Komemoracija povodom posljednjega ispraćaja i pokopa 814 žrtava čiji su posmrtni ostatci ekshumirani iz jame Jazovke održana je u subotu, 23. kolovoza, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima nacizma, fašizma i komunizma, u Sošicama na Žumberku kod jame Jazovke.
Komemoracija je počela pored jame svetom misom zadušnicom koju je predvodio zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša u koncelebraciji nekoliko hrvatskih biskupa i više svećenika. Nazočne su bile i redovnice iz nekoliko redovničkih Družbi, više bogoslova, kao i rodbina i potomci ubijenih na Jazovki i drugim stratištima Hrvata. Uslijedila je procesija od jame do grobnice i spomen-obilježja, blagoslov grobnice te sprovodni obredi. Spomen-obilježje je rad akademskoga kipara Kuzme Kovačića; podsjeća na otvorenu ranu i uzdignutu molitvu, a na njemu stoji natpis: „U spomen na 814 hrvatskih žrtava koje su partizani, Jugoslavenska armija i komunistički režim ubili tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata – Jama Jazovka – Republika Hrvatska 2025.“
Program koji su vodili Sanja Brajković i dramski glumac Pere Eranović završio je prigodnim obraćanjem govornika, predajom 16 zastava zaslužnim pojedincima, vrhovnim poglavaricama Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog i Družbe sestara Maloga Isusa čije su članice također ubijene i bačene u jamu, predstavnicima institucija, udruga i obitelji te polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća.
Prigodnu propovijed nadbiskupa zagrebačkoga mons. Dražena Kutleše, izrečenu u svetoj misi zadušnici na Jazovki, donosimo u cijelosti:
„Draga braćo i sestre u Kristu, danas vam progovaram ne iz ljudskog sjećanja, nego iz tišine ove jame. Govorim iz dubine zemlje koja mi je bila grob, ali i s visine neba koje mi je postalo dom. Ja sam duša hrvatskog vojnika, moje tijelo ovdje je počivalo više od 70 godina, a za moje ime nikada niste čuli, nitko ga nije zapisao na spomen-ploču, o njemu se nije učilo u školi, ali danas, po Božjoj volji, mogu vam ispričati svoju priču. Bio sam hrvatski vojnik. Nisam bio bezgrešan. Nosio sam svoje slabosti i kajao se za svoje grijehe, ali bio sam odan Bogu koji me stvorio, majci koja me odgojila i domovini koju sam volio više od vlastita života. Moja je vjernost bila jednostavna: držati se istine i čuvati čast.
Moje rane još su krvarile kada su me izveli iz bolnice. Osjetio sam da nešto nije onako kako su govorili, ali nisam mogao pobjeći. Lagali su da me vode na liječenje, a vodili su me u smrt, bez suda, bez obrane, bez oproštaja. U tom času, na putu prema nepoznatom, u srcu su mi odjekivale riječi Psalma: „U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj.“ I dok su me vodili prema kraju, znao sam da istine ne umire ni s jednim čovjekom, pa također ni sa mnom. Nevidljivi smo bili kada su nas odvodili. Te noći kad su došli po nas, svjetla u hodnicima bila su prigušena, kao da su i zidovi bolnice znali da se događa nešto što ne smije izići na svjetlo dana. Miris lijekova miješao se s teškim mirisom vlage i straha. Na hodnicima su odjekivali samo kratki, strogi glasovi i tvrdi udarci vojnih čizama po pločicama. Nije bilo pozdrava, nije bilo objašnjenja. Ruke koje su me nosile bile su hladne, bez riječi i bez pogleda.
Ranjenike poput mene, još sa zavojima natopljenima krvi, iznosili su na plahtama i nosilima kao teret, a ne kao ljude. Nismo bili bolesnici koje treba liječiti, nego višak koji treba ukloniti. Kamioni su čekali pred bolnicom, motori su brujali u noći, a vožnja u nepoznato bila je obavijena sablasnom tišinom, ispunjenom tek tihim šapatom molitve onih koji su mogli moliti. Nitko nije znao kamo idemo, ali svi smo osjećali da se nećemo više nikada vratiti.
Mi nismo bili zarobljenici pred sudom, nismo imali pravo na istinu ni na obranu, bili smo nevidljivi ljudi čiji je spomen trebalo ukloniti, izbrisati ga iz slike novoga svijeta. Imena mnogih od nas nisu ni upisana u bolničke dnevnike i nitko se nije usudio upitati kamo nas odvode. Naša krivnja nije bila toliko u oružju koje smo nosili, nego u srcu koje smo imali. Voljeli smo Boga više nego Partiju, Hrvatsku više nego novog čovjeka bez Boga i bez domovine. U njihovim očima to je bila smrtna presuda.
I dok su kotači kamiona lomili šumsku tišinu, znao sam da mrak u koji nas vode nije samo mrak noći, nego i mrak zaborava. Ipak, u srcu mi je tinjala nada iz Evanđelja: „Ali ni vlas vam s glave neće propasti“ (Lk 21,18). Znao sam: ljudi mogu zatrti naše ime, ali Božji pogled ostaje vječno uprt u nas.
Dovezli su nas do ruba ponora. Noć je bila gusta poput katrana, a šuma tiha. Bila je to tišina koja boli jer u njoj sve čeka spasenje koje ne dolazi. Zrak je bio hladan i težak, miris zemlje miješao se s mirisom straha. Činilo se da i drveće zadržava dah.
Jedni su stajali na rubu jame, drhtavih koljena i ukočenih ruku, a oni koji nisu mogli hodati poput beživotnih vreća bacani su u ponor. Čuo sam zvuk – tup udarac tijela o stijene – i jauk koji se brzo utapao u mraku. Najstrašnije je bilo čuti vapaj boli, a znati da nema ruke koja bi pomogla.
Nekima su pucali u potiljak, kratko i bez riječi. Druge su žive bacali u bezdan dok su im u grlu ostali nedovršeni zazivi imena Isusova i Marijina. Iz tame se čulo udaranje kostiju o kamen i plač koji se pretvarao u šapat, a onda – tišina. Ni križa, ni molitve, ni svećenikova odrješenja. Samo kratak prasak naredbe: „Bacaj!“ – i ljudsko biće, stvoreno na sliku Božju, nestajalo je iz svijeta. Nije bilo ni imena ni pogrebne pjesme ni onih koji bi poljubili čelo pokojniku. Samo mrak, zemlja i zaborav. Tako su nas pokušali izbrisati, kao da nikada nismo postojali. Ubili su tijelo, ali nisu mogli ubiti dušu niti ugasiti molitvu koja je u nama živjela do zadnjega daha.
Riječi Psalma same su mi od sebe navirale dok su me vodili prema rubu: „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.“ (Ps 23,4).
U tom času, dok se tlo pod mojim nogama pretvaralo u prazninu ponora, a srce u grudima kucalo posljednjim otkucajima, znao sam: ovo nije kraj. Jer Gospodin je bio ondje. I dok su me ljudi bacali u tamu, On me primao u svoje svjetlo.
Nakon što je posljednje tijelo palo u jamu, ljudski je svijet za nas stao. Nije bilo sprovoda, nije bilo vijenca ni svijeća. Samo tišina, ona teška, nametnuta tišina koja se nastavila desetljećima. U danima koji su slijedili naši su domovi ostali prazni. Naše supruge i majke čekale su na vratima, gledale na cestu, prisluškivale svaki zvuk nadajući se da ćemo se vratiti. Neke su godinama kuhale više juhe „za slučaj da se odnekud pojavimo“. Naši očevi nisu govorili puno, ali njihova su ramena klonula sve više, a oči su im bile stalno vlažne. Djeca su rasla bez očeva učeći u školama povijest koja nam je izbrisala spomen.
Mi nismo samo bačeni u jamu, mi smo izbrisani iz priča, iz knjiga, iz molitvi koje su se morale šaptati. Oni koji su pokušali saznati istinu riskirali su slobodu, a ponekad i život. Komunistički režim nije zabranio samo naše ime, nego i samu pomisao na nas. Oni pak koji su nas ubijali, kao i oni koji su im to naredili, kretali su se slobodno, primali odlikovanja, sjedili u državnim uredima. Njihova su se imena izgovarala s počašću, a naša se nije smjelo ni šaptati.
Draga braćo Hrvati, obistinile su se riječi blaženoga Alojzija Stepinca: „Komunizam se od laži rodio, od laži živi, i od laži će umrijeti“. Komunizam je umro, ali posljedice štete koju je nanio osjećate i vi danas. Komunistički režim dobro je znao da se nasilje može pokriti samo lažima, a da se laž može održati samo nasiljem. Naša je smrt iznikla iz te laži, a to se nasilje hranilo našom krvlju.
Dok je svijet na našem tlu promatrao parade, radne akcije i crvene zastave, duboko ispod njega ležala su naša tijela. Nižući parole o bratstvu i jedinstvu, gradili su mostove pod kojima su tekle rijeke naše krvi. Mi nismo bili heroji nove države. Bili smo „neprijatelji“, „izdajnici“, „kamen spoticanja“ za njihov plan „novoga čovjeka“ bez Boga. I Bog, koji vidi u skrovitosti (usp. Mt 6,6), pamtio je naša grobna mjesta. On je očuvao naše ime u svojoj Knjizi života. Dok su ljudi zavedeni zlom gradili carstvo na našim kostima, On je strpljivo čekao trenutak kada će istina probiti zidove šutnje.
Prolazile su godine. Padale su zastave pod kojima smo ubijani, propadao je režim koji nas je osudio na nevidljivost i šutnju. Došao je novi vjetar, vjetar slobode. Govorilo se o demokraciji, o lustraciji, o istini, o povratku dostojanstva. Mislili smo, sada će se sve razotkriti, sada će naši grobovi progovoriti. I doista, neki su progovorili. Pojavili su se hrabri ljudi – speleolozi, povjesničari, svećenici, istraživači – koji su pronalazili jame, zapisivali svjedočanstva, skupljali kosti.
Godine su prolazile, a nad mnogim jamama nije bilo mjesta ni za križ ni za spomen-ploču. Mnoga su naša imena i dalje ostala nepoznata, jer su arhivi spaljeni ili zatvoreni, a dokumenti namjerno uništeni. Još uvijek ima majki koje nikada nisu saznale gdje su im pali sinovi. Još uvijek ima djece koja nikada nisu vidjela grob svoga oca. Mi, nevidljivi iz Jazovke, gledali smo kako se povijest ponavlja i s Domovinskim ratom shvaćajući da je i više hrvatskih sinova koji još čekaju glas pravde i trenutak istine. Duga šutnja, čak i u slobodnoj Hrvatskoj, mnoge je od nas zauvijek učinila nevidljivima i dopustila da naši zločinci ostanu neprocesuirani i štoviše nagrađeni.
Nakon Domovinskoga rata govorilo se o pomirenju – i to je dobro, na tome treba još mnogo raditi. Ali, pomirenje bez istine nije mir, to je samo privid. I zato, braćo i sestre, čak i danas, nakon trideset godina slobode, mnogi od nas čekaju da im se izgovori ime, da im se upali svijeća, da Hrvatska država i narod priznaju ono što je neprijatelj htio zauvijek sakriti: da smo postojali, da smo voljeli, da smo bili živi ljudi s obiteljima, snovima i srcima punim vjere. Stoga budi nadu ovaj dan i trud državnih tijela i dužnosnika koji prepoznaju važnost sustavnog istraživanja naših grobnih mjesta. Hvala svima koji u tome prepoznaju svetu ljudsku, vjerničku i domoljubnu dužnost.
Budući da ste odlučili naše kosti pokopati danas, kada u vašim kalendarima stoji da je to Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma, želimo vam reći jasno i glasno: i fašizam, i nacizam, i komunizam bili su zločinački sustavi, plodovi bezbožnih ideologija koje su prezrele Boga i gazile čovjeka. No, postoji razlika. Fašizam i nacizam osuđeni su pred poviješću, a njihovi su zločinci barem djelomično procesuirani i kažnjeni. Ali komunizam, iako je ubrao najviše ljudskih života, naših života, nikada nije službeno osuđen, a njegovi počinitelji nikada nisu odgovarali. Živo svjedočanstvo toga jest i ovaj ponor, jama u koju je bačeno i usmrćeno 814 nevinih duša: ranjenika, civila i redovnica. A ipak, nitko za to nije odgovarao. Njihova krv, naša krv, i dalje vapi Bogu s ovoga mjesta (usp. Post 4,10). Ta istina peče i danas, jer je mnogi ne žele čuti. No, ona je poput sjemena, zakopana duboko, ali kad jednom nikne, nitko je više neće moći iščupati.
I zato vas, braćo i sestre, mi iz ove jame molimo: nemojte nas prepustiti šutnji i zaboravu. Nemojte nas svesti na brojke. Nemojte nas učiniti fusnotom povijesti. Učinite nas dijelom svoga pamćenja, svojih molitava, svoje vjere. Jer kad se narod odrekne svojih mrtvih, odrekao se i svoje duše.
Zli ljudi učinili su nas nevidljivima, ali nikada nismo bili nevidljivi Bogu. On nas je vidio kad su nas nosili hodnicima u tišini. On je brojio naše korake do ruba ponora. On je čuo svaki krik iz tame. On je primao naše zadnje molitve, tako tihe da su ih čuli samo naši anđeli čuvari. On je znao svaku našu suzu, i svaku suzu naših majki, supruga i djece. Sve smo to prikazivali za spasenje svoje duše, dobro svoje obitelji i slobodu naše Domovine.
Mi smo urezani u Božje dlanove (Iz 49,16) i nitko nas iz njegovih ruku ne može istrgnuti (usp. Iv 10,28). Na Posljednjem sudu, kad Krist, koji je sama Istina, otvori Knjigu života, sve će biti razotkriveno. Svaki zločinac vidjet će što je učinio. Svaka žrtva primit će puninu pravde. Tada će se ispuniti riječi iz Otkrivenja: „I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti“ (Otk 21,4).
Naš život nije nestao, on je „skriven s Kristom u Bogu“ (Kol 3,3). A vi, živi, imate poslanje: čuvati istinu, biti narod koji pamti svoju povijest, ne dopustiti da se ikada ponovi vrijeme u kojemu su ljudi bacani u jame samo zato što su vjerovali i voljeli. Oprostite, ali ne zaboravite nas. Jer zaborav je drugo ubojstvo. Gradite mir, ali na temeljima istine. Jer samo istina oslobađa (Iv 8,32). Budite narod koji se ne boji pogledati u lice svojoj prošlosti jer tako se jača budućnost. Naša Domovina neće pronaći potpuni mir dok ne pokopa sve svoje mrtve i dok za svakoga ne zasja svijeća sjećanja.
I znajte – mi, koje su htjeli učiniti nevidljivima – sada stojimo pred licem Božjim, u svjetlu koje nikada ne gasne. Mi, koje su bacili u tamu, sada hodamo u svjetlu Jaganjčevu. Mi, koje nisu mogli zatomiti lažima, sada pjevamo pjesmu istine. Ne bojte se tame ovoga svijeta jer svjetlo dolazi. Jednog dana svi ćemo se naći na strani gdje nema ni ponora ni smrti ni nepravde, nego samo mir i radost u Bogu.
A kad jednom svane dan Božje pravde i uskrsnuća, tada će nas naši najbliži opet prepoznati. Tada ćemo zajedno gledati rane naše domovine kao znakove pobjede. Svaka jama postat će vrelo bistre vode, svaka prolivena suza zasjat će poput bisera u riznici nebeskoga Kraljevstva. Do toga časa ostaje vam hoditi u vjeri i ustrajnosti. Na vama je čuvati uspomenu i ne dopustiti da zaborav proguta istinu. U svakoj svijeći koju palite na grobovima pokojnika prepoznajte i znak nade da smrt nema posljednju riječ.
Zato, molimo Gospodina da u svome Kraljevstvu podari pokoj svakoj duši čiji je život nasilno prekinut. Neka ih obasja vječno Svjetlo, neka im Krist, koji je Alfa i Omega, bude nagrada i vijenac. A vama, koji ostajete u povijesnom hodu, neka On bude snaga da živite kao narod zahvalna spomena svojih mrtvih, spomena iz kojeg se rađa budućnost živih. I zato: neka im je vječni pokoj, i neka svima Krist, Uskrsli Gospodin, bude jedina nada i jednina sigurnost. Amen.“
Do otkrića jame Jazovke došao je Karlovčanin Mladen Kuka, speleolog, planinar i alpinist koji se dao se u potragu za njom još 1975. godine kada je prvi put za nju čuo u jednoj gostionici u Sošicama na Žumberku, dakle točno prije 50 godina. To mu nije dalo mira te je Jazovka postala njegova životna misija.
Uporno je tragao za tim jezivim mjestom, ponekad i u društvu svojih kolega, a kad su drugi odustali od potrage, on se nije predao. U siječnju 1989. godine, već dobro umoran od potrage, sjeo je na jedno mjesto kako bi se odmorio. Osjetio je lagan povjetarac, što ga je ponukalo da malo bolje pogleda oko sebe. Primijetio je kako jedan veliki kamen stoji neprirodno, nije izgledao kao da je „niknuo“ iz zemlje, nego kao da je navaljen na otvor. I bio je u pravu. Bacao je kamenčiće u otvor promjera oko pola metra i čuo kako odzvanjaju, to je bio znak da je jama duboka. Kako nije mogao sam maknuti kamen, otišao se po kolege koji su već bili odustali od potrage i sišli s brda. Vratili su se i odvalili kamen s otvora. „Bio sam sretan kao malo dijete“, pripovijeda. Kad se spustio i ugledao hrpu kostiju, ostao je skamenjen, osjećaji su ga preplavili te je pomislio: „Što god da su ovi ljudi učinili, nisu zaslužili ovakav svršetak.“
Tada je još bila Jugoslavija i nije se smjelo o tome slobodno govoriti, ali se uvijek iznova vraćao na to mjesto koje mu nije dalo mira. Nije znao što bi drugo pa je „dolje izmolio Očenaš i smatrao da je to to, da je to krajnja stvar, da netko dođe među te duše dolje i pomoli se. Mislio sam da je to kraj priči, no, došla je Hrvatska“, prisjeća se.
Sprijateljio se s krašićkim župnikom vlč. Ivanom Vučakom kojemu je otkrio svoju „tajnu“: „Izmolio sam Očenaš i moje prve riječi su bile da nijedan čovjek na svijetu takav kraj ne zaslužuje.“ Spustili su se obojica i obavili molitveni obred nad tim pokojnicima. Kuka se potrudio da se postavi pokrov na ulaz u jamu. U međuvremenu je snimio dva dokumentarna filma o Jazovki i napisaoknjigu „Pakao se zove Jazovka“ čije će drugo izdanje uskoro izaći.
Tek 2020. godine dogodila se dugo čekana ekshumacija. Kuku je nazvao ministar hrvatskih branitelja i potpredsjednik Vlade Tomo Medved koji je, prema njegovim riječima, jedini među svim dosadašnjim političkim strukturama koji je Jazovku maknuo s mrtve točke.
Posmrtni ostatci 814 žrtva komunističkoga, partizanskoga i jugoslavenskoga režima bačenih u jamu Jazovka ekshumirano je u srpnju 2020. godine te je utvrđeno kao su žrtve bacane u jamu u više navrata. Prva veća likvidacija zbila se u siječnju 1943. godine, kada su pripadnici Narodnooslobodilačke vojske u Sošicama pogubili oko 220 zarobljenih pripadnika Oružanih snaga NDH. Drugu seriju ubojstava počinila je Jugoslavenska armija u svibnju 1945. godine, kada su iz zagrebačkih bolnica Sveti Duh, Sestre milosrdnice i Vrapče nasilno odvedeni ranjenici, medicinsko osoblje, redovnice i civili koji su potom bačeni u jamu. Jazovka je time postala simbol poslijeratnih stradanja, obilježenih represijom i ideološkim nasiljem.U jamu je bačeno 13 ženskih osoba i 801 muškarac. Od njih je troje djece ispod 16 godina te 96 žrtava u dobi od 16 do 20 godina. Najviše ih je – 645 – bilo u dobi od 20 do 35 godina, a tek 70 u dobi od 35 do 70 godina.
Ekshumacija posmrtnih ostataka iz Jazovke provedena je temeljem Zakona o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugoga svjetskog rata i poslijeratnoga razdoblja i sudskoga naloga izdanoga od nadležnoga Županijskog suda u Zagrebu. Nakon provedene ekshumacije, jama je još jednom detaljno pregledana kako bi se utvrdilo da su svi posmrtni ostatci izvađeni. Dno jame dokumentiralo Ministarstvo hrvatskih branitelja i Ministarstvo unutarnjih poslova.
(kta)
