Isus je najveći paradoks u povijesti. Pojavljuje se u regiji manjeg značaja u Rimskom Carstvu, u naciji koju njeni osvajači opisuju kao “prezrenu zbirku robova” (Tacit). Nijednom u svom životu nije izašao među ovim ljudima, niti jednom nije pokazao želju da upozna svijet učenih, političara i ratnika koji kontroliraju građansko društvo Njegovog vremena. U svojoj regiji, On provodi najmanje devet desetina svog života u skromnom malom selu, poslovičnom po svojoj bezvrijednosti. Tamo je On jednostavno stolar. Trideset godina nitko ne zna tko je On osim dvoje-troje ljudi koji šute kao i On.
Iznenada, kad je prešao tridesetu, pojavljuje se u javnom životu i započinje novu djelatnost. On nema na raspolaganju nikakva ljudska sredstva bilo koje vrste, nema oružje, nema novac, nema akademsko znanje, nema političku potporu. Gotovo sve vrijeme provodi među siromašnim ljudima, ribarima i seljacima; s posebnom pažnjom traži carinike, bludnice i druge koje je dobro društvo odbacilo. Među njima On čini čuda u velikom broju i raznolikosti. Pridružuje sebi malu skupinu ribara koji Ga neprestano slijede kao Njegovi posebni učenici.
Njegovo djelovanje traje nepune tri godine. On propovijeda doktrinu koja nije ni filozofska ni politička, već isključivo religiozna i moralna. Čini se da je sastavljen od svega što su sve različite filozofije odbacile, od svega što je cijeli svijet odbacio što dalje od njega. Što je za svijet zlo, za Isusa je dobro; ono što svijet smatra dobrim, jer Isus je zlo. Siromaštvo, poniznost, podložnost, tiho trpljenje uvreda i ozljeda, povlačenje da bi se ustupilo mjesto drugima – to su najveća zla na svijetu i najveća dobra za Isusa. Nasuprot tome, bogatstvo, časti, vlast nad drugima i sve ostale stvari koje donose sreću za svijet predstavljaju potpuni gubitak za Isusa ili barem ozbiljnu opasnost.
Svijet, naime, vidi samo ono vidljivo i opipljivo; Isus izjavljuje da On vidi nevidljivo. Svijet ne upire svoj pogled ni u što drugo osim u Zemlju, i vidi je odozdo. Isus posebno usmjerava svoju pašu na Nebo, a Zemlju promatra s Neba. Za Isusa, zemlja dobiva svoje značenje samo s neba. Sadašnji život ima vrijednost samo kao priprema za budući život; to je mukotrpan i nepostojan dom, ali ima vrijednost kao pista s koje se polijeće na let prema trajnom domu ispunjenom radošću. Stanari nepostojanog prebivališta koji samo u njega polažu svoje nade i odbijaju ga napustiti, sačinjavaju kraljevstvo svijeta. Oni koji ostaju unutra
samo kroz poslušnost, ali neprestano teže svom trajnom domu, čine Kraljevstvo Božje.
Između dva kraljevstva postoji, i bit će, nemilosrdni rat, koji će trajati sve dok jedno ili drugo ne bude potpuno poraženo. Snage obaju kraljevstava proizlaze iz ljubavi, ali prema različitim objektima. Podanici kraljevstva svijeta vole samo sebe ili ono što je njima korisno ili drago. Podanici Kraljevstva Božjega ljube prije svega Boga, a zatim cijelu hijerarhiju bića do onih koji su beskorisni i koji čine zlo, a prema njima gaje osobitu ljubav i nastoje činiti dobro onima koji činiti zlo ili ne znati činiti dobro. Za njih davati znači stjecati, pa stoga ne poznaju mržnju, koja je vrhunac škrtosti. Ovog Božjeg Kraljevstva, čija je snaga ljubav Boga i ljudi, Isus je utemeljitelj.
Kraljevstvo Božje je kraljevstvo koje su navijestili stari izraelski proroci, koji su prorekli da će njegov utemeljitelj biti Mesija obećan izabranom narodu. U propovijedanju svoje protusvjetske doktrine Isus je svjestan svog identiteta kao Mesije, ali se ne izjašnjava na početku kako svjetine, koje lupaju političko-mesijanskim nadama, ne bi protumačile njegovu doktrinu kao političku proklamaciju i klicanje Njega kao nacionalnog vođu. Njegovo osobno poslanje usmjereno je isključivo na izabrani narod, pohranitelja drevnih Božjih obećanja; međutim, kad ta obećanja budu ispunjena, učinci Njegove misije izlit će se na sve narode zemlje.
U tu svrhu uspostavlja trajno društvo, Crkvu. Ali većina izabranog naroda ne prihvaća Njegovo propovijedanje, a oni koji su najneprijateljski raspoloženi prema Njemu upravo su vođe tog naroda – svećenički glavari iz Hrama i farizeji iz sinagoga. Ovi su vođe uvjereni u Njegovu čudesnu moć i ne bi mu smetali u mnogim točkama Njegovog učenja. Ali oni ne opraštaju Njegovu otvorenu osudu licemjerja vladajućih klasa i Njegovu nepokolebljivu osudu praznog formalizma koji uništava njihov vjerski život. Nakon što su Ga nevoljko tolerirali neko vrijeme, uhitili su Ga putem izdaje, osudili Ga na sudu svoje nacije po vjerskim optužbama i dali Ga drugi put osuditi na sudu predstavnika Rima po političkim optužbama.
Isus umire na križu. Nakon tri dana oni koji su ga osudili uvjereni su da je uskrsnuo. Njegovi učenici, isprva neuvjereni, kasnije se predaju dokazima svojih osjetila, jer Ga vide i dotaknu Ga svojim rukama više puta, i razgovaraju s Njim baš kao što su činili prije Njegove smrti.
Ali Isusov paradoks se nastavlja, nepromijenjen, čak i nakon Njegove smrti. Kao što je u svom prvom životu bio antiteza svijeta, tako i institucija koju je osnovao nastavlja na najnevjerojatniji način biti negacija svijeta. Nije ostavio nikakav odjek o sebi u višim krugovima društva svoga vremena. U cijelom Rimskom Carstvu povjesničari Ga ignoriraju, učeni nisu svjesni Njegovih učenja, građanske vlasti su u svojim zapisima u najvećem broju zabilježile Njegovu smrt. Sami vođe Njegove nacije, zadovoljni Njegovim nestankom sa scene, više su nego spremni da Ga potpuno zaborave. Čini se da je njegova ustanova svedena na agoniju Njegovog vlastitog izmučenog tijela na križu. Svijet likuje nad svojom mukom, baš kao što su veliki svećenički stajali likujući u podnožju Njegovog Križa.
I umjesto toga, ova institucija koja drhti u agoniji iznenada ponovno ustaje kako bi okupila u svoje ruke cijeli svijet. Postoje tri stoljeća progona i klanja, tri stoljeća koja kao da produžuju agoniju križa i odjekuju tri dana u grobu, ali nakon trećeg stoljeća građansko društvo postaje službeno Isusovim učenikom. Kraljevstvo svijeta ipak nije srušeno i rat se nastavlja u različitim oblicima, ali s istom tvrdokornom upornošću kao i prije. Isus, odnosno njegova institucija, sve više postaje “znak proturječnosti” u povijesti ljudske civilizacije. Njegovu paradoksalnu i tegobnu doktrinu prihvatio je beskonačan broj ljudi i prakticirao je s intenzivnom ljubavlju, čak do najveće žrtve. Beskonačan broj drugih to odbacuje i bjesomučno mrzi. Moglo bi se reći da su svi napori najciviliziranijeg dijela čovječanstva bili koncentrirani na ovaj “znak proturječnosti”, bilo da ga uzvise ili gaze.
Sigurno je da je Isus danas življi nego ikad među ljudima. Svi Ga trebaju, bilo da Ga ljube, bilo da Ga proklinju, ali ne mogu bez Njega. Mnogi ljudi u prošlosti bili su jako voljeni – Sokrata od strane njegovih učenika, Julija Cezara od strane njegovih legionara, Napoleona od strane njegovih vojnika. Ali danas ti ljudi nepovratno pripadaju prošlosti; ni srce ne kuca na njihov spomen. A kada su njihovi ideali suprotstavljeni (jer oni se još uvijek zagovaraju), nikome ne pada na pamet proklinjati Sokrata, Julija Cezara ili Napoleona, jer njihove osobnosti više nemaju nikakvog utjecaja; oni su prošlost. Ali ne Isus; Isus je još uvijek voljen, i još uvijek je proklet; ljudi se još uvijek odriču svojih posjeda pa čak i svojih života kako iz ljubavi prema Njemu tako i iz mržnje prema Njemu. Nijedno živo biće nije tako živo kao Isus.
Napomena urednika: Gornji izvadak je preuzet iz Život Kristovsada dostupan od Sophia Institute Press.
