Misli o radu za apostolat majke Angelice na 102. godišnjicu njenog rođenja, ove godine na uskrsnu nedjelju.
S balkona mojih roditelja na 11. katu, postoji prekrasan pogled na grad. Odatle možete vidjeti, s jedne strane, stari dio centra grada, podijeljen uz rijeku, a s druge, visoke zgrade uz more.
Bio je to isti stan, ali i potpuno drugačiji. Nešto manje od dva tjedna nakon što sam otišao od kuće da živim u Americi, u zgradi je bilo velikog propuštanja i svi su se apartmani morali evakuirati. Moji su roditelji izgubili gotovo sve svoje uređaje i namještaj i morali su živjeti negdje drugdje gotovo tri godine. Vratili su se prije samo nekoliko mjeseci, nakon nekoliko obnova i popravaka.
Živim u SAD -u četiri godine, ovo mi je bio prvi put da putujem natrag u Recife, moj rodni grad u Brazilu. Doista se puno toga promijenilo.
Moji rođaci koji su bili bebe bili su sada djeca. Tinejdžeri su postali odrasli. Mnogi prijatelji koji su se tada družili sada su bili u braku – a neki su već imali više od dvoje djece. Pejzaži su bili različiti, s restoranima i kvadratima koji ranije nisu postojali, a neki ljudi više nisu bili tamo.
Osjećaj je bio “povratak kući”. Bio je balzam biti među onima koje volim i svjedočim da je moja jedina sestra dobila sakrament bračnog brata, noseći istu haljinu koju je koju je naša majka nosila prije 41 godinu. Svećenik koji je služio ceremoniju bio je moj stari prijatelj, kojeg sam prvi put vidio kao pobožnog i brižnog pastira svog naroda.
Dok sam razmišljao o tim zvanjima koja su prihvaćena i živjela, shvatila sam da sam se i ja promijenila. Kad nas Bog pozove, on nas izvlači iz mjesta na kojem smo – ponekad čak i geografski.
Zvanje je zbroj poziva i okolnosti. Onaj koji nas je stvorio već je imao na umu, a na nama je da ga odaberemo i razvijemo. To bi moglo biti stanje života, profesije ili apostolata. Kad napravimo taj korak, otvara se svijet neizvjesnosti.
U mom slučaju, to je značilo ostaviti iza sebe mjesto gdje sam se rodila, odgajala i živjela veći dio svog života. Kad sam otišao, oprostio sam se svojoj obitelji i prijateljima i spakirao samo osnovne stvari u koferu od 50 kilograma. Potrebne stvari bile su u mom srcu.
Odlazak nikada nije lako, ali uobičajeno za sve koji čuju poziv je taj glas – ponekad i šapat – koji kaže: “Idite i slijedite moje korake.”
Usred ljubavi mojih ljudi, ukusne hrane i oceanskog povjetarca, počela se miješati nova želja: vratiti se kući. Ali kako, ako sam već bio kod kuće? Nasmijao sam se unutarnjoj dualnosti nekoga tko ima dva domova i, u isto vrijeme, nijedan.
Uostalom, nismo li hodočasnici na ovu zemlju? Pozvan da budem u svijetu, ali ne i u svijetu.
Odjednom je moje zvanje još jednom odjeknulo: radeći u tvrtki koja nosi nasljeđe onoga koji je, kao i nekolicina drugih, znao shvatiti kao Božju mudrost, što je drugima izgledalo kao glupost.
Majka Angelica nije se ustručavala odgovoriti na poziv. S hrabrošću i ogromnom hrabrošću, shvatila je da je Bog ne pita za malo, a ona je poduzela korake u nepoznato sa snom o promjeni svijeta. I ona je uspjela. Dotaknula je srca i duše, i danas, više nego ikad, još uvijek to radi.
Takav je put onih koji traže svetost. Čak i sa strahom i suočeni s izazovima, znaju prepoznati glas koji kaže: “Idi i ostavi sve.” Opet. I još jednom.
Bog nas uvijek pita za sve, svaki put. I ostavljajući sve za sve, jedan neobjašnjivo dobiva još mnogo: novi prijatelji, nove obitelji, nove domove. To je nagrada onih koji kažu: “Da” i unose voće gdje god su posađeni – do dana kada smo, napokon, dom.
