crkva Aleksandrije (Koptska), tri patrijarhatske Crkve Antiohije: Grko-Melkitska, Sirska i Maronitska; patrijarhatska Crkva Babilona (Kaldejska) i patrijarhatska Crkva Cilicije Armenaca”.
Papa Benedikt XVI. u istom dokumentu također ističe važnost dijaloga sa Židovima i muslimanima. Njegova vizija zajedništva ima za cilj poticanje jedinstva usred geografske, vjerske, kulturne i društveno-političke raznolikosti Bliskog istoka. Važno je napomenuti da ne potječu sve Istočne katoličke Crkve iz istočno-pravoslavne tradicije ili iz pristupanja katoličkom zajedništvu preko tzv. unija. To su na primjer Italo-albanska grkokatolička Crkva (u kojoj sam kršten) i Maronitska katolička Crkva koje odlučno odbacuju pomalo kompromitirajući izraz unijat ili unijatizam, ističući da nikada nisu ni živjele odvojeno od Rimske Crkve ili da su naknadno sjedinjenje s Katoličkom Crkvom.
U nedavnim dokumentima pape Franje, uključujući Završni dokument za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje, misija (26. listopada 2024.), posebno se spominju Istočne katoličke Crkve i njihova vitalna uloga u razmjeni darova. Osim toga, u pismu od 21. studenoga 2024. o obnovi proučavanja povijesti Crkve papa Franjo govori o važnosti proučavanja povijesti.
Upozorava na ono što naziva “ekleziološkim monofizitizmom”, upozoravajući na konstruiranje nerealne ili idealizirane verzije crkvene povijesti, “…pretjerano ‘anđeoskog’ poimanja Crkve, predstavljanja Crkve koja je nestvarna jer nema mrlja i bora.”
Ova opomena duboko odjekuje u povijesti, ekleziologiji i teologiji Istočnih katoličkih Crkava. Mnogi zanemareni aspekti njihove povijesti i “bore” treba još ostaju istražiti, kao i njihovu bogatu teološku, duhovnu, liturgijsku i monašku baštinu.
S ovim nedavnim magistralnim dokumentima, u kojem smjeru idu Istočne katoličke Crkve? Trebaju li iskoristiti ovaj trenutak i ako da, kako mogu pridonijeti katoličkoj ekumeni?
Teologija nije apstraktna ili teorijska; to je živa stvarnost, ukorijenjena u odnosima s Bogom i međusobno, odražavajući Kristovo utjelovljenje. Istočno-katolička teologija oblikovana je konkretnim iskustvima, kulturnim kontekstima i pastoralnim potrebama Crkve i to predstavlja doprinos na tom području. Katolička teologija ne može biti potpuna bez teološkog bogatstva i tradicije Istočne Katoličke Crkve.
Prilozi sinodalnosti i kanonskom pravu
Dok je modernost naglašavala hijerarhijske i skolastičke norme na Zapadu, istočni katolici prihvatili su asertivnije i kreativnije teološke izraze, osobito u razdoblju nakon Drugog vatikanskog sabora.
Uzmimo, na primjer, sinodalnost: Što Istočne katoličke Crkve mogu pridonijeti razumijevanju i praksi sinodalnosti? Ili preciznije, što rimokatolici mogu i trebaju učiti o sinodalnosti od Istočnih katoličkih Crkava? U Završnom dokumentu za sinodalnu Crkvu: Zajedništvo, sudjelovanje, poslanje, ističe se da su Istočne katoličke Crkve jednake Latinskoj Crkvi. Dokument posebno ističe odnose između Istočnih katoličkih Crkava i Latinske Crkve, potvrđujući njihove posebne identitete, a također priznajući ulogu rimskog biskupa u očuvanju njihovih jedinstvenih i raznolikih identiteta i autonomija. U njemu se navodi:
”Kao jamac jedinstva u različitosti, rimski biskup brine se za očuvanje identiteta Istočnih katoličkih Crkava i poštivanje njihovih stoljetnih teoloških, kanonskih, liturgijskih, duhovnih i pastoralnih tradicija. Ove Crkve opremljene su vlastitim sinodalnim strukturama: Sinodom biskupa Patrijarhatske Crkve, Sinodom Velike nadbiskupske Crkve, Provincijskim vijećem, Vijećem hijerarha i, na kraju, Skupštinama hijerarha različitih Crkava sui iuris (132).”
U okviru sinodalnosti, Završni dokument za sinodalnu Crkvu
Zajedništvo, sudjelovanje, poslanje, smatra teološki prikladnim za Istočne katoličke Crkve i Latinsku Crkvu da preispitaju i eventualno zajednički napišu povijest, nastojeći zaliječiti rane prošlosti i produbiti življeno iskustvo zajedništva unutar Crkve. Ovaj proces uključuje obnovljenu predanost njegovanju novih odnosa između Istočnih katoličkih Crkava i Rimske kurije, koje karakterizira veća uzajamnost i međusobno poštovanje. Dokument daje posebnu napomenu (#132) o razmjeni darova, koja priznaje da su Istok i Zapad jednaki i da se mogu jednako razmjenjivati, surađivati i obogaćivati.
Zakonik kanona Istočnih Crkava pruža brojne primjere kako je doktrinarna sinodalnost duboko ugrađena u upravljanje Istočnim Katoličkim Crkvama. Na primjer, odluke zajednički donosi skup biskupa, koji se često naziva “sinod” ili “vijeće arhijereja”, naglašavajući suradničku i savjetodavnu prirodu njihova vodstva.
Prije nego što se okrenemo Istoku ili istražimo istočno-pravoslavne modele sinodalnosti, moglo bi biti korisno za zapadnu (latinsku ili rimsku) Crkvu ispitati sinodske strukture koje su već prisutne unutar Istočnih katoličkih Crkava, a koje su sastavni dio katoličkog zajedništva. U tim je zajednicama sinodalnost dugo zauzimala istaknuto mjesto, poduprta dobro utvrđenim okvirom sinodalnih praksi i odredbi.
Prilog teologiji mučeništva
Istočna katolička teologija duboko je oblikovana svjedočanstvom mučenika i onih koji su patili pod totalitarnim režimima. Ima intimnu vezu s iskustvom mučeništva. U svom najnovijem pismu o obnovi proučavanja povijesti Crkve papa Franjo ističe važnost mučeništva, rekavši:
”Želio bih podsjetiti da crkvena povijest može pomoći da se povrati cjelokupno iskustvo mučeništva, uz spoznaju da nema povijesti Crkve bez mučeništva i da nikada ne smijemo izgubiti taj dragocjeni spomen”.
Istočne katoličke Crkve iskusile su – i nastavljaju doživljavati – mučeništvo iz prve ruke, osobito pod komunističkim diktaturama istočne srednje Europe. Življena vjera ovih progonjenih zajednica snažno je teološko svjedočanstvo i nudi duboko nadahnuće globalnoj Crkvi.
Uz ove i druge doprinose, Rimska Crkva može mnogo dobiti “okretanjem Istoku iznutra”. Istočne katoličke Crkve više se ne smiju smatrati perifernim privjeskom Rimske Crkve, već priznati kao „drugo plućno krilo“ katoličkog zajedništva, jednako po dostojanstvu i vrijednosti latinskoj tradiciji.
Ako sinodalno putovanje treba poslužiti kao dublja recepcija Drugog vatikanskog sabora, ono ne može uspjeti bez punog sudjelovanja Istočnih katoličkih Crkava. Analogija pape Ivana Pavla II. o Crkvi koja diše s dva plućna krila rječito naglašava jedinstven i vitalan doprinos ovih zajednica. Oni u sebi nose dah Duha Svetoga, koji se očituje u njihovoj teologiji, sakramentima i živopisnom crkvenom životu – životu koji ima moć osnažiti i održati krvotok cijele Katoličke Crkve.
Predugo su neznanje i nedostatak bratskog milosrđa gušili odnos između Istoka i Zapada. Sada je vrijeme za istočni katolički ‘kairos’ (milosni trenutak) – da ove tradicije budu potpuno dobrodošle u zajedništvo Katoličke Crkve, da se o njima čuje i da se podijeli njihova bogata apostolska baština.
Proročka snaga Drugoga vatikanskog sabora ne može se u potpunosti prihvatiti bez sudjelovanja Istočnih katoličkih Crkava. Ovo je njihov ‘kairos’ trenutak – transformativna prilika da se Crkvi udahne novi život i potakne je prema većem jedinstvu, vitalnosti i zajedništvu.
Ines Angeli Murzaku, dr. sc., Seaton Hall University, New Jersey, SAD (The Catholic World Report)
(prijevod: đakon L. Marijan)
