U Velikoj dvorani Sjemeništa u Splitu, u četvrtak 24. listopada 2024. godine, u 19 sati po prvi je put javnosti predstavljena knjiga Ratka Perića, biskupa emeritusa, Djevice premudra: O Međugorju iz ljubavi prema istini.
Knjigu je objavila Nakladnička kuća Tonimir, a o njoj su na predstavljanju govorili banjolučki biskup msgr. Željko Majić, profesor fundamentalne teologije don Nediljko Ante Ančić i politolog Danijel Vidović.
Knjiga je sinteza dugotrajna molitvenoga, teološkoga i pastoralnoga bavljenja međugorskim fenomenom. Njezin pisac, mariolog i biskup, raščlanjuje činjenice, izjave i zapise sudionika te izlaže učenje katoličke vjere i Predaje. U knjizi se donose dva prije objavljena istupa, osam dorađenih i osam do sada neobjavljenih studija. Tekst je dinamičan, čitak, iznimno logičan, a tvrdnje potkrijepljene izvorima i obrazložene.
Rukopis knjige dovršen je 31. svibnja 2024. (str. 17), ali knjiga ništa nije izgubila na aktualnosti objavom Note „Kraljica Mira“ o duhovnom iskustvu vezanom za Međugorje od 19. rujna 2024. Dapače, u svjetlu toga dokumenta još više dolazi do izražaja njezina studioznost, temeljitost, detaljnost, sveobuhvatnost i ozbiljnost. Zadnje datirani prilog u knjizi recenzija je banjolučkoga biskupa Željka Majića od 21. rujna 2024., u kojoj ističe kako mu je papa Franjo 19. rujna 2024. u Vatikanu rekao kako spomenutom Notom Sveta Stolica ne priznaje Međugorje kao mjesto Gospinih ukazanja, nego samo kao mjesto pobožnosti (luogo di pietà) (str. 262).
Biskupsko se služenje Ratka Perića može opisati kao desetljeća pozornosti kako nitko ne bi sudio prema mítu, poučavao radi zarade i izmišljao kakva proroštva pozivajući se pri tome na Boga (usp. Mihej 3, 11) i Blaženu Djevicu Mariju. A ova je knjiga njezin sažetak.
Kao i tri druge marijanske knjige na kojima je radio (Prijestolje Mudrosti, 1995., Ogledalo Pravde, 2001., Isusova Majka, 2015.) i ova je nazvana po molitvenome zazivu Gospi, a naslovio ju je Djevice premudra da bi se on i čitatelj mogli
„tijekom razmišljanja nad pojedinim epizodama koje se zbivaju u Međugorju zaustaviti i usporediti te događaje, poruke ili riječi, ‘viđenja’ ili ‘ukazanja’ s razboritošću prave Gospe, koliko se sve to podudara ili odudara od razboritosti Blažene Djevice Marije“ (str. 10).
Kasnoantički, petnaest stoljeća stari mozaik u apsidi stolne crkve u Poreču prikazuje Gospu s tom stožernom krjepošću u času kada na Anđelove riječi „stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav“ (Luka 1, 29). Zato je taj prizor Najrazboritije preuzet na korice knjige.
Cijena knjige je 24 eura. Može se naručiti na: +385 98 446 190 ili [email protected].
Donosimo tekst koji je banjolučki biskup msgr. mr. Željko Majić imao u Velikoj dvorani Sjemeništa u Splitu u četvrtak 24. listopada 2024. navečer na prvom predstavljanju knjige Djevice premudra.
Nakladnička kuća Tonimir iz Varaždinskih Toplica krajem rujna ove godine objavila je knjigu biskupa u miru mons. Ratka Perića „Djevice premudra: O Međugorju iz ljubavi prema istini“. Knjiga, uz dva uvodna teksta, ima još petnaest tematskih studija. Na kraju knjige doneseni su i izvadci iz četiriju recenzija koji odgovaraju na pitanje Zašto pročitati ovu knjigu?
Činjenica da sam i ja osobno jedan od onih koji je ponudio odgovor na ovo pitanje, zasigurno je utjecala na organizatora ove večeri da budem jedan od predstavljača. Stoga će se i moje obraćanje ograničiti na ovo pitanje.
1. Sine ira et studio
Dopustite mi da na početku prepričam jedan događaj od prije petnaestak godina. Bio sam tada u službi vicerektora Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu. U srpnju pošao sam u Domovinu na odmor. Po običaju putovao sam preko Ankone trajektom do Splita. Kako je tada u ljetnim mjesecima najbrže bilo s dnevnom linijom brzog trajekta „Snav“, trebao sam rano poći iz Rima pa tako nisam mogao ni izmoliti redovite jutarnje svećeničke molitve – Brevijar. Stoga sam to nastojao učiniti na brodu. Došavši ranije, ukrcao sam se među prvima i mogao izabrati mirno mjesto za molitvu. Nedugo za tim, na brodu se pojavi velika skupina Talijana. Klupa na kojoj sam sjedio za čas se popuni. Jedna gospođa, vidjevši da sam svećenik, ne mareći za to što me ometa u molitvi, predstavlja skupinu s pitanjem: „Mi smo hodočasnici u Međugorje. Velečasni, jeste li Vi ikada bili u Međugorju?“ Odgovaram: „Valjda jedno 200 puta.“ Ona sva oduševljena iza svega glasa objavljuje svima: „Ovaj je svećenik bio 200 puta u Međugorju!“ Oduševljenju gospođe i onih koji su je čuli, nije bilo kraja. No, slijedi još jedno pitanje: „Što Vas je toliko puta privuklo u Međugorje?“ Ja opet, kratko: „Svećenik sam Mostarsko-duvanjske biskupije više od 20 godina, a Međugorje je župa u Biskupiji.“ Gospođa znatiželjno nastavlja s pitanjima: „A gdje ste sada?“ „Koje ste svećeničke službe obavljali u Biskupiji?“ Kratko joj odgovaram o tadašnjoj svojoj službi, te nabrajam svećeničke službe u Mostaru. No, kada sam joj rekao da sam više od tri godine bio tajnik biskupa Ratka Perića, oduševljenje je sa mnom kao velikim međugorskim hodočasnikom splasnulo. Nije dugo trebalo da je prostrana klupa na brodu ostala prazna, a ja sam u miru mogao nastaviti s molitvom.
Duboko svjestan da će i ova Biskupova knjiga, kao i ne rijetko do sada tolike njegove pisane i izgovorene riječi, izazvati nemale reakcije, pozivam sve vas ovdje okupljene, ali i buduće čitatelje, da pristupimo ovoj knjizi sine ira et studio; da se posvetimo sadržaju, jasno, ne zanemarujući ni auktora, kako u njegovoj službi koju je u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji savjesno obavljao punih 28 godina (kao koadjutor i ordinarij) tako i u njegovoj teološkoj osposobljenosti rješavanja pitanja i problema vezanih uz, kako to izrijekom kaže i najnovija Nota „Kraljice mira“ Dikasterija za nauk vjere,[1] „navodne poruke“, „navodne vidioce“.[2]
2. Uloga i mjesto biskupa u Biskupiji
Drugi vatikanski sabor za Biskupiju kaže da je dio naroda Božjega, povjeren biskupu, uza suradnju svećenika, da ga pase tako da bi, prianjajući uza svoga pastira, koji ga po Evanđelju i Euharistiji u Duhu Svetome okuplja, tvorio partikularnu Crkvu u kojoj je uistinu prisutna i djeluje jedna, sveta, katolička, i apostolska Crkva Kristova.[3] A sv. Ignacije Antiohijski već je u II. stoljeću učio da je Crkva ondje gdje je biskup – Ubi episcopus, ibi Ecclesia, odnosno da bez biskupa nema ni Crkve: Gdje se pojavljuje biskup, neka se ondje nađe i mnoštvo, kao što je katolička Crkva ondje gdje se god nalazi Isus Krist.[4]
Prema Kodeksu, biskupi – koji su božanskim ustanovljenjem nasljednici apostola po Duhu Svetom koji im je dan – postavljeni su u Crkvi za pastire, da budu učitelji nauka, svećenici bogoštovlja i službenici upravljanja. Oni biskupskim ređenjem primaju sa službom posvećenja također službe naučavanja i upravljanja, koje se po svojoj naravi mogu vršiti samo u hijerarhijskom zajedništvu s glavom i udovima Biskupskoga zbora.[5]
Apostolorum successores – Nasljednici apostola, jedan od najvažnijih dokumenata Svete Stolice o biskupskom služenju u Crkvi iz 2004. godine, jasno kaže da biskup, kao učitelj i autentičan naučitelj vjere, uvijek u zajedništvu s Petrovim nasljednikom, „objavljenu istinu drži u središtu svoga pastirskoga djelovanja i čini prvim mjerilom kojim vrjednuje mišljenja i prijedloge koji se javljaju bilo u kršćanskoj zajednici ili u građanskom društvu“ te da je „pastoral vjerodostojan kada je utemeljen na istini“.[6]
3. U hijerarhijskom zajedništvu s Glavom i udovima Biskupskoga zbora
Prihvaćajući poziv i poslanje Crkve da bude pastir, učitelj nauka, svećenik bogoštovlja i službenik upravljanja, biskup Ratko Perić, duboko svjestan svih ratnih tjeskoba, duševnih i tjelesnih boli, godine 1992. prihvatio je i svu radost nadanja i sve muke stradanja. Sam, poput Učitelja nije imao gdje bi glavu naslonio (Lk 9,20). Biskupska rezidencija, i još tomu više od 100 crkava, kapela i crkvenih objekata, razoreno ili za bogoštovlje i uporabu neupotrebljivo. No, zatekao je i dva velika pitanja koja su, brojem i prostorom relativno malu Biskupiju, učinili poznatom u cijelom katoličkom svijetu: „hercegovački slučaj“ i „međugorski fenomen“. Sam će priznati da je velik dio vremena posvetio rješavanju stoljetnoga „hercegovačkog slučaja“ i što je istina o Međugorju? Je li se skupini tadašnje djece ili adolescenata ukazala Gospa, koja se, prema kazivanju, kako se kaže u Noti „navodnih vidjelaca“, ne prestaje svakodnevno „ukazivati“ već 43 godine? I sve, jednako „hercegovački slučaj“ i „međugorski fenomen“ u zajedništvu s Glavom – Svetim Ocem i, u dijelu u kojem su po pozivu Svete Stolice sudjelovali i drugi službenici Crkve, u suradnji s kardinalima, nadbiskupima i biskupima.
Kada je riječ o „međugorskom fenomenu“ preuzimajući službu biskupa, zatekao je mišljenja i zaključke dviju biskupskih komisija u Mostaru, Izjavu biskupâ tadašnje BKJ-u, tzv. „Zadarsku izjavu“ od 10. travnja 1991., arhivu Biskupskoga ordinarijata s tisućama službenih dokumenata i stranica raznih dnevnika i kronika, te sate snimljenih audio kazeta iz vremena prvih dana „navodnih ukazanja“. Svemu pristupa odgovorno, crkveno i studiozno što pokazuje i ova knjiga koju večeras predstavljamo. Nije suvišno i ovdje reći da je biskup Ratko u svoje doba na Vrhbosanskoj visokoj školi u Sarajevu predavao mariologiju i u protoku vremena napisao više knjiga mariološkoga sadržaja.
4. Djevice premudra i Nota Dikasterija za nauk vjere
Svjestan sam da će nemali broj, jasno i bez čitanja knjige, unaprijed postaviti pitanje: Čemu više govoriti o onome o čemu se Sveta Stolica službeno oglasila, „zaključila dugu i složenu povijest oko duhovnih fenomena u Međugorju“? Pa to se izrijekom kaže u samom uvodu Note:
„Stigao je trenutak da se zaključi duga i složena povijest oko duhovnih fenomena Međugorja. Radi se o povijesti koju su pratila mimoilazna mišljenja biskupa, teologa, povjerenstava i analitičara“.[7]
No radi istine, valja reći i ovo: Nota, vođena duhovno-pastoralnom brigom za vjernike koji u nemalom broju dolaze u Međugorje, opširno govori o „plodovima“.[8] Svoj nihil opstat Međugorju kao mjestu pobožnosti temelji na „središnjim vidovima poruka“,[9] priznajući da bi „pojedine poruke – prema mišljenju nekih – predstavljale proturječja ili bi bile povezane sa željama ili interesima navodnih vidjelaca ili drugih osoba“.[10] Je li riječ o „pojedinim porukama“ ili je tomu toga više, knjiga Djevice premudra prepušta čitatelju na vlastitu vjerničku, crkvenu i teološku prosudbu.
Je li Nota riješila sva dubia oko Međugorja? Hoće li nakon objave Note nestati „mimoilazna mišljenja biskupa, teologa, povjerenstava i analitičara“? Je li Notom de facto priznato Međugorje kao mjesto ukazanja Blažene Djevice Marije poput Lurda i Fatime? Je li se ovom knjigom biskup Ratko otvoreno suprotstavio sudu Crkve?
Pokušajmo ukratko odgovoriti na ova pitanja.
Dvojbe i mimoilazna razmišljanja
Nota, iako govori o pojedinim „navodnim porukama“ koje i tumači,[11] jasno kaže:
„Kako bi se izbjeglo da ovo blago Međugorja bude kompromitirano, nužno je razjasniti neke moguće zabune koje mogu dovesti do toga da manje grupe iskrive dragocjen prijedlog ovog duhovnog iskustva, nadasve ako se poruke čitaju parcijalno.“
Svima nam je poznato, a o tomu se pozitivno izjašnjavao i sam Sveti Otac papa Franjo, da se tzv. Ruinijeva komisija zadržala samo na „prvih sedam dana“. Isto tako nam je poznato da se već 43 godine govori o svakodnevnim ukazanjima Blažene Djevice Marije. Biskup Ratko u svim svojim promišljanjima, pisanim i usmenim osvrtima, nastoji da se stvar prouči cjelovito. I jednako radilo se o „prvih sedam dana“ ili o 43 godine u kojima se po svjedočenju „vidjelaca“ i izračunu Auktora Gospa ukazala skoro 56.000 puta (str. 89). Je li u ovomu usamljen ili će i dalje u Crkvi, unatoč Noti koja, valja to naglasiti, ne zabranjuje daljnje proučavanje, i dalje biti „mimoilaznih mišljenja biskupa, teologa, povjerenstava i analitičara“, prepustimo budućnosti.
Je li Notom de facto priznato Međugorje kao mjesto ukazanja Blažene Djevice Marije poput Lurda i Fatime?
Iako se, i prije same objave Note kada se doznalo za datum i sat njezina objavljivanja, medijski i na sve druge načine najavljivalo da će Sveta Stolica priznati Međugorje kao mjesto ukazanja Blažene Djevice Marije, to iz Note nitko nije mogao iščitati. I sâm sam, nalazeći se tih dana u Rimu imao prigodu kratka razgovora s papom Franjom. Pitao sam ga:
„Sveti Oče, znači li da Notom, koja se u ovom trenutku objavljuje, Sveta Stolica priznaje Međugorje kao mjesto Gospinih ukazanja?“
Izričito mi je odgovorio:
„Ne! O tome u Noti nema ni spomena. Ovim se Međugorje priznaje samo kao mjesto pobožnosti – luogo di pietà.“
Isus reče: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“ (Mt 18,21). Dakle svako mjesto gdje se Bog štuje, vrše Božje zapovijedi, moli, Presveta Euharistija slavi, i Božja ljubav na djelu očituje jest mjesto pobožnosti – luogo di pietà.
Je li se ovom knjigom biskup Ratko otvoreno suprotstavio sudu Crkve?
Istina, izlaženje ove knjige poklopilo se s objavom Note (Nota 19. rujna, a knjiga koji dan kasnije). No, svi koji poznaju proces nastanka knjige znaju da je to dug i mukotrpan posao. Biskup je Ratko s rukopisom završio krajem svibnja. Dakle, započeta je s pisanjem i skoro bila gotova i prije Normi Dikasterija za nauk vjere za razlučivanje ukazanja i drugih nadnaravnih fenomena koje su predstavljene 17. svibnja ove godine u Tiskovnom uredu Svete Stolice. Stoga je ovu knjigu moguće promatrati jedino u svjetlu tražitelja istine, kao djelo kojemu je posvetio cijeli svoj svećeničko-teološki život, a kada je riječ o Međugorju velik dio vremena svoje biskupske službe. Stoga knjiga ne može biti nikakvo protivljenje Dokumentu Svete Stolice, nego, štoviše, vjerujemo da će biti od nemale pomoći i koristi svima onima koji traže istinu, pa i u konačnom crkvenom sudu o „međugorskom fenomenu“.
5. Zašto bi trebalo pročitati ovu knjigu?
Preuzimamo nekolika rečenica iz objavljena osvrta: „Objava ove knjige ima i te kako smisla. Njezina je vrijednost iznimna za sve koji traže istinu, a to je bila i pobuda njezina pisanja. Tijekom 28 godina pastirskoga služenja Crkvi u Hercegovini biskup Ratko velik dio vremena posvetio je pitanju: što je istina o Međugorju? Je li se skupini tadašnje djece i mladih ukazala Blažena Djevica Marija? Osvrti i zaključci auktora, uz to što ukazuju i obrazlažu što Gospa ne može biti, svojevrstan su sažetak mariologije, učenja o Djevici premudroj i njezinoj ulozi u Povijesti spasenja. Stoga djelo smatram vrijednim štivom s nadom da će čitatelju i odgovornima u Crkvi pomoći u ispravnom odgovoru na postavljeno pitanje o istini o Međugorju, odnosno ispravnom čašćenju Isusove Majke i naše Majke u milosti.“
✠ Željko Majić, biskup banjolučki
[1] Dikasterij za nauk vjere, „Kraljica Mira“ Nota o duhovnom iskustvu vezanom za Međugorje, Vatikan, 20. rujna 2024.
[3] Christus Dominus, 11.
[4] Sv. Ignacije, Ad Smyrnaeos, 8,2.
[5] Kan. 375 § 1. i 2.
[6] Congregazione per i Vescovi, Direttorio per il Ministero Pastorale dei Vescovi, 2004., nr. 57.