U svijetu političkih spinova i zbrke, govor mog nećaka pred studentskim vijećem isticao se svojom iskrenošću i fokusom.
Ovaj tjedan, moj 11-godišnji nećak i kumče Liam održao je oštar govor od 60 sekundi cijeloj svojoj srednjoj školi u teretani. Jedva provirivši preko podija na pola terena, dao je jasan, iako nervozan, slučaj da postane tajnik studentskog vijeća na predstojećim izborima.
Nakon što se predstavio, rekao je: “Ja sam šesti razred. Sviram nogomet i violončelo. Vrijedna sam studentica, a kandidiram se za tajnicu. Mislim da biste trebali glasati za mene jer sam organiziran, pažljiv i fokusiran. Vodit ću dobre bilješke tijekom sastanaka i podsjetiti sve na važne događaje i aktivnosti. Ja sam dobar slušatelj.”
Potom je publici zaželio ugodan ostatak dana, a oni su ga nagradili srdačnim pljeskom.
Naravno, matična tvrtka Registra, EWTN, neprofitna je organizacija 501(c)3 koja ne podržati političke kandidate. Međutim, s obzirom na Liamov jezgrovit početak kampanje, prihvatit ću profesionalne posljedice svojih postupaka da ga podržim, kao i potaknuti njegove kolege iz razreda da daju svoj glas u njegovu korist.
Nakon što je proveo cijelu Demokratsku nacionalnu konvenciju u Chicagu, koja se sastojala od otprilike 24 sata retorike praznih kalorija, Liamov neposredan govor bio je osvježavajući. Uzdignute glave jednostavno se predstavio, opisao svoje vještine i podijelio svoju viziju posla.
Ovako bi politika trebala funkcioniratiodmah sam pomislila. Od kandidata se očekuje da govore jasno i da se ponašaju ponizno. Te su kvalitete gotovo u potpunosti odsutne s obje strane naše političke podjele.
I patimo zbog toga više nego što smo svjesni. Naši se “vođe” sada gotovo isključivo oslanjaju na paljenje kolektivne amigdale svojih plemena. Birači biraju sudbinu nacije kroz gustu izmaglicu ogorčenosti i melodrame, a samo mali dio može artikulirati političke pozicije svojih preferiranih kandidata. To je, naravno, upravo onako kako političari žele. Ako ne znamo za što se zalažu, oni ne osjećaju pritisak da zauzmu stav.
Naravno, postoji milijun razloga zašto nacionalna politika ne funkcionira kao politika školske dvorane. Sudbina svijeta zapravo je dovedena u pitanje u našim nacionalnim izborima (iako, da budemo pošteni prema srednjoškolcima, izbori za vijeće učenika sigurno mogu osjećaj na taj način).
Ali dobro je s vremena na vrijeme podsjetiti se kako politika izgleda u svom najčišćem obliku. Postoji – barem bi trebalo biti – razlog zašto se miješamo u politiku. To je arena u kojoj konkretiziramo svoj moralni svjetonazor. To je, za katolike koji ozbiljno shvaćaju implikacije vjere, mjesto gdje se guma susreće s cestom.
Naš katekizam uči da Bog svakoga od nas, po našem krštenju, poziva na svetost i servis. Danas se katolici prečesto žrtvuju jedni za druge. Mnogi gube utemeljenje u vjeri zbog opsjednutosti politikom, dok drugi zanemaruju svoju dužnost bavljenja politikom iz straha da ih svjetovnost ne pokvari. Obje skupine ne ispunjavaju poziv na krštenje. Čineći politiku idolom, ovi prvi marginaliziraju Boga. I zatvarajući se u samostan, potonji prepuštaju goleme dijelove moralnog teritorija silama sekularizma, što dovodi nevine duše u opasnost, osobito našu mladež.
Katolici koji sebe smatraju “iznad” prljave umjetnosti politike štite vlastito duhovno stanje nauštrb kolektivnog duhovnog stanja, koje kao krajnji učinak nema zaštitu ni jednog ni drugog. (Ironično, katolici koji sebe proglašavaju “iznad” politike često su svakodnevno opsjednuti najsitnijim crkvenim svađama oko katoličkog X-a).
U suprotnosti s visokom nepristranošću nekih i prigušenom ratobornošću drugih, Liamov govor odzvanjao je poput crkvenog zvona u nedjeljno jutro. Utjelovio je i/i krsni poziv na svetost i služenje bez žrtvovanja i jednog i drugog. Nije prozivao druge kandidate, niti se ustručavao predstavljati sebe kao najboljeg u grupi.
U svom inauguracijskom govoru 1961. godine, prvi katolički predsjednik naše nacije, John F. Kennedy, pozvao je građane da se zapitaju što mogu učiniti za svoju zemlju, a da se manje brinu o tome što njihova zemlja može učiniti za njih. I doista, čini se da postoji izravna linija između žalosnog stanja naše politike i našeg neuspjeha da poslušamo Kennedyjev poziv. Danas smo fiksirani na prava i nagrade američkog državljanstva, ali ravnodušni prema odgovornosti doprinosa uspjehu Amerike kao cjeline.
Kennedyjev poziv odjeknuo je kroz stoljeća jer je, kao i Liamov govor, uspostavio jedinstvenu katoličku ravnotežu između prava i odgovornosti. Katolici su svećenički narod, vjerni Kristovoj zapovijedi da šire dobru vijest, a ne da je gomilaju za sebe. Pozvani smo, riječima svetog Ivana Pavla II., „graditi kraljevstvo Božje surađujući s Gospodinom, koji je njegov prvi i odlučujući graditelj“. Pozvani smo iskoristiti svoje talente, a ne zakopati ih na terenu.
Amerika će ostati slobodna i napredna samo u onoj mjeri u kojoj su njezini ljudi spremni i voljni staviti se naprijed u službu. Zbog toga sam iznimno ponosan na Liama i molim se da Bog podigne generaciju hrabrih i čestitih vođa predanih služenju općem dobru.
