Tijekom svečane akademije povodom 30. obljetnice kardinalske službe Vinka Puljića, vrhbosanskog nadbiskupa u miru, koja je upriličena 25. studenog 2024. u prostorijama Pastoralno-socijalnog centra Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije u Lugu pokraj Kiseljaka, vrhbosanski svećenik Ivo Tomašević održao je prigodno izlaganje pod nazivom „Ljubav kardinala Puljića prema vrhbosanskoj Crkvi“ koje prenosimo u cijelosti:
Ljubav kardinala Puljića prema Vrhbosanskoj Crkvi
Tijekom godina svoga življenja i svećeničkog djelovanja puno puta sam se uvjerio u važnost i istinitost Isusovih riječi: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.“ (Matej 22, 34-40). Nakon dugogodišnje suradnje mogu posvjedočiti da je Vinku Puljiću još kao svećeniku Banjolučke biskupije na službi duhovnika u sjemeništu „Zmajević“ u Zadru, u kojem su se školovali također svećenički kandidati Vrhbosanske i Banjolučke biskupije, postala draga mjesna Crkva vrhbosanska te da ju je svim srcem zavolio kada je ova biskupijska zajednica povjerena njegovoj pastirskoj skrbi. Ta ljubav je, uz sve ljudske posrtaje, mogla izdržati sva iskušenja jer je bila utemeljena na čvrstoj vjeri u Boga usađenoj i izmoljenoj od njegovih pokojnih roditelja i poduprtoj molitvama tisuća vjernika Crkve vrhbosanske i mnogih njemu znanih i neznanih ljudi. Posebno u teškim ratnim i poratnim vremenima ta ljubav se uvijek iznova pokazivala najvažnijom. Možda ponajprije zato što tada postaje vidljiva svemoć Božje ljubavi koja okreće zlo u dobro.
Nit vodilja Vinku Puljiću tijekom obnašanja odgovorne službe vrhbosanskog nadbiskupa bili su evanđeoski nauk i nauk Crkve te njegova sinovska poslušnost Svetom Ocu. Odluke Svetog Oca prihvaćao je punom poslušnošću i njegove smjernice bile su mu putokaz posebno u ratnom vremenu kada moćnici žele najprije ubiti istinu i drugog učiniti po svojoj mjeri, pa i po cijenu tuđega života. Sveti papa Ivan Pavao II. prepoznao je ne samo tu poslušnost nego i Vinkovu ljubav prema Crkvi vrhbosanskoj te je i osobno zavolio sve napaćene biskupijske zajednice u Bosni i Hercegovini. Štoviše postao je njihov zagovornik ne samo na razini sveopće Crkve nego i na svjetskoj razini.
Osvrt kardinala Puljića na molitveni susret za mir održan u Asizu početkom ratne 1993. godine
Nakon što je tijekom teških ratnih stradanja, zajedno s biskupima i delegacijama iz Banje Luke i Mostara, sudjelovao na molitvi za mir u Europi i na Balkanu, održanoj 9. i 10. siječnja 1993. u Asizu na poziv pape Ivana Pavla II., nadbiskup Vinko je u svom osvrtu objavljenom u zagrebačkom katoličkom tjedniku Glas koncila od 24. siječnja 1993., između ostalog, kazao: „Polazeći iz Sarajeva bilo je minus 20° C. Došavši u Asiz, temperatura se promijenila ne samo vanjska, nego i u srcu. Zadivio sam se toj veličanstvenoj organizaciji i divnom događanju. Zaista Sveti Otac poznaje naše rane i poteškoće. Zato je i priredio ovaj molitveni skup. Zahvaljujem mu na ovom djelu, na njegovim očinskim riječima ohrabrenja, na svim sudionicima molitve za mir. Na poseban način doživio sam susret s papom Ivanom Pavlom II. u osobnom susretu i na zajedničkoj večeri kod pohoda ad limina. Iz njegovih sam pitanja i zanimanja uvidio koliko poznaje našu situaciju i s koliko srca i vjere prati patnje na našim prostorima… Pozvali smo ga da dođe među nas kao ohrabrenje u trpljenju. Ohrabren riječima Svetog Oca i molitvom na grobovima svetih apostola Petra i Pavla, vraćam se u svoju nadbiskupiju noseći papinski blagoslov i pozdrave mojim svećenicima, redovnicima i redovnicama, sjemeništarcima i bogoslovima i svim vjernicima“, kazao je tom prigodom nadbiskup Puljić.
Nadbiskup Vinko graditelj zajedništva Crkve vrhbosanske
Ljubav je graditeljica istinskog zajedništva. Za razliku od ljubavi krajnji učinak mržnje uvijek su razdor i nesloga. Ljubav se očituje darivanjem svojih sposobnosti, svoga vremena, svoje snage – u konačnici darivanjem sebe. Svoju ljubav prema Crkvi vrhbosanskoj nadbiskup Vinko nastojao je uvijek iznova svjedočiti darivanjem sebe. U svojoj nastupnoj propovijedi na Misi ustoličenja za vrhbosanskog nadbiskupa, 19. siječnja 1991. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu, oslanjajući se na riječi apostola Pavla, između ostalog kazao je: „I ja, kao nadbiskup vrhbosanski želim sa svojim svećenicima i vjernicima istinovati u ljubavi, promičući rast Crkve te pridonoseći zajedničkom dobru svih građana Bosne i Hercegovine“ (Vrhbosna, 1, 1991., 21).
Kao novi nadbiskup imao je brojne susrete. Međutim, najviše vremena posvetio je pohodima i razgovoru sa svećenicima te slavljenju Svetih misa širom nadbiskupije. Tako je tijekom petnaest mjeseci od preuzimanja biskupske službe do ratnih događanja započetih na tlu Vrhbosanske nadbiskupije u Bosanskom Brdu u ožujku 1992., pohodio oko šezdeset župa i susreo gotovo sve svećenike na teritoriju nadbiskupije povjerene njegovoj skrbi slaveći Mise, dijeleći sakrament potvrde i propovijedajući okupljenim vjernicima. Svjestan važnosti blagoslovljenog djelovanja franjevaca u Bosni i Hercegovini tijekom sedam stoljeća i u sadašnjosti, nastojao je pokazati im svoju otvorenost u zajedničkoj izgradnji Božjega kraljevstva. Na tragu djelovanja prvog vrhbosanskog nadbiskupa, sluge Božjega Josipa Stadlera želio je biti potpora svim ženskim redovničkim zajednicama u BiH čije djelovanje često nije istinski vrjednovano u ljudskim očima, ali zato sigurno jest u Božjim. Bio je uvijek otvoren i prema drugim muškim malobrojnim redovničkim zajednicama. Osim što je nastojao uvijek iznova pohađati sve dijelove nadbiskupije, ali i svećenike i vjernike koji su izvan dijeceze, rado je primao stranke i strpljivo slušao ono što mu žele osobno reći. Tijekom ratnih godina, kada nije uspijevao izići izvan opkoljenog Sarajeva, satima je primao ljude svih staleža i slušao ih. Odlazili su radosni da je nadbiskup osobno čuo njihove poteškoće i bilo im je u srcu puno lakše.
Nadbiskup Vinko u svom biskupskom sjedištu i u najtežim ratnim vremenima
Unatoč raznim idejama pojedinih političara, nadbiskupu Vinku, kao ni biskupima u Banjoj Luci i Mostaru, nije padalo na pamet napustiti svoje biskupsko sjedište. Tijekom teške opsade glavnog grada i svakodnevnih ubijanja i ranjavanja s okolnih brda, on je, zajedno sa svećenicima, redovnicama i redovnicama bio među rijetkim građanima koji nisu željeli otići iz toga mjesta svakovrsne patnje, ranjavanja i ubijanja. Kada su JNA i srpski oružnici opkolili Sarajevo, nadbiskup Vinko nalazio se u Austriji. Pratio sam ga na tom kao i velikoj većini drugih putovanja. Iako je imao dogovoren susret u Ministarstvu vanjskih poslova u Beču, otkazao je taj i sve druge susrete te, 6. travnja 1992., krenuo natrag prema Sarajevu u kojem je stanje postojalo sve teže. Pohodio je u Zagrebu kardinala Kuharića te zanoćio u Đakovu i sutradan nastavio put prema svom sjedištu. Nakon što je od župnika u Bosanskom Šamcu vlč. Josipa Janjića čuo najnovije vijesti, nastavio je put prema Sarajevu. Oko 200 kilometara duga najprometnija cesta u BiH bila je gotovo potpuno pusta pa je zajednička molitva bila vrlo ljekovita za nadvladavanje neugode i određene doze straha pred onim što ga čeka. Ipak, više je strahovao da neće moći vratiti se u svoje sjedište u Sarajevu koje je opkolila vojska JNA nego što se bojao naoružanih ljudi. Na putu su nadbiskup Vinko i njegov suputnik naišli samo na jednu kontrolnu točku JNA koju su prošli bez poteškoća. Tek dvadesetak kilometara prije Sarajeva naišli su na sljedeću kontrolnu točku srpskih specijalaca koji su prema ‘Monsinjoru’, kako su nadbiskupa u to vrijeme gotovo svi zvali, bili toliko ljubazni da je on pomislio kako je riječ o muslimanima. Očito je da zlo i mržnja još uvijek nisu obuzeli ljudska srca, a to će se, na žalost, mijenjati kako rat bude odmicao. Međutim, na prvom križanju na kojem je trebalo skrenuti preko Vogošće prema Sarajevu naišli su oklopna vozila i veliki broj vojnika JNA koji su napravili čak šest kontrolnih točaka i to svakih stotinjak metara. Najteže je bilo proći prvu, ali provjeravali su i na svim sljedećim točkama, a vrlo nevoljko su pustili nadbiskupa Vinka da uđe u grad koji su hermetički zatvorili sa svih strana. Tako je na kraju dvadesetog stoljeća započela najduža opsada jednog grada u povijesti koja će trajati više od tri i pol godine i iz koje će nadbiskup Vinko morati pronaći način koordiniranja pastoralnog djelovanja, ako bude Božja volja da preživi rat koji je bio na počeku, a nije mu se nazirao kraj.
Nadbiskup Vinko u brojnim pohodima svom napaćenom i raspršenom stadu
Nadbiskup Vinko puno puta će izići i ući u svoje opkoljeno sjedište, a s njim su često izlazili i ulazili i pojedini svećenici i redovnice. Tijekom prvih ratnih mjeseci ulazio je i izlazio autom uz dopuštenje mirovnih snaga Ujedinjenih naroda i srpskih vlasti, a kasnije zrakoplovima koji su dostavljali humanitarnu pomoć te povremeno helikopterom mirovnih snaga UN-a. Ipak, najčešće je izlazio i ulazio iz opkoljenog grada na način da bi ga oklopnjak mirovnih snaga UN-a prevezao preko piste sarajevske zračne luke do kuće plemenite obitelji Štok gdje se nalazio njegov auto. Tu bi pričekao da se spusti noć kako bi, vozeći bez upaljenih svjetala na mjestima gdje su srpski položaji bili posebno blizu, prešao preko planine Igman te nastavio prema željenom cilju vozeći se putovima kojima se moglo proći, a takvih nije bilo puno.
Izići iz Sarajeva nije bilo nimalo lako, ali i povratak u njega bio je jednako težak. Kao primjer donosim svoj opis povratka nadbiskupa Vinka s pohoda ad limina i sudjelovanja na spomenutom molitvenom susretu u Asizu, 9. i 10. siječnja ratne 1993. godine. Na povratku nadbiskup Vinko se u Zagrebu susreo s prognanim dijecezanskim i franjevačkim svećenicima očekujući da će uspjeti odletjeti prema Sarajevu zrakoplovom za dostavu humanitarne pomoći stanovništvu u opkoljenom gradu. „Kako ni nakon više pokušaja nije uspio dobiti dopuštenje za let natrag prema Sarajevu zbog stalnog granatiranja, nadbiskup Vinko krenuo je autom u pratnji svog tajnika obilaznim putovima prema svom sjedištu. Nakon što je preko Zadra, Splita, Livna i Prozora stigao do Kreševa nadomak Sarajeva, naišao je na zarušenu cestu pa se morao vratiti i zanoćiti u Prozoru te sutradan drugom cestom nastaviti put prema Sarajevu između bojišnica Armije BiH i HVO-a preko Bugojna, Novog Travnika, Viteza do Busovače. Budući da su se između Busovače i Kiseljaka u mjestu Kaćuni vodile borbe između Armije BiH i HVO-a, nije mogao dalje. Nakon dugotrajnih pregovora sa zaraćenim stranama, engleski bataljun mirovnih snaga UN-a prihvatio je da u okviru konvoja humanitarne pomoći iz Busovače poveze u transporteru nadbiskupa Vinka i tajnika Tomaševića. Budući da tajnik Tomašević nije htio ostaviti auto prepuno tako potrebnih životnih namirnica koje je, nakon što bude napunjeno gorivom u Kiseljaku bilo od životne važnosti u Sarajevu, Englezi su na kraju popustili pa je nadbiskup Vinko sjeo u oklopnjak ispred kojeg je tajnik Tomašević vozio auto bijele boje koje se dobro uklapalo među bijela vozila UN-a. Dok su prolazili cestom u Kaćunima su vidjeli kuće koje su još bile u plamenu. Dok su prolazili pokraj vojnika Armije BiH, koji su kanal pokraj ceste koristili kao rov, pojedini od njih počeli su vikati da zaustave civilno vozilo, ali tajnik se nije zaustavljao. Sve se dogodilo dosta brzo pa su sretno stigli u Kiseljak koji je bio pod kontrolom HVO-a. U predstavništvu UN-a u Kiseljaku nisu pokazali spremnost da dadnu pratnju prema Sarajevu pa su se nadbiskup Vinko i njegov tajnik pomolili i s Božjom pomoći sami krenuli prema srpskim kontrolnim točkama. Čini se da su i srpski vojnici bili prilično iznenađeni kad su na pustoj cesti ugledali nadbiskupa Vinka. Kako je auto bio prenatrpano raznim životnim namirnicama pa je bilo mjesta samo za vozača i suvozača, jedan od srpskih vojnika obilazio je oko auto govoreći: ‘Šteta da ste auto tako preopteretili’. Po dolasku u Sarajevo nadbiskup Vinko pozvao je kod sebe sarajevske svećenike te ih upoznao o susretu sa Svetim Ocem i o Molitvenom susretu u Asizu“.
Od brojnih pohoda na kojima sam pratio nadbiskupa Vinka izdvojit ću za ovu prigodu samo jedan da bi mogli dobiti makar djelomičnu sliku kako je to izgledalo. U prezidencijalnom arhivu vrhbosanskog nadbiskupa (OP-314/94.) pohranjeno je i moje izvješće o pohodu nadbiskupa Vinka malom slobodnom dijelu Bosanske Posavine ratne 1994. godine. „U četvrtak 15. rujna 1994. nadbiskup vrhbosanski mons. Vinko Puljić pošao je u pratnji svog tajnika u pastoralni pohod bosanskoj Posavini. Rat je učinio da od velikog broja župa ostade tek mala oaza katoličanstva koju nije uspjela uništiti nezasitna šapa srpske agresorske ruke. Da bi došao do ovog najsjevernijeg dijela svoje dijeceze nadbiskup Puljić, umjesto dvosatne vožnje, mora sići vrletnim bosanskim putovima do mora te proći stotine kilometara cestama Lijepe naše da bi ugledao dio raspršenog stada. Ovaj put je to bilo malo jednostavnije jer je, zajedno s biskupima iz Banja Luke i Mostara, iz drugog pokušaja uspio specijalnim zrakoplovom UN-a iz Sarajeva stići u Zagreb na doček Svetog Oca. Iz Zagreba je autom stigao do Županje gdje ga je čekao šamački dekan preč. Marko Hrskanović. U pratnji hrvatske policije stigao je do rijeke Save te kampom (splav na motorni pogon) prešao na bosansku obalu u Orašju. Tu su ga čekali toliški župnik i gvardijan fra Marko Oršolić i policijska pratnja, ne radi potrebe sigurnosti nego da se ukaže poštovanje. Nije prvi put da nadbiskup Puljić tijekom ovog rata posjeti župu Vidovice, ali svaki dolazak u ovo razoreno i spaljeno mjesto probudi duboke uzdahe nad zlom koje bez ikakvog razloga i povoda učiniše ljudi nedostojni da ih se u tim trenucima tako naziva. U miniranoj crkvi pastira vrhbosanske mjesne Crkve dočekuje mladi župnik vlč. Jakov Filipović s tridesetak krizmanika i stotinjak vjernika. Južni zid crkve više ne postoji, od krova su ostali samo dijelovi konstrukcije bez pokrova, a visoki masivni toranj se pružio po travi poput nemoćnog diva koji nekad vezivaše nebo i zemlju. Mjesto se vrlo polagano budi jer je najveći dio kuća spaljen pa je i privremen boravak nemoguć. Ulagati veliki iznos u obnovu ognjišta u vrijeme dok padaju granate i dok su crte bojišnice nadohvat ruke ne čini se osobito mudrim niti lako izvedivim. Ipak, život se polagano vraća, a župnik Filipović zajedno s župnikom Kopanica vlč. Markom Perićem nastoje učiniti sve da nitko ne bude gladan i bez ikakvog smještaja. Treba što prije osposobiti kakvu takvu kapelicu kako vjernici u jesenjim i zimskim danima ne bi morali slaviti Boga pod otvorenim nebom. Da su ljudi zajedno sa svojim pastirom voljni graditi Bogu na slavu pokazuje i mala kapelica na križanju u sredini sela koju prije krizme u nedjelju 18. rujna 1994. blagoslovi vrhbosanski nadbiskup“.
Mali znakovi obnove Crkve vrhbosanske
I tijekom ratnih događanja, kardinal Puljić imao je i lijepih doživljaja čak i u opkoljenim Sarajevu. O jednom takvom događaju napisao sam sljedeću vijest koju je objavio Glas koncila pod naslovom „U Sarajevu puno ‘posla’ za Duha Svetoga“. „U subotu 4. prosinca 1993. u novosarajevskoj crkvi Presvetog Trojstva dogodilo se nešto što je u potpunoj suprotnosti s teškim ratnim stanjem. U korijenju ratovanja sigurno stoji grijeh, i to ne jedan nego najčešće svih sedam. U tom i takvom ratu pedeset odraslih osoba raznih doba i zanimanja postali su čisti od svakoga grijeha. Polijevanjem po glavi hladne sarajevske neklorirane vode katolička zajednica postala je bogatija za pedeset punopravnih članova. Misnom slavlju predsjedao je i sakramente inicijacije podijelio nadbiskup vrhbosanski mons. Vinko Puljić. U nadahnutoj propovijedi Nadbiskup je rekao da među njima nema slabih. To svjedoči činjenica da je njih pedeset, šest mjeseci redovito išlo na vjeronauk koji su marljivo pripravljali i vodili župni vikari vlč. Josip Grubišić i vlč. Anto Ledić. Onih koji nisu bili ustrajni, reče župnik dr. Baotić, ovdje sada nema među krštenicima. Osim toga, u Sarajevu je sve teže biti katolik pa nitko i ne želi to postati iz nekog koristoljublja ili sličnih razloga. ‘Okorjeli’ sarajevski katolici s radošću prihvaćaju svoju novu braću i sestre u vjeri i nema više onih prigovora s početka kako su oni zapravo zapostavljeni. Osim ovih pedeset, koji su primili sakramente inicijacije, bio je i nemali broj onih kojima je podijeljen sakrament potvrde. Ako u Sarajevu i oko njega ima puno onih koji čine vražja djela, i za Duha Svetoga se nađe puno ‘posla’. Osim toga, odmah poslije mise osam bračnih parova, a u svakom je netko upravo kršten, crkveno su uredili svoje brakove. Sutradan, u okviru nedjeljne mise kršteno je 48 djece koji nisu za poduku, ali nisu ni bebe. Velika radost za župnu zajednicu na Novom Sarajevu. Tada i nedjeljni župni oglasi s redovitom točkom kod koje misnik pozove da se pomole za N. N. poginulu od snajpera, N. N. pogođenog granatom, N. N. umrlu normalnom smrću zbog nenormalne studeni i ishrane…, tada i ti oglasi ne zvuče tako zastrašujuće. Jer, Crkva se obnavlja. Možda i preživi na ovim prostorima. Možda! ‘Ta Bogu ništa nije nemoguće’“, napisao sam kao nadbiskupov tajnik u svom izvješću.
Trajni pozivi nadbiskupa Vinka na ljubav i praštanje
I na kraju ratnih stradanja, unatoč Daytonskom sporazumu kojim je veliki dijelom ozakonjeno ono što je postignuto nasiljem i progonom drugih i drugačijih, nadbiskup Vinko potiče na nadu i ljubav. Tako u čestitci za Božić 1995. godine, zajedno s pomoćnim biskupom mons. Perom Sudarom, poručuje svojim vjernicima, između ostalog, sljedeće: „Kroz četiri godine teškog iskušenja na koje smo bili stavljeni, doživjeli smo mnogo zla, mnogo nepravdi, ali smo se trudili i da ne budemo otrovani mržnjom. I sada, dok se svijet raduje naznakama vraćanja mira na ova područja, mi smo ponovno ispunjeni tugom zbog duboke nepravde. Kako ne zaplakati sa stotinama tisuća naših vjernika i drugih nedužnih ljudi koji mir plaćaju gubitkom doma, rodnog kraja i domovine? Nama je uskraćeno pravo ostati svoji na svome i kao vjernici uzdizati Bogu molitve s oltara u crkvama koje smo podizali s toliko ljubavi i odricanja u vremenima stalnog hrvanja između života i umiranja. Tako nas vihor ratnoga zla i težina njegova tereta najviše pogađa upravo na kraju rata, jer potkopava sva naša stradanja i stremljenja da ćemo se ipak vratiti tamo odakle smo nepravdom protjerani. No, braćo i sestre, ni u takvoj situaciji nema mjesta za beznađe i malodušje, nema mjesta za mržnju i proklinjanje, jer samo ako budemo ljubili i praštali bit ćemo pobjednici“, poručili su biskupi u svojoj čestitci objavljenoj u službenom glasilu Vrhbosna (br. 1-4, 1995, 87).
Trenuci radosti u Rimu i žalosti u Sarajevu
Ovom prigodom podsjetit ću na događaj uvrštenja nadbiskupa Vinka Puljića u Kardinalski zbor svojim opisom napisanim 15. prosinca ratne 1994. godine po povratku iz Rima i pohranjenim u spomenutom prezidencijanom arhivu (OP-440/94.) koji su dijelom ili u cijelosti objavili pojedini mediji:
„Mrkla je noć, noć s 6. na 7. prosinca 1994. godine. Planina Igman i dvojica putnika u ambulantnim kolima dan prije darovanim od talijanskih dobrotvora iz Ravene za napaćeno Sarajevo. Gusta šuma koju su na pojedinim mjestima dobrano prorijedili drvosječe nabavljajući drva za promrzli grad. Nije posebno ugodan doživljaj, ali poslanje i ljubav prema Crkvi, gradu, domovini i napaćenim ljudi sve nadvladava. Kardinal Puljić u pratnji svog tajnika vraća se u opsjednuti grad. Isplanirali su da njihov silazak niz Igman bude prije svanuća kako bi srpski lovci na glave ostali neobavljena posla. Ni mrak, ni šume, ni strah, ni led, ni hladnoća, ni snajperi ne mogu nadvladati da se pastir vrati svome stadu, svome gradu i svome narodu. Prije polaska na najopasniji dio ceste ispratili su ga sa ‘sretno!’, a onda hazarderska vožnja niz strminu i nakon nekoliko minuta blagi uzdah olakšanja. Dok pred očima promiču razorene zgrade Sarajeva, kardinalu Puljiću misli ponovno odlete u divnu palaču Pavla VI. u Rimu i prelijepu baziliku sv. Petra. Pa kako se može zaboraviti onaj pljesak, toliki izrazi potpore i solidarnosti s narodom koji pati u ovoj zemlji, očinska riječ Svetog Oca… Nakon nekoliko trenutaka trgne ga pucanj u daljini i vrati ga u turobnu stvarnost. Maglovito jutro, ulice gotovo prazne, na zgradama crne rupe bez prozora, a na drugim folije iza kojih od hladnoće i neuhranjenosti drhte ljudi bez suda i krivice osuđeni da postanu plijen smrti. Nešto se u srcu stegne, a suza klizne sama od sebe. Valjda nije nitko vidio jer uvijek nasmijani ‘Monsinjor’ sigurno ne plače. I opet prođe malo vremena, a lice se razvedri. Razvedrilo ga je srce koje zadrhta od radosti zbog svijesti da se vraća kući. Lijepo je u Rimu, lijepo je u Splitu i Zagrebu, ali nigdje nije lijepo kao kod kuće – u Sarajevu. Neka je maglovito, i tmurno, i unakaženo i osakaćeno, i bez stakala i prozora, i bez struje, vode i plina… ono je naše i nama najdraže. Sve je opet i bolje i lakše jer…Kardinal se vratio kući.
A sve je započelo u nedjelju, 30. listopada 1994. kada je apostolski nuncij mons. Francesco Monterisi u katedrali Srca Isusova obznanio da je nadbiskup vrhbosanski mons. Vinko Puljić imenovan kardinalom svete Rimske Crkve. Ta vijest prostrujila je Sarajevom i svijetom te naišla na sveopće odobravanje i potporu. Na svetkovinu Krista Kralja, 20. studenog 1994., nadbiskup Puljić je požurio s ručka kod sestara franjevki kako bi na vrijeme stigao u sarajevsku zračnu luku te poletio za Zagreb i dalje za Rim. Upravo je došlo vrijeme za polazak, a stigla je vijest da je zračna luka zatvorena za letove. Već ujutro dolaze kola mirovnih snaga i odvoze kardinala Puljića jer je prema Sarajevu iz Zagreba poletio jedan zrakoplov UN-a. Uskoro je vrhbosanski nadbiskup bio iznad bosanskih planina pa plavog Jadrana i napokon u Zagrebu odakle je do Rima jednostavno doći. U rimskoj zračnoj luci čekali su ga njegovi svećenici na studiju u vječnom gradu te ga zajedno s njegovim tajnikom prevezli u Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima gdje mu je rektor dr. Anton Benvin zaželio dobrodošlicu. Cijelo vrijeme novoimenovani kardinal Puljić će boraviti u ovom Zavodu koji mu je širom otvorio vrata kao i drugim hrvatskim biskupima koji tih dana dođoše u Rim.
Sutradan su već počeli zvati i dolaziti novinari iz raznih listova ili radiotelevizijskih kuća i to opsjedanje nije prestalo sve dok kardinal Puljić nije napustio grad na Tiberu. U htijenju da prikaže istinu o teškim događanjima u Sarajevu i Bosni i Hercegovini te da probudi pozaspalu savjest čovječanstva mons. Puljić je nastojao svima izići u susret. Popodne je pošao kod krojača koji mu je, prema instrukcijama dobivenim iz Sarajeva, skrojio kardinalsku odjeću. I nju treba probati, ali ni to nije prošlo bez fotografa koji ga je prepoznao na ulici, čestitao mu te pošao da zabilježi i takav detalj. Došla je i ekipa drugog programa talijanske državne televizije te počela snimati razgovor s prvim čovjekom vrhbosanske Crkve i ‘potrošila’ poprilično vremena kako bi razgovor i kadrovi bili što uspješniji. U isto vrijeme na hodniku je nervozno šetao šef TV ekipe s prvog kanala ljut što će konkurentska televizija prije imati snimljen razgovor. Čudi se i pita tajnika, što rade tako dugo, pa zar se on nije prije najavio, pa jest da je malo zakasnio ali nije se ove moralo pustiti… Nakon svih poslova, susreta i razgovora nadbiskup Puljić u kasnu večer diktira tajniku odgovore na novinarska pitanja, jer je jednostavno nemoguće sve primiti. Samo da odgovorni u svijetu shvate što se događa u njegovoj domovini i poduzmu nešto učinkovito kako bi ludilo rata prestalo, zavladao mir i čovjek počeo živjeti onako kako priliči djetetu Božjem.
U petak 25. studenog 1994. kardinal Vinko Puljić se posebno pažljivo obukao te pošao u vatikansku zgradu sv. Damaza. Vozač vozi ravno pred vrata, a švicarska garda vidjevši novog kardinala digne koplje u znak pozdrava. U prostranom liftu vozač pita, koji je kat i uskoro se nadbiskup Puljić našao na širokom dugom hodniku Papine palače oslikane divnim freskama. Čeka ga naš mons. Eterović s otoka Hvara i prati ga do Pape. Sveti Otac je novoimenovanog kardinala Puljića pozvao na ručak što je poseban znak pažnje. Papa poznaje stanje u Bosni i Hercegovini, a dobro mu je poznato i djelovanje nadbiskupa iz Sarajeva kojeg je imenovao kardinalom. Nije teško primijetiti da prema njemu gaji posebnu naklonost.
Subota, 26. studenog 1994. je bio velik dan. Nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić je, zajedno sa zagrebačkim kardinalom Franjom Kuharićem, krenuo iz Papinskog hrvatskog zavoda prema Vatikanu. Pratili su ih biskupi iz Bosne i Hercegovine: banjalučki mons. Franjo Komarica, mostarsko-duvanjski mons. Ratko Perić i vrhbosanski pomoćni mons. Pero Sudar te biskupi iz Hrvatske: splitsko- makarski mons. Ante Jurić, zadarski koadjutor mons. Ivan Prenđa i dubrovački mons. Želimir Puljić. Ispred vatikanske dvorane Pavla VI. stižu brojni auti s uvaženim gostima s raznih strana svijeta. U jednoj od sporednih prostorija dvorane novoimenovani kardinali se međusobno pozdravljaju i čestitaju tražeći jezik na kojem bi se najlakše razumjeli. Oblače bijele rokate i redaju se u hodniku, a iza svakog od njih staje tajnik i kolona može krenuti. Idući hodnikom odjednom se nađete u dnu ogromne dvorane koju je desetak tisuća ljudi ispunilo do posljednjeg mjesta. U jednom dijelu dvorane poče skandiranje: ‘Vinko, Vinko, Vinko…’. To su bogoslovi i profesori Vrhbosanske bogoslovije koji noćas brodom stigoše iz Ancone, a odatle autobusom do Rima. Malo dalje je razdragana rodbina koja organizirano stiže iz Zagreba a svatko od njih bi htio biti primijećen u tom trenutku od svog brata, rođaka, ujaka… ‘Je li to taj najmlađi kardinal iz Sarajeva’, pitaju jedna drugu na talijanskom jeziku. ‘Slikaj! To je taj iz Sarajeva’, govori žena mužu jezikom lakta u rebra. Kardinali dolaze u prvi red dvorane na svoje stolice, a uskoro se začuje još jači pljesak. Ulazi svečana procesija s Papom. On hoda polaganim staračkim korakom i u jednom trenutku zastane i pogleda prema svijetu koji ga pozdravlja. Tek tada se u očima vidi njegova snaga i odlučnost koju sputava tijelo. In nomine Patris et Filio et Spiritui Sancto, odzvanja Papin glas na početku Konzistorija, svečanosti pod kojom će trideset novih članova biti uvršteni u kardinalski Zbor. Nakon čitanja iz Svetog Pisma Papa se obratio novoizabranim kardinalima:
‘Draga braćo, današnjima slavljem vi postajete članovi Crkve Rima kojoj je na čelu nasljednik sv. Petra… U skupini novih kardinala zastupljena su čak 24 naroda sa svih strana zemlje. U ovom trenutku misao nam ide, naravno s posebnom pozornošću na svaku kršćansku zajednicu teško iskušavanu. Mislim na vjernike koji se nalaze u Libanonu… na Crkve Istoka… na katolike Vijetnama i Kube… mislim posebno na kršćane Sarajeva i Bosne i Hercegovine u kojoj nažalost još uvijek nije zaustavljen uništavajući oružani sukob i gdje ne prestaje teći tolika krv nedužnih, a da se ne uočava nikakva perspektiva mira… Crkva i Papa su posebno solidarni s braćom i sestrama ljubljene nam zemlje Bosne i Hercegovine, simbolom apsurdnog međuljudskog ubijanja koje okrvavljuje Europu i svijet: Papa i Crkva gledaju prema tom području s kršćanskim povjerenjem i mole od milosrdnog Boga došašće pomirenja i mira za narode koji su uključene u sukob.’
Nakon toga Sveti Otac je pročitao ime svakog pojedinog kardinala, a on bi stupao pred njega da primi na glavu biret purpurno crvene boje – znak kardinalske časti. Kada je prozvano ime vrhbosanskog nadbiskupa dvoranom je odjeknuo najjači pljesak što je znak da Papine riječi o solidarnosti s mjesnom Crkvom i napaćenim narodom u Bosni i Hercegovini imaju itekako jaku podlogu. Nadbiskup Puljić je imenovan kardinalom prezbiterom, a Sveti Otac mu je povjerio rimsku župu sv. Klare a Vignia clara. Zagrljaj Pape i Kardinala iz Sarajeva htjeli su zabilježiti svi novinari. Tako je vatikanski list L’Osservatore Romano, kao i mnogi drugi, na sutrašnjoj naslovnoj stranici donio upravo taj zagrljaj, zagrljaj Svetog Oca, kojeg spriječiše da pohodi svoju napaćenu djecu u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, i nadbiskupa Puljića, u kojem je oličen svekoliki napaćeni puk zemljice Bosne… Popodne u Apostolskoj palači sv. Damaza u dvorani Pija V. kardinal Puljić je primao sve koji su mu željeli čestitati, a dolazili su uistinu mnogi i sa svih strana: iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Italije, Amerike, Španjolske, Njemačke, Austrije, Vijetnama, Libanona, Francuske, Engleske, Brazila, Češke… I svi su redom čestitali izražavajući solidarnost s patničkim narodom i zemljom kojom teče krv te obećavali potporu i zajedništvo u molitvi…
Poseban dan je ipak bio ponedjeljak, 30. studenog 1994. U Apostolskoj palači Papa je primio kardinala Puljića i hrvatske hodočasnike. Određeno je da može biti nazočno stotinu osoba, ali je taj broj utrostručen nakon intervencije nuncija Monterisija. Bili su profesori i studenti Vrhbosanske bogoslovije, hodočasnici iz Zagreba i Županje, Hrvati katolici iz Rima, a priključili su se i članovi sarajevske filharmonije koji izvedoše koncert u crkvi sv. Jeronima u čast novog Kardinala… Nakon svečanog dočeka u Splitu i Bolu kardinal Puljić je darovanom ambulantom zajedno sa svojim tajnikom krenuo prema Sarajevu. Padala je slaba jesenja kišica dok su prelazili granicu Bosne i Hercegovine, a kad su prešli na drugu stranu Neretve počela se spuštati noć. Noć ili ne, kući se mora, jer tamo je njegovo mjesto i njegovo stado“.
Svoje izlaganje završit ću riječima kardinala Vinka Puljića upućenim papi Franju na kraju Euharistije koju je Sveti Otac, 6. lipnja 2015. slavio na sarajevskom stadionu Koševo: „Ovdje je naše stoljetno korijenje. Kroz povijest smo proživljavali razne valove progona, mučeništva i nepravdi kao i mnogi drugi. Zahvaljujući hrabroj vjeri naših predaka i njegovanju vjere u obiteljima, opstali smo do danas. Vaši predšasnici na Petrovoj stolici imali su osjećaja za naše patnje i sluha za naše vapaje. I Vama, Sveti Oče, od srca zahvaljujemo na razumijevanju za ovu zemlju i za sve narode i za sve ljude u njoj, a posebno za katolike koji su najvećim dijelom Hrvati. Vaša prisutnost nas hrabri. U isto vrijeme to je poruka svijetu da želimo biti ono što jesmo i opstati s drugima i drugačijima na svojoj rodnoj grudi, otvoreni graditi budućnost ove zemlje na temeljima jednakih prava i sloboda“.
Zahvala i čestitka
Uvjeren sam da je mjesna Crkva vrhbosanska odnosno Vrhbosanska metropolija blagoslovljena time što je u predratnom, ratnom i poratnom vremenu imala pastira Vinka koju je volio svim srcem i koji je s mislima na nju godinama lijegao i ustajao. Blagoslovljeni su i oni koji, u ovom Domu Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije posvećenom Isusovu brižnom hranitelju sv. Josipu, nastoje našem kardinalu Vinku staračke dane učiniti lijepim pa su organizirali i ovu svečanu akademiju. Rado se pridružujem čestitkama kardinalu Vinku Puljiću za ovu lijepu obljetnicu, a svima vama zahvaljujem za strpljivo slušanje.
