Ovdje počinje treća Isusova vrlina u Svetoj Euharistiji: poslušnost. Sveti Petar Julian Eymard, “apostol svete euharistije,” opisuje Isusovu euharistijsku poslušnost na sljedeći način:
Da bi žrtvovao svoju volju, On, Svemogući Bog, sluša svoje stvorenje; On, Kralj, Njegovi podanici; On, Oslobodilac, Njegov rob! Sluša svećenike i laike, pravednike i grešnike. On se pokorava bez otpora, ne treba ga siliti. On je poslušan čak i svojim neprijateljima. S istom revnošću On svima ispunjava želje. Ne samo na svetoj misi, kada svećenik izgovara riječi posvete, On je poslušan, nego u svakom trenutku dana i noći, prema potrebama vjernika. Njegov stalni stav je stav čiste i jednostavne poslušnosti. Može li ovo biti moguće?
O kad bi čovjek shvatio ljubav Euharistije! Isus je bio vezan tijekom svoje muke. Izgubio je svoju slobodu. Ovdje u Euharistiji, On se veže. Vezan je trajnim i apsolutnim vezama svojih vlastitih obećanja.
On je okovan Svetom vrstom s kojom je neodvojivo povezan sakramentalnim riječima. U Euharistiji je bez samopokreta, bez djelovanja, kao na križu, kao u grobu, iako u sebi posjeduje puninu oživljenog života.
Kao Zatvorenik ljubavi, On je apsolutno ovisan o čovjeku. Nemoguće mu je raskinuti svoje okove, napustiti svoj euharistijski zatvor. On je naš Zarobljenik do kraja vremena! On se za to angažirao! Ugovor ljubavi koji seže tako daleko!
Što se tiče blaženstva Njegove duše, Isus više ne može, kao u Getsemaniju, obustaviti njezine zanose i radosti, jer On je slavan i oživljen. Ali on ga gubi u čovjeku, u kršćaninu, u svom nedostojnom članu. O koliko često Isus vidi nezahvalnost, gnjev koji Ga napada! Kako često kršćani oponašaju Židove! Isus je jednom zaplakao nad krivim Jeruzalemom. Ali On nas voli puno više. Naši grijesi, naš gubitak pogađaju ga mnogo više nego gubitak Židova. Koliko bi Isus prolio suza u Presvetom Sakramentu da bi mogao zaplakati!1
Isus je zarobljenik ljubavi do kraja vremena, jer On je jedini zatvorenik koji odbija napustiti svoju ćeliju, odnosno svoj tabernakul. Dan i noć Isus sluša Oca i sluša čovječanstvo. On je najposlušniji zatvorenik koji je ikada živio. Umjesto da se čovjek pokorava Bogu, Bog je taj koji se pokorava čovjeku. Kakva divna poniznost i poslušnost! Kakav spektakl ljubavi! Poslušnost i ljubav mu nalažu da ostane “zaključan” u Presvetom Sakramentu.
Dok je hodao ovom zemljom, “On (Isus) se naučio poslušnosti kroz ono što je pretrpio” (Heb 5:8). Pokoravati se znači trpjeti, a trpjeti znači pokoravati se. Nikada nije lako primati naredbe od drugoga, osobito od nadređenog, supružnika, poslodavca ili roditelja. Pa ipak, Isus kojemu se pokoravaju nebo i zemlja slobodno se zauvijek veže u Svetoj Euharistiji. On sluša svećenika, sve vjernike, čak i svoje neprijatelje i one koji ga žele oskvrniti svojim nedostojnim pričestima.
Poslušnost je jedna od najsjajnijih, ali zanemarenih Isusovih vrlina u Svetoj Euharistiji. Ovdje Isus propovijeda jednu od najvećih lekcija čovječanstvu ne riječima, već tihom patnjom za čovječanstvo do kraja vremena. Kada nam je teško biti poslušni zbog istočnog grijeha, ne trebamo tražiti dalje od našeg euharistijskog Gospodina. Ovdje Vladarom Svemira vladaju ljudi. Ovdje Kralj Svemira postaje rob i sluga svih. U paklu postoji drugačiji zatvorenik, đavao. Njega, pak, ljubav ne zaključava. On je zatvoren mržnjom jer bi radije “vladao u paklu, nego služio u raju” prema Johnu Miltonu.2
Naš euharistijski Gospodin sluša čovječanstvo samo iz jednog razloga: ljubavi. On voli Oca i voli nas, jer bez prave poslušnosti ne možemo iskusiti pravu slobodu. I tako bez istinske poslušnosti nikada nećemo ispuniti Božju volju i biti sretni. Nasuprot svijetu, poslušnost nas ne zatvara jer smo sjedinjeni sa zarobljenikom ljubavi, našim euharistijskim Gospodinom, koji sjedinjuje svoju patnju s našom i oslobađa nas od okova grijeha.
Davno prije nego što je Isus postao sužanj u Presvetom Sakramentu, bio je zatvoren uoči svoje muke i smrti u tamnici. Ondje je bio vezan u lance, ismijavan, popljuvan i okrunjen trnjem. Tu je najjasnije nagovijestio svoje euharistijsko zatvaranje. Isusovo zatočeništvo bilo je toliko posebno da je ondje sagrađena katolička crkva, nazvana Crkva svetog Petra u Gallicantu i dolini Kidron. Ova crkva prvenstveno obilježava mjesto gdje se sveti Petar tri puta odrekao Isusa.
Vjeruje se da se ispod crkve nalazi mjesto gdje je Isus prvi put postao zarobljenik. Umjesto da ga posjećuju njegovi prijatelji, Isusa su posjećivali njegovi neprijatelji. Umjesto da se Njegovo srce obožava, Isus je obožavao Oca. Ova mračna i vlažna tamnica postala je mjesto noćnog klanjanja. Zapravo, postao je prototip za tolike svetohraništa diljem svijeta u kojima je naš euharistijski Gospodin napušten i zanemaren. Možete li zamisliti što bi se dogodilo da je sveti Petar potajno posjetio Gospodina u zatvoru, a ne izdao i pobjegao od Njega? Bez obzira na prepreke na našem putu, naš euharistijski Gospodin čezne za našim posjetima i želi da nasljedujemo njegovu poslušnost.
Autor fotografije Maegan Martin na Unsplash
1Peter Julian Eymard. Prava prisutnost (New York: Fathers of the Blessed Sacrament, 1907), 81-83.
2John Milton. izgubljeni raj: knjiga I. i II., 15.
