Jakovu Velikom nikad nisam bio posebno privržen, ali iz nekog razloga čini se da je on meni privržen.
Negdje sam čuo da je želja za Camino de Santiago – Putom svetog Jakova, koji završava kod crkve u Santiagu de Composteli gdje se čuvaju ostaci svetog Jakova Velikog – zapravo poziv samog apostola. Prije desetak godina čitao sam o Camino de Santiago u knjizi o planinarenju. Od tada sam postao opsjednut njime, istraživao sam o njemu na internetu i sanjao o tome da ću ga jednog dana moći hodati. U to vrijeme hodati Camino de Santiago bio je pusti san za koji nisam mislio da će se ostvariti. Tada nisam znao mogu li to uklopiti u moj drugi veliki plan u to vrijeme, a to je bio daljnji studij u Sjedinjenim Državama ili Ujedinjenom Kraljevstvu.
Međutim, moj svećenik-ujak-duhovni-ravnatelj – koji se slučajno zove “Otac Jim” – uvjerio me da umjesto toga odem u Španjolsku na daljnji studij, što sam i učinio. Sveučilište koje je preporučio nalazilo se na putu Camino de Santiago. Tijekom studija sam se uzbudio svaki put kad bih vidio hodočasnike – sa svojim prepoznatljivim privjescima u obliku školjke jakobovih kapica – kako prelaze kampus.
Nažalost, iako sam uspio pješačiti neke dionice Camino de Santiago, nisam uspio pješačiti zadnjih 100 kilometara potrebnih da bih se kvalificirao za dobivanje kompostela potvrda. To je bilo zato što nisam mogao pronaći voljnog i dostupnog suputnika. Iako je poznato da žene sigurno hodaju Camino de Santiago same, nisam htjela riskirati.
Ipak, ukazala se prilika za posjet Santiagu de Composteli. Shvatio sam da me to što sam do tog mjesta odletio umjesto pješačenja, nije učinio manje hodočasnikom. (U stvari, letenje se pokazalo više pokajničkim, jer bih više uživao u pješačenju kroz španjolsku prirodu nego u beskrajnom čekanju na odgođeni let u zračnoj luci.)
Dok sam molio u crkvi, shvatio sam da svetom Jakovu dugujem puno više nego što sam mislio.
Ja sam katolik jer su većina Filipinaca katolici od kolijevke. Filipini – i mnoge druge zemlje – dobili su katoličku vjeru iz Španjolske gdje je, prema predaji, sveti Jakov propovijedao Evanđelje. To znači da sam ja izravni duhovni nasljednik svetoga Jakova, koji je propovijedao katoličku vjeru koju je primio od samoga Krista.
Vrlo malo se zna o svetom Jakovu Velikom, ali prema onome što se o njemu zna iz Evanđelja, sigurno je bio prikladan za svoju posebnu misiju propovijedanja u Španjolskoj. On i njegov brat, sveti Ivan Evanđelist, dobili su nadimak “Sinovi groma” zbog svog vatrenog duha koji ih je natjerao da zamole Isusa da zapovjedi da oganj siđe s neba da proguta samaritanske gradove koji ga nisu htjeli primiti. Imali su poticaj, ambiciju i stav da mogu učiniti koji ih je natjerao da daju potvrdan odgovor Isusu kada ih je pitao smiju li piti iz čaše iz koje je On trebao piti.
Koliko god bio energičan i poletan, sveti Jakov Veliki nije bio imun na iskušenja da odustane.
Prema predaji, 2. siječnja 40. godine po Kr., dok je propovijedao Evanđelje u Caesaragusti (danas Zaragoza) u rimskoj provinciji Hispaniji (danas Španjolska), osjetio se obeshrabrenim jer je vrlo malo onih kojima je propovijedao prihvatilo Evanđelje. Dok je molio uz obalu rijeke Ebro, Blažena Djevica Marija čudesno mu se ukazala na vrhu stupa. (Čudesno, jer je u to vrijeme Blažena Djevica Marija još uvijek živjela ili u Efezu ili u Jeruzalemu; dakle, ukazala se putem bilokacije.) Blažena Djevica Marija ga je uvjerila da će ljudi kojima je propovijedao na kraju prigrliti Evanđelje i njihovu vjeru bila bi jaka kao i stup na kojem je stajala. Dala mu je stup i svoju drvenu sliku, te mu je naložila da sagradi kapelicu na mjestu gdje je ostavila stup.
Sveti Jakov je tako sagradio kapelu, koja je danas Bazilika Naše Gospe od Del Pilara. Nastavio je propovijedati, s boljim rezultatima. Zatim su se on i neki od njegovih učenika vratili u Jeruzalem, gdje su mučeni pod Herodom Agripom. Njegovi su učenici, međutim, donijeli njegovo tijelo natrag u Španjolsku.
Sviđa mi se ova priča o svetom Jakovu i Gospi od Del Pilara. To pokazuje da Bog bira svakoga od nas za posebne misije koje odgovaraju našim osobnim osobinama i sklonostima. U isto vrijeme, to pokazuje da naše prirodne sposobnosti nisu dovoljne da postanemo učinkoviti Božji instrumenti. Krist je morao ispraviti i pročistiti vatreni temperament svetog Jakova prije nego što je sveti Jakov usmjerio svoju energiju na propovijedanje Evanđelja. Zatim se, tijekom njegova propovijedanja, njegova prirodna energija pokazala nedostatnom da održi njegovu motivaciju.
Ali učinio je pravu stvar i molio se, a Blažena Djevica Marija ga je ohrabrila. Dopustio joj je da ga ohrabri i njegovo je propovijedanje urodilo plodom.
Priča o svetom Jakovu i Gospi od Del Pilara uči nas da uložimo sve svoje snage kako bismo ispunili poslanje koje nam je Bog dao, koristeći najbolje svoje vještine i sposobnosti, oslanjajući se pritom na pomoć Blažene Djevice Marije. Ona će nas ohrabriti kad nas snage izdaju i uz njezinu pomoć učinit ćemo puno dobra. Naši susreti s njom otvorit će put novim susretima između Krista i drugih – kao što je susret između nje i svetog Jakova otvorio put mom osobnom susretu s Kristom.
Fotografija: Javno vlasništvo
