3. poglavlje Djela apostolskih sadrži Petrovo propovijedanje o Kristu kao iscjelitelju od grijeha i njegovih učinaka kao posljedice njegove muke, smrti i uskrsnuća. Propovijed je bila povod za Petrovo ozdravljenje, u Isusovo ime, bogalja.
Djela apostolska nam govore da je taj čovjek doživotno bio invalid. Također je imao barem nekoga tko bi pokazao milosrđe prema njemu: “svaki dan su ga nosili i postavljali na vrata hrama koja se zovu ‘Lijepa vrata’ da moli milostinju” (3,2). U tom smislu, on je postao dio “krajolika” tog područja. Zauzeo je nišu u svakodnevnom rasporedu stvari.
Čovjek je na svom mjestu za prosjačenje kad se on i Peter sretnu, susret koji ispadne sasvim drugačiji od čovjekovih očekivanja. Baš kao što je paralizirani čovjek čiji su ga prijatelji spustili Isusu preko krova prvo dobio oproštenje grijeha, a ne iscjeljenje udova (Marko 2:1-5), tako je bogalj na Lijepim vratima uperio oko u galilejskog ribara u nada novčića ili dva.
Božja nada, naravno, nadilazi ljudsku, pa zato čovjek po Petru dobiva nešto vrjednije od svog obola. I nakon što ga je podigao za ruku da prati njega i Ivana na popodnevnu molitvu u Hramu – da bude poput onog od 10 gubavaca koji izražava zahvalnost (Luka 17:15-19) – njegovo vrlo javno iscjeljenje na vrlo javnom mjestu okuplja javnost kojoj Petar propovijeda.
Koliko bi taj čovjek inače bio eksplicitno zapažen u toj niši, drugo je pitanje. Postoji stariji čovjek s kartonskim znakom za prikupljanje donacija koji subotom hoda središnjom trakom na Route 50 i Annadale Roadu ovdje u Virginiji. On je dio “krajolika”, iako je diskutabilno koliko ljudi zna o njemu.
Bilo je i drugih manje poznatih u Bibliji. Isus je susreo (Ivan 9,1-41) čovjeka slijepog od rođenja, kojeg je izliječio tako što ga je poslao da se opere u ribnjaku Siloam. Kad se sam vrati – za razliku od bogalja Lijepih vrata u pratnji – gomila se podijeli. “Nije li ovo čovjek koji je sjedio i prosio?” Neki su rekli da, neki su rekli ne, treći su samo mislili da liči na njega. Ti neuredni, smrdljivi prosjaci ionako svi sliče.
Ivan primjećuje (9,8) da je to mnoštvo podijeljeno oko toga je li ovaj čovjek slijep od rođenja ili nije, uključujući i njegove “bližnje” (γείτονες). Γείτονες bi trebali biti ljudi s kojima dijelite dobre vijesti, poput pronalaženja izgubljene drahme ili izgubljene ovce (Luka 15:9, 6). Ali ako slijepčevi susjedi nisu bili sigurni je li njihov susjed, jesu li bili tako daleko od suvremenog “susjeda” anonimnog identiteta čija se prisutnost tek slučajno susreće u hodniku? Zamijećen je kao dio krajolika, ali ne kao posebna osoba.
Barem on imao susjeda. Paralitičar kojeg je Isus izliječio barem je imao ljude koji su ga vukli okolo. Slijepac je barem imao neke susjede za prepirku oko toga prepoznaju li ga. Razmotrite bolesnog čovjeka kod Ovčjih vrata hrama (Ivan 5:1-15) kojeg su drugi godinama tjerali u Bazen Bethesda, napuštenog u njegovoj bolesti. Toliko se uklopio u krajolik da nije izmamio brigu ni milost, savršen primjer familijarnosti rađa prezir, barem propustom.
Koliko se ljudi u našim životima “uklopilo u krajolik?” Dovoljno su primjećeni da nam njihova odsutnost daje osjećaj da “nešto nedostaje”. Ali nisu dovoljno primijećeni da bismo pomislili da “netko nedostaje”.
Kaže se da je usamljenost rak našeg vremena, ali usamljenost često počinje s anonimnošću. Istina je za prosjaka na cesti 50. Istina je za nerođeno dijete koje je “izvan vidokruga i uma”. Istina je i za hendikepiranu osobu od koje odvraćamo oči.
Biti susjed nije funkcija blizine. U prispodobi o dobrom Samaritancu (Luka 10,25-37), prva dva kandidata za “bližnjega” – svećenik i levit – nisu toliko udaljeni promatrači koliko prolaznici. Oni utjelovljuju “vjeru” lišenu milosrđa koju Jakov (2:14-19) osuđuje kada govori o želji da brat “bude dobro i bude na toplom” bez konkretnog praćenja.
Ta se radnja također velikim dijelom mora dogoditi u ovom životu. Jedna od scena u Dickensovoj Božićna pjesma — scena koja često u filmskim adaptacijama završi na podu sobe za rezanje — je epizoda kada Marley napušta Scroogea. U knjizi, on izlazi kroz sobu kroz Scroogeov prozor kako bi se pridružio zboru prokletih duhova:
Zrak je bio ispunjen fantomima koji su lutali amo-tamo u nemirnoj žurbi. … Mnoge je Scrooge osobno poznavao u svojim životima. Bio je prilično poznat s jednim starim duhom, u bijelom prsluku, s monstruoznim željeznim sefom pričvršćenim za gležanj, koji je žalosno plakao jer nije mogao pomoći bijednoj ženi s djetetom, koju je vidio dolje, na pragu. Nesreća kod svih njih bila je, očito, u tome što su se htjeli uplitati, zauvijek, u ljudske stvari, i zauvijek su izgubili moć.
Taj stari duh možda je bio blizu, ali sada je i impotentan. Nije slučajno da je Posljednji sud također ispitivanje tko je tko primijetio ili nije (Matej 25:31-46).
Iscjeljenje slijepca od rođenja u Ivanu 9 dio je veće polemike oko toga biti fizički naspram moralno slijepog, biti spriječen da vidi nasuprot odbijanju da vidi ono što je pred očima. Koliko se često to stapa s “neprimjećivanjem” neprimjećenog?
