Današnja čitanja produbljuju naše razumijevanje otajstva Uskrsa: Krist je uskrsnuo od mrtvih da ponovno živi svoj život u nama.
Evanđelje (Pročitaj Iv 14,15-21)
Danas nastavljamo s Isusovim govorom na Posljednjoj večeri s dvanaestoricom. On otvoreno govori svojim prijateljima o skoroj promjeni u njihovom trogodišnjem izletu s putujućim Učiteljem. Ovdje otkrivamo dramatičnu razliku između Isusa i svih drugih učitelja koji su došli prije ili poslije Njega. To je jedinstvena razlika kršćanstva, koja ga odvaja od svih religija ili filozofija koje je svijet ikada poznavao. Isus to jednostavno govori svojim apostolima Netko Drugi dolazi.
“Ja ću zamoliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama u sve dane, Duha istine” (Iv 14,16-17). Zašto ovo obećanje čini kršćanstvo jedinstvenim? Kad shvatimo njegovo značenje, shvaćamo da je Isus došao ne samo otkriti kako živjeti potpuno ljudskim životom, na sliku i priliku Božju, nego je također omogućio da se njegov život živi u nama. S dolaskom Duha Svetoga (“Branitelja”), vjernici neće jednostavno slijediti etički sustav ili put do Boga. Ne, doista. Isus je imao nešto mnogo dinamičnije u spremištu za one koji su povjerovali u Njega: “U onaj ćete dan spoznati da sam ja u svome Ocu i da ste vi u meni i ja u vama” (Iv 14,20). Njegov je plan bio poslati Duha Svetoga u svijet da prosvijetli vjernike spoznajom o tome kako Bog želi da živimo (za našu vlastitu sreću), i da im da moć da stvarno žive ono što vjeruju. Isus, naravno, uvjerava svoje apostole da ljubiti Njega znači živjeti kako ih je On poučio: “Tko ima moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi” (Iv 14,21). Međutim, ljubav prema Isusu ne znači samo novi način življenja, nego potpuno novi život: “Tko mene ljubi, njega će ljubiti moj Otac, i ja ću njega ljubiti i njemu se objaviti” (Iv 14,21). Što to znači?
Isusovi sljedbenici će primiti u sebe, u vlastita tijela, život koji vidimo u Njemu koji nas toliko privlači k Njemu. To će biti moguće zahvaljujući daru Duha Svetoga, kojega je Isus obećao poslati najprije apostolima, a potom i svima u svojoj Crkvi. Zbog toga se kršćanstvo razlikuje od svake druge formulacije o tome kako ljudi trebaju živjeti, ovaj Isusov osobni život u nama, kroz dar Njegovog Duha. Papa emeritus Benedikt XVI. dobro je to sažeo u Isus iz Nazareta: Veliki tjedan (Ignatius Press):
Ova suštinska dinamika dara, kroz koju On sada djeluje u nama i naše djelovanje postaje jedno s Njegovim, posebno se jasno vidi u Isusovim riječima: ‘Tko vjeruje u mene, činit će i djela koja ja činim; i veća će djela od ovih činiti jer ja idem k Ocu’ (Iv 14,12). Ovo izražava točno ono što se misli pod ‘Dao sam vam primjer’ iz izvještaja pranje nogu: Isusovo djelovanje postaje naše, jer On djeluje u nama.” (str. 62-63, naglasak dodan)
Biti kršćanin ne znači samo pokušavati biti dobra osoba, živjeti onako kako mislimo da bi Isus želio. Biti kršćanin znači da Isus živi svoj život u nama. Ostala čitanja pomoći će nam da istražimo kako se to događa.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, hvala Ti za Tvoje obećanje da ćeš poslati svoga Duha da živi u meni. Molim vas, naučite me kako ovo funkcionira! Trenutno se čini tako tajanstvenim.
Prvo čitanje (Pročitajte Djela 8:5-8, 14-17)
Ovo čitanje u Djelima nam govori što se dogodilo nakon smrti Stjepana, đakona koji je postao prvi mučenik Crkve. Izbio je veliki progon vjernika u Jeruzalemu, pa su pobjegli iz grada. Umjesto da ušutka Radosnu vijest (kako su se progonitelji nadali), ovo rasipanje ju je zapravo širilo. Filip, koji je također bio zaređen za đakona, pobjegao je u Samariju i “navijestio im Krista” (Dj 8,5). Što mu je omogućilo da bude neustrašiv u činjenju iste stvari zbog koje je pobjegao iz grada u Jeruzalemu? On, zajedno sa Stjepanom i ostalima imenovanima za đakone, bili su ljudi “puni Duha i mudrosti” (Djela 6:3). Duh Sveti dao je Filipu moć da hrabro čini ono što je Isus učinio: propovijeda Evanđelje bez računanja cijene.
Odgovor na Filipovu službu bio je dramatičan. Narod Samarije vidio ga je kako čini iste znakove i čudesa koja su prvi put viđena u Isusu. Vijest o tim obraćenjima stigla je do apostola u Jeruzalemu (Dvanaestorica su bila jedina pošteđena progona, vjerojatno zbog Gamalijelova upozorenja Velikom vijeću da ih ostavi na miru; vidi Djela 5:38-39; 8:2). Petar i Ivan otišli su dolje kako bi bili sigurni da su propovijedanje i rezultirajuća obraćenja u skladu s vjerom koju su bili zaduženi širiti. Potvrdivši da su to pravi vjernici, položili su ruke na njih kako bi mogli primiti Duha Svetoga. Primijetite apostolsku odgovornost za kontinuitet u propovijedanju koje se proširilo izvan njihovog neposrednog nadzora u Jeruzalemu (vrsta upravljanja koja se i danas prakticira u Crkvi). Primijetite i nešto drugo. U novozavjetnoj Crkvi postojali su dokazi dvostupanjske inicijacije u Isusov život: prvo krštenje, zatim polaganje ruku za primanje punine Duha Svetoga. Zašto se tako razvio?
Sjećamo se da je Isus, kada je bio na rijeci Jordanu s Ivanom Krstiteljem, najprije bio kršten u vodi, a zatim je Duh Sveti sišao na Njega poput goluba. Dvije odvojene radnje koje su započele Njegovo javno djelovanje ponovljene su najprije kod apostola. Na dan uskrsnuća Isus im se ukazao i dahnuo u njih govoreći: “Primite Duha Svetoga” (Ivan 20,22). Zatim, na dan Pedesetnice, Duh Sveti je dramatično sišao na njih, te su i oni započeli svoju javnu službu. Stoga ne bismo trebali biti iznenađeni kad vidimo da je, kako se propovijedanje Evanđelja počelo širiti u Judeji, Samariji i krajevima zemlje, inicijacija u Kristov život uključivala dva koraka: krštenje i polaganje ruku, ili ono što danas zovemo sakrament potvrde. Kao što Crkva kaže, potvrda “dovršava milost krštenja” i “…ovjekovječuje milost Pedesetnice u Crkvi” (vidi CCC 1288 za potpunije objašnjenje tradicije ova dva sakramenta uvođenja u Kristov život). Ovdje je, dakle, obrazac koji tražimo: ono što se dogodilo u Isusovu životu (krštenje, zatim pomazanje Duhom Svetim) također se dogodilo u apostolima, zatim se nastavilo događati u onima koji su povjerovali kroz njihovo svjedočanstvo, kao u Samariji.
Ovo je onoliko jasna slika koliko bismo željeli o značenju Isusova obećanja u evanđelju: „Još malo, svijet me više neće vidjeti, ali vi ćete me vidjeti; jer ja živim i vi ćete živjeti” (Iv 14,19). Isusov život ostaje na zemlji u životima Njegovih vjernika, Crkve.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, pomozi nam danas u Tvojoj Crkvi da nastavimo naviještati Radosnu vijest života u Tvoje Ime. Oprostite nam na samozadovoljstvu.
Psalam (Pročitajte Ps 66:1-7, 16, 20)
Kad nam se složi da nam je Isus, šaljući nam Duha Svetoga, dao svoj vlastiti život, kakav bi mogao biti naš odgovor? “Neka sva zemlja kliče Bogu s radošću” (Ps 66,1) čini se razumnim, zar ne? Duh Sveti, nevidljiv svijetu, čini nevidljivo djelo divinizacije u nama – preobražava nas i usavršava tako da ćemo jednoga dana, kako nam sveti Ivan govori, kada se Isus pojavi, “biti slični On, jer ćemo Ga vidjeti kao On jest” (1 Iv 3,2b). Zasigurno nam ova istina odvezuje jezik da pjevamo hvalu Bogu: “Dođite i vidite djela Božja, silna djela njegova među sinovima Adamovim” (Ps 66,5).
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj 1 Pt 3,15-18)
U poslanici Petar potiče svoje kršćanske prijatelje da žive u punini istine koju smo vidjeli obećanu u Evanđelju i opisanu u Djelima apostolskim. Budući da Isus živi svoj život u nama, uvijek moramo “biti spremni dati objašnjenje svakome tko vas pita za razlog vaše nade” (1 Pet 3,15). Kršćani bi trebali živjeti na takav način da ljudi budu znatiželjni što nas pokreće. Sad, kad bismo jednostavno slijedili kodeks ponašanja, sve što bi bilo važno bilo bi prenijeti njegove istaknute značajke. Međutim, vidimo da Petru nije važno samo ono što kažemo dok objašnjavamo kršćansku vjeru, već i kako to kažemo. Moramo to reći “s blagošću i poštovanjem, čuvajući svoju savjest čistom” (1. Petr. 3:15). Ovo je važno jer dok Isus živi svoj život u nama, On želi nastaviti svoju veliku ljubav prema grešnicima. Njegov život u nama će nas htjeti sačuvati nevinima od osude ili lošeg ponašanja bilo koje vrste. On će htjeti da naše ponašanje, kada objašnjavamo svoju vjeru, bude čisto, tako da ako budemo “oklevetani”, to će biti ista vrsta progona kakvu je Isus doživio – “Pravednik radi nepravednika” (1 Pet 3 :18). Tako nas je doveo do Boga; tako će On druge voditi Bogu preko nas. Petar nas podsjeća da je Isus “u tijelu usmrćen, au Duhu oživljen” (1 Pt 3,18). Taj isti Duh sada nas oživljava, tako da kao što je Isus bio u svijetu, voljan “patiti čineći dobro” (1Pt 3,17), to ćemo i mi biti.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, iskreno Ti želim dobrodošlicu da danas živiš svoj život u vlastitom tijelu. Učini moj jezik spremnim da objavi Tvoje Ime drugima i moje srce spremnim da ih ljubim kao Ti.
Slika Adam Jan Figel na Shutterstock
