Povijesni kontekst splitskih crkvenih sabora bio je tema poslijepodnevnih predavanja prvoga dana Međunarodnog znanstvenog skupa „Početci kraljevstva. Splitski crkveni sabori, Tomislav i njegovo doba o 1100. obljetnici“ u Splitu, 8. svibnja 2025.. Predavači su bili Marcello Garzaniti, Trpimir Vedriš, Matthias Rozein, Zvjezdan Strika, Ivica Musa i Josip Dukić, izvijestila je IKA.
Marcello Garzaniti sa Sveučilišta u Firenci u radu „Povijesna prekretnica splitskih sinoda (925., 928.) između autonomističkih težnji i međunarodnih odnosa“ ističe povijesnu važnost ranih splitskih sinoda kao ključnih trenutaka u oblikovanju političkih i crkvenih odnosa na Balkanskome poluotoku i šire, u kontekstu sukoba velikih sila i latinizacije slavenskih prostora. Sinode su ubrzale proces zapadnog usmjerenja te pridonijele razvoju raskola između Rima i Konstantinopola, podsjetio je.
„Korištenje liturgijskog jezika, kao i stvaranje slavenske crkvene hijerarhije, nije samo označilo razdvajanje latinske i bizantske tradicije, već je također duboko oblikovalo slavenske kulture i identitete, posebno na Balkanu“, zaključio je Garzaniti.
U izlaganju „Dilecti filii Sancti Petri: Petrovski diskurs u odnosima papâ i hrvatskih vladara u 9. i 10. stoljeću“ povjesničar Trpimir Vedriš analizira papinsku korespondenciju s hrvatskim vladarima 9. stoljeća u kontekstu razvoja papinske ideologije ranog srednjeg vijeka, fokusirajući se na obnovu rimske crkvene jurisdikcije u Dalmaciji. Vedriš naglašava gubitak utjecaja Rimske crkve u Iliriku koji je kulminirao 870. godine kada je novoosnovana Bugarska crkva stavljena pod jurisdikciju Carigradske patrijaršije, suprotno papinskim željama. U tom kontekstu, splitski sabori postaju važni za analizu „petrovskog diskursa“ u korespondenciji s hrvatskim vladarima.
Matthias Rozein sa Sveučilišta u Liègeu u Belgiji govorio je o pontifikatu pape Ivana X. (914.–928.) koji je u mnogočemu bio obilježen interakcijom s jugoistočnom Europom. U izlaganju „Ivan X., Balkan i Bizant. Papinska moć i njezina ograničenja u jugoistočnoj Europi početkom 10. stoljeća“ Rozein ističe kako je papa Ivan X. pregovarao s Bizantskim Carstvom o obrani Rima od Saracena (915.), riješio Tetragamijsku kontroverzu na poziv patrijarha Nikole Mistika (920.–923.), uspostavio veze s Hrvatskim Kraljevstvom kroz splitske sinode (925., 928.) i pokušao uspostaviti kontakte s Bugarima (922./923., 928.).
„Lokalni akteri u jugoistočnoj Europi aktivno su tražili papinsku podršku, ali su regionalni interesi ograničavali doseg rimske intervencije“, kazao je Rozein te dodao da „interakcije pape Ivana X. otkrivaju nastojanje Rimske crkve da širi i konsolidira svoj utjecaj na Balkanu, natječući se s Bizantskim Carstvom“.
U izlaganju „Concilium et successores apostoli Petri: sinodalnost u kršćanskoj Europi i Hrvatskoj prve polovice 10. stoljeća i njezin odnos prema papinstvu u razdoblju Tomislavove vladavine“ Zvjezdan Strika govori kako sabori održani u Bizantu između 861. i 879. godine ukazuju na rastući jaz između Rima i Carigrada, što je kasnije dovelo do „mračnog razdoblja papinstva“.
U tom periodu, ističe Strika, ključnu ulogu imali su papa Ivan X. i njegov nasljednik Lav VI. čiji su pontifikati podudaraju s vladavinom kralja Tomislava u Hrvatskoj i Splitskim saborima. „Iako izvori o tim saborima nisu brojni“, kako kaže Stika, „poznato je da su oni uključivali političke aktere, poput kralja Tomislava, koji je tražio pomoć pape u vezi s crkvenim pitanjima u Hrvatskoj. Sabori su pokazali povezanost crkvene i političke moći, a također su se bavili pitanjima metropolitanskih struktura i uloge Rimskog patrijarhata u tom području“.
Ivica Musa u izlaganju „Papinstvo u vrijeme vladavine kneza/kralja Tomislava: nemoćno papinstvo ili predtemelji Europe papa i kraljeva?“ ističe kako je papinstvo u 9. i prvoj polovici 10. stoljeća prolazilo kroz krizno razdoblje koje je bilo obilježeno političkom ovisnošću o vladarima, kratkim pontifikatima i dekadencijom Rimske kurije. Osim unutarnje problematike, poteškoće su uključivale prijetnje Normana, Saracena i Mađara, što je dodatno kompliciralo situaciju. Međutim, u tom periodu oblikovala se hrvatska državna samobitnost, kojoj je papinstvo bilo ključna institucija za stjecanje političkog i pravnog identiteta. Papinska politika prema Hrvatskoj bila je diplomatski odmjerena, ali također odlučna i pastoralno orijentirana, što je omogućilo uspješan proces integracije Hrvatske u kršćansku Europu. Taj period svjedoči o značajnim papinskim inicijativama koje su oblikovale političke i pravne temelje hrvatske nacije.
„Jubileji koje slavimo/obilježavamo ove godine odnose se na proces dozrijevanja i oblikovanja državnog identiteta hrvatskog naroda s kraja IX i prve polovice X st. Kao i svaki identitet tako i hrvatski državni identitet ima integrativni element – hrvatska država se želi predstaviti prema vani i umrežiti u širu zajednicu. Papinstvo u tom procesu je nezamjenjiva nadnacionalna posrednička institucija koja je i u slučaju Hrvatske točka kristalizacije procesa identiteta“, naglasio je Musa.
Prvi dan predavanja zaključio je Josip Dukić s temom „Pape i europski vladari u prva tri desetljeća 10. stoljeća“ u kojem je analizirao političke i vjerske turbulencije koje su oblikovale Europu tijekom tih desetljeća. Dukić je naveo da je „u prva tri desetljeća X. stoljeća na čelu Crkve bilo osam papa i jedan protupapa. Svi pape osim Ivana X. (914. – 928.) bili su pod nadzorom rimske aristokracije, Teofilakta, njegove žene Teodore i njihove kćerke Marocije.“
Dukić je naglasio da je jedini papa koji se usprotivio moći aristokracije bio Ivan X., koji je zbog toga bio bačen u tamnicu i možda zadavljen 928. godine. „Upravo je Ivan X. iskoristio slabljenje bizantskog utjecaja na dalmatinske gradove, te je hrvatskog kneza Tomislava, vjerojatno nakon njegove pobjede nad bugarskom vojskom i uspješne borbe protiv Mađara, počastio titulom kralja.“ Dukić je također spomenuo kratke vladavine pape Benedikta IV. (900. – 903.) i pape Lava V. (903.), koji je vladao samo mjesec dana, te Sergija III. (904. – 911.). Na kraju, Dukić je istaknuo kako nijedan papa u razdoblju od 867. do 1049. nije proglašen blaženim ili svetim, što je odražavalo složene političke i moralne okolnosti tog vremena. (kta/ika)
