Iznad razlika i različitosti u Crkvi stoji vjera u jednoga Gospodina i otajstveno djelovanje Duha » Tekstovi

Sinodalni hod Razgovor: Richard Pavlić

Danijel Delonga

31.01.2023.

Richard Pavlić, profesor dogmatske teologije na bogosloviji u Rijeci te župnik i kanonik u Senju. Za Zvona razgovaramo o sinodalnom hodu, papi Franji i papi Benediktu XVI.

Nedavno ste održali zapaženo predavanje o sinodalnom hodu, procesu kojeg je pokrenuo papa Franjo kao pripremu za sinodu biskupa u listopadu 2023. godine. Događa se u cijeloj Katoličkoj Crkvi, na svim kontinentima i želja je da u njemu sudjeluju svi, što veći broj vjernika, ali i oni koji to nisu, a žele iznijeti konstruktivno mišljenje o Crkvi.

Započeo je u listopadu 2021. godine, svečano, ali skromno, kao priprema za Biskupsku sinodu. Malo tko je tada mogao predvidjeti kako će se odvijati i kuda će dovesti. Sada se već govori o revolucionarnom procesu koji mijenja Crkvu. Istina je vjerojatno negdje u sredini? 

Čini mi se da izrazi revolucija i revolucionarnost nisu baš najsretniji izbor riječi za opis aktualne crkvene stvarnosti. Ako se odlučimo za njih, možemo se s pravom pitati što je onda revolucionarnije od Drugog vatikanskog koncila, osobito onoga što se događalo nakon njega, kada je upravo površno shvaćanje samoga Koncila i samoga pojma revolucionarnosti nerijetko imalo štetne posljedice.

Čini mi se da je riječ proces ovdje mnogo prikladniji izbor, i to ne proces koji mijenja Crkvu, nego aktualizira način njezina shvaćanja vlastitog identiteta, načina djelovanja i komunikacije sa suvremenim svijetom. Svijet je taj koji se mijenja, a Crkva koja je u svijetu nastoji uvijek iznova ogovoriti „radostima i nadama, žalostima i tjeskobama“ suvremenog čovjeka.

U tom smislu možemo govoriti o kontinuitetu. Taj kontinuitet očituje se upravo u dijaloškoj perspektivi, koju osim u eksplicitnoj religijskoj perspektivi Nostra Aetate otkrivamo u sveukupnom duhu koncilskih dokumenata. Radi se dakle o kontinuiranom procesu koji treba svoje vrijeme. Unatoč žurnosti pojedinih pitanja suvremenog čovjeka, bilo kakvo ishitreno razlučivanje revolucionarnog duha moglo bi završiti štetnim ekstremizmom ili sterilnim formalizmom koji opet nikomu ne bi koristio. Čini mi se da je upravo zbog toga papa Franjo odlučio ne žuriti, odnosno dati vremena sazrijevanju sinodalnih plodova.

Zanimljive su teme proizišle iz sinodalnih savjetovanja koja su provedena u cijelom svijetu na svim razinama Crkve, u župama, biskupijskim sjedištima, samostanima, s različitim skupinama vjernika. Objavljene su u temeljnom Dokumentu za drugu etapu sinodalnog hoda Katoličke Crkve. U Dokumentu se spominju siromašni, nemoćni, razvedeni i ponovno vjenčani, LGBTQ osobe, žene koje se osjećaju omalovažene, žrtve zlostavljanja, bivši svećenici i oni daleko od Crkve. „Ukratko, tu je cijelo čovječanstvo, sa svojim ranama i strahovima, sa svojim nesavršenostima i svojim potrebama“, navodi se u najavi Dokumenta.

Papa Franjo je rekao da su „brojni plodovi sinodalnog hoda, ali im je potrebno dozrijevanje“. Što možemo zaključiti iz tog Dokumenta i dosadašnjeg sinodalnog hoda, kakvu Crkvu želi čovječanstvo, kakav bi trebao biti put Crkve u 21. stoljeću? 

Eksplicitno spominjanje određenih stvarnosti u spomenutom sinodalnom dokumentu ne znači da su te stvarnosti do sada bile u potpunosti zanemarene u Crkvi, nego im se sada želi dati veća pozornost. No i ovdje se treba čuvati ekstremnog shvaćanja „pozornosti“ kako se ne bi zanemarile ostale stvarnosti u Crkvi.

Upravo stoga mi se riječi kao proces, dozrijevanje i sinteza čine vrlo prikladnima za opis sinodalnih događanja. Dozrijevanje sinodalnih plodova neće stati formalnim završetkom sinodalnoga hoda, nego će se nastaviti u desetljećima koja slijede, kao što je to slučaj i s koncilskim plodovima Drugog vatikanskog koncila.

Glavni tajnik Biskupske sinode kardinal Mario Grech nedavno je izjavio kako postoji širok raspon reakcija u Crkvi, „od onih koji su stvarno prihvatili taj sinodalni izazov do onih koji se protiv njega otvoreno bore“. Logično je da svaka promjena izaziva i otpore. Čega se boje i čemu se protive oni koji sumnjičavo gledaju na sinodalni proces?

Takve reakcije su očekivane. One su znak živosti Crkve u kojoj još od apostolskih vremena postoje različite „struje“. No te različite struje nisu i ne moraju po sebi biti znak razdijeljenosti Crkve.

Iznad razlika i različitosti u Crkvi stoji vjera u jednoga Gospodina. U toj vjeri događa se djelovanje Duha koje često ne možemo razumjeti. No, unatoč našem nerazumijevanju, vjerujemo da taj isti Duh vodi Crkvu i na otajstven način pomiruje protivštine i suprotnosti unutar same Crkve. Upravo je zato vjera u „Obećanje od Oca“ jedini pravi lijek protiv straha od gubitka sigurnosti koju nude vidljive i promjenama podložne strukture.

Sinodalni hod nije proces koji mijenja Crkvu, nego aktualizira način njezina shvaćanja vlastitog identiteta, načina djelovanja i komunikacije sa suvremenim svijetom. Svijet je taj koji se mijenja, a Crkva koja je u svijetu nastoji uvijek iznova odgovoriti „radostima i nadama, žalostima i tjeskobama“ suvremenog čovjeka. U tom smislu možemo govoriti o kontinuitetu Crkve.

S krajem kalendarske godine ispratili smo i papu emeritusa Benedikta XVI. Papa Benedikt svoje istaknuto mjesto u Katoličkoj Crkvi zaslužio je još kao Joseph Ratzinger, profesor i teolog čijim su se promišljanjima o vjeri i Crkvi nadahnjivale generacije studenata. 

Na službu pape izabran je kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere, a njegov je pontifikat smješten između dvojice omiljenih papa, Ivana Pavla II. i sada Franje. On sam ipak nije uspio dosegnuti takav način komunikacije i nasljedovanja od strane crkvene i društvene javnosti. Je li bio uspješniji kao profesor nego kao papa? Po čemu ćemo pamtiti njegov pontifikat?

Imao sam sreću biti u Rimu u noći kad je umro sveti papa Ivan Pavao II. Sjećam se oduševljenja koje je nakon skorih konklava izrazila jedna moja rimska profesorica dogmatske teologije zbog izbora novoga pape Benedikta XVI. te sadržaja njegova govora upućenog Kardinalskom zboru tri dana nakon njegova izbora za papu. Kod ove profesorice se doduše mogla prepoznati određena simpatija prema čitkom, a dubokom teološkom stilu kardinala Ratzingera, no papa Benedikt je mnogo više od toga.

Mnogi ga s pravom svrstavaju u grupu velikih teologa 20., a onda i 21. stoljeća. Radi se o teologu koji je mudro i neumorno zahvaćao u biblijske i otačke izvore velike Tradicije Crkve kako bi iz istih s lakoćom točio svježu, aktualnu i pitku teološku misao. Upravo po tome će ga pamtiti i voljeti ne samo studenti nego i brojni simpatizeri teologije.

Što se tiče njegove omiljenosti u odnosu na svoga prethodnika i nasljednika na Petrovoj stolici, smatram da je omiljenost ovdje relativan pojam koji može zahvaćati bučne mase, ali i tihe i skromne mislioce i molitelje kakav je bio i sam papa Benedikt XVI. Od razlike u naravi i karakteru, a onda i u komunikacijskom stilu pojedinih papa, smatram da je mnogo važnija njihova vjera i kontinuitet zdravog nauka koji ih povezuje. To je ono što treba naglasiti.

Smatram da u tom duhu treba promatrati pontifikat pape Benedikta XVI. kao vidljivi znak providonosnog djelovanja Duha unutar jedne Kristove Crkve u promjenjivom tijeku vremena.

Ono što je zasigurno obilježilo Benediktov pontifikat je ostavka i umirovljenje sa službe koja je obično doživotna. Bio je to hrabar i nesebičan potez. Kakva bi Crkva bila danas da nije dao ostavku i do smrti bio papa? Je li bio svjestan da Crkva treba promjene i da ih on možda ne može učiniti?

Čak i ljudi izvan Crkve u ovom činu pape Benedikta XVI. prepoznaju nešto više od čisto ljudskih motiva straha ili nemoći. Osobno smatram da je njegov čin odreknuća od papinske službe izraz njegove velike vjere i ljubavi prema Gospodinovoj Crkvi koju je do kraja ljubio. To je zaista, kako kažete, bio hrabar i nesebičan potez. Očito je bio svjestan brzih promjena koje se događaju u Crkvi i svijetu, ili potrebe za promjenama unutar Crkve.

Ne vjerujem da je bio nedorastao tim promjenama, nego su mu očito breme godina i tjelesno zdravlje postali preveliki uteg kojemu se u svoj poniznosti podložio, a činom ljubavi i poniznosti Crkva nikada ne gubi nego dobiva.

Kanonik ste senjskog kaptola i župnik u Senju. To priobalno mjesto sigurno ima svoje specifičnosti u odnosu na druga mjesta sjevernije na Jadranu. Kako su ljudi povezani s Crkvom i kakav je bio odaziv na sudjelovanje u sinodalnom hodu?

Senj je priobalno mjesto koje se zbog suvremenog načina života sve manje razlikuje od ostalih ne nužno priobalnih mjesta u domovini. Još uvijek je ovdje prisutna svijest i ponos zbog bogate i slavne senjske crkvene povijesti, kao i ljubav prema tradiciji, ali i to se s vremenom mijenja.

Glede sudjelovanja u sinodalnom hodu, senjski kraj je bio proporcionalno zastupljen po broju vjernika laika unutar naše Biskupije. Ukupno je održano pet zajedničkih sjednica na biskupijskoj razini te po jedan susret na dekanatskoj razini svakoga dekanata. Od ukupno 35 članova biskupijskog sinodalnog tijela bilo je samo jedanaest svećenika, a ostalo su bili vjernici laici, od kojih dvije redovnice, vjeroučitelji, znanstvenici, zdravstveni djelatnici, predstavnici kulturnih djelatnosti, te zauzeti članovi župnih pastoralnih vijeća.

Profesor ste dogmatske teologije na bogosloviji u Rijeci i Metropolitanskom pastoralnom institutu. Kako mladi svećenički kandidati povezuju teologiju i praksu, kako prihvaćaju poticaje pape Franje?

Unatoč četvrtstoljetnom rasponu godina, mogu reći da ne primijetim veliku razliku u studentskom mentalitetu u odnosu na moje studijske dane. Prije par godina se govorilo o rastućem „tradicionalizmu“ među studentima teologije, no na Teologiji u Rijeci taj „tradicionalizam“ nije osobito primjetan.

Ono što je primjetno je možda veća razina tradicionalnih oblika pobožnosti, no to se više odnosi na život u Bogosloviji, dok se na studijskoj/fakultetskoj razini ne primijeti veća promjena mentaliteta. Dapače, upravo se kod „pobožnijih“ studenata primijeti vrlo revno svladavanje studijske materije, otvorenost za koncilske i postkoncilske poticaje u teologiji te spremnost za pastoralnu aktualizaciju usvojene teološke materije.

Znam da ovo može zvučati pomalo idealistički, no osobno zaista ne vidim nikakvu zabrinjavajuću promjenu u mentalitetu i načinu razmišljanja suvremenih svećeničkih kandidata kojima sam imao priliku predavati u posljednjih desetak godina na Teologiji u Rijeci.

Čak i ljudi izvan Crkve u činu odreknuća od službe pape Benedikta XVI. prepoznaju nešto više od čisto ljudskih motiva straha ili nemoći. Osobno smatram da je njegov čin odreknuća od papinske službe izraz njegove velike vjere i ljubavi prema Gospodinovoj Crkvi koju je do kraja ljubio.

Ne vjerujem da je bio nedorastao promjenama, nego su mu očito breme godina i tjelesno zdravlje postali preveliki uteg kojemu se u svoj poniznosti podložio, a činom ljubavi i poniznosti Crkva nikada ne gubi nego dobiva.

Iz rubrike:
Sinodalni hod

Iz rubrike:
Razgovor