Izv. prof. dr. sc. Nedjeljka s. Valerija Kovač s Katedre dogmatske teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dala je izjavu za Hrvatski katolički radio o Noti o duhovnom iskustvu vezanom za Međugorje “Kraljica mira” objavljenoj u četvrtak, 19. rujna 2024. Prenosimo dijelove reakcije izv. prof. dr. sc. Kovač vezano uz dokument Dikasterija za nauk vjere o Međugorju.
Danas, nakon 43 godine od nekog službenog pojavljivanja, da tako kažem, jednog duhovnog fenomena u Međugorju, održana je konferencija Dikasterija za nauk vjere. Zapravo već sâm naslov konferencije je dao naslutiti u kojem smjeru će ići ta konferencija s obzirom na izjavu o Međugorju. Naime, riječi je bilo o duhovnom iskustvu Međugorja. Tu smo već vidjeli na što će biti stavljen fokus u ovoj novoj noti koja nosi znakovit naslov, „Kraljica mira“. Kao što se možda bilo spekuliralo zadnjih dana, Dikasterij za nauk vjere dao je najvišu moguću ocjenu s obzirom na tzv. nadnaravne fenomene, a to je nihil obstat.
Važno je reći što znači nihil obstat. Dakle, Dikasterij se strogo drži novih normi koje je isti Dikasterij objavio u svibnju ove godine, koje su zamijenile one stare norme u smislu kriterija kako vrednovati navodne nadnaravne fenomene koji se pojavljuju diljem svijeta u Crkvi i na vjerskom području. Postoje zapravo samo dva kriterija: izjava o nadnaravnosti ili izjava o ne-nadnaravnosti nekog fenomena. I još jedna je novost ta da se odmakne fokus od same nadnaravnosti nekog fenomena ili navodnog fenomena i događaja. U biti je više stavljen naglasak na ono što zapravo i jest svrha takvih događaja a to je pastoralna i duhovna korist i aspekt. U tome smislu, najviša moguća ocjena prema novim normama je nihil obstat. To u biti znači „ništa ne priječi“. Evo kako norme to definiraju. Nisu nađeni nikakvi riskantni ili zbunjujući elementi u tome fenomenu u smislu i morala i nauka i drugih stvari koje bi mogli zavesti vjernike i zapravo dozvoljava se, ništa ne priječi, da se vjernici duhovno koriste tim fenomenom i da se može promovirati određena pobožnost, da se može odvijati određeni pastoralni rad i organizirati hodočašća. To je objašnjenje te kvalifikacije najviše ocjene nihil obstat koja stoji u normama koje je Dikasterij izdao i objavio u svibnju ove godine.
Upravo taj nihil obstat možemo čitati i primijenjen je točno na Međugorje. To znači, prije svega, da je sâm dijecezanski biskup, u suglasju s Dikasterijom, odnosno Svetom Stolicom, dao najvišu ocjenu nihil obstat, dakle, da ništa ne priječi, da vjernici mogu fenomen Međugorja pozitivno koristiti za svoju duhovnu izgradnju i svoj život i da se zapravo odobrava javno štovanje posebice na tome mjestu, da se može širiti pobožnost Marije kao Kraljice mira, da se mogu organizirati hodočašća i da se može ostvarivati pastoralni rad.
Međutim, uz ovu kvalifikaciju nihil obstat valja odmah malo reći što ta kvalifikacija ne kaže, to jest što sama nota o Međugorju nije rekla a to je da to nije izjava o nadnaravnosti Međugorskog fenomena, to je vrlo važno reći, važan je pastoralni i duhovni aspekt i njegovi plodovi. Također, ova nota nije ni izjava niti sud o moralnom životu vidioca, to je isto vrlo važno reći, jer je i to bilo nešto o čemu se raspravljalo. Ova izjava ili nota ništa ne kaže također o nadnaravnom podrijetlu samih međugorskih poruka. Naime, nota jako dobro analizira koje su sve pozitivni sadržaji poruka, ali zapravo ne kaže da oni imaju nadnaravno porijeklo, nego da su takvi da mogu služiti za izgradnju i život vjernika.
I na kraju, ova nota kazuje – isto to implicira nihil obstat – a to je da i dalje u biti nije obvezatno vjernicima na vjerovanje ili na nikakve pobožne čine koji bi bili vezani uz Međugorje, nego ostaje na jednoj osobnoj prosudbi i je li meni to koristi za moj život u vjeri ili ne. To valja naglasiti. A upravo s obzirom da je riječ o toj kvalifikaciji nihil obstat, nota je uistinu pisana kroz nove kriterije, uistinu je tako sastavljena vrlo dobro, vrlo precizno i prije svega se ističu pozitivni, duhovni i pastoralni plodovi vezano za, kako se kaže u noti, „zdravo prakticiranje života vjere“ i to sukladno tradiciji Crkve. I to je vrlo važno, da nema nekih, tako reći, novotarija ili nekih nekatoličkih stvari, nego da ima puno obraćenja, puno ispovjedi, puno pričesti, puno duhovnih zvanja, međusobne obnove bračnih života obitelji, puno ima i karitativnih djela, a tu su zatim mnoge grupe i zajednice koje su nastale, sve su to duhovni plodovi samog duhovnog fenomena Međugorje. […]
S obzirom na sve pozitivne plodove koji već dugo traju i koji su u kontinuitetu dolaze i međugorske poruke. Analizira se (u noti) njihov sadržaj. Poglavito je pozitivan sadržaj, prije svega poziv na mir i jedan originalan naslov Majke Božje – „Kraljica mira“ koja poziva na mir, koji nije samo odsutnost rata, nego zapravo i jedna punina života i mi bismo rekli spasenja, što je bilo vrlo važno u ondašnjem kontekstu Bosne i Hercegovine kada se odvijao rat i koji je imao i vrlo religiozne elemente u svemu tome, a i danas je ponovno aktualno i s obzirom na rat u Ukrajine i evo, može se reći, i na Bliskom Istoku i na drugim žarištima.
Također je vrlo važno što poruke govore o usredotočenosti na samog Boga. Dakle, Marija upućuje na Krista koji je donositelj milosti na Boga, iako je prefekt Dikasterija (kardinal Víctor Manuel Fernández, nap. ur.) istaknuo i neke elemente, neke upitne sadržaje nekih poruka kad, na primjer, Gospa kaže: „moj put, moje spasenje“, kao da bi se ona stavljala nekako u biti na mjesto Isusa Krista. Međutim, on (prefekt Fernández) je to lijepo rekao i objasnio da treba poruke čitati u cjelini, a da postoji manji broj poruka koje su upitne ili za koje treba biti oprezan i da su iz teološkog aspekta netočne ili neprecizne, ali on smatra da to u biti više proizlazi iz jednog subjektivnog iskustva i jedne možda nemogućnosti da se ta poruka adekvatno teološki izradi, u smislu da, i sami vidioci – (prefekt Fernández) nije rekao vidioci, nego prenositelji poruke – nisu dovoljno teološki obrazovani.
Ali, zanimljivo, spomenuo je, da ako bismo tako čitali, na primjer, i druge (poruke) onda možemo takve upitne ili nejasne ili možda teološki upitne poruke naći kod svetog Ivana od Križa, svete Terezije Avilske, Male Terezije, i tu je baš lijepo potkrijepio da sve te poruke treba čitati zapravo u cjelini i, da one imaju svoje važne pozive: poziv na mir, poziv na prvenstvo Boga, poziv na obraćanje, poziv na molitvu, svakako, upozoravanje na grijeh i na zlo u ovome svijetu, ipak prevladava ta pozitivna dimenzija. (kta/ika)
