Vjernici Riječke nadbiskupije obilježili su Kristovu žrtvu Velikog petka obredima u svojim župnim crkvama, a u katedrali svetog Vida obred Velikog petka predvodio je riječki nadbiskup i metropolit Mate Uzinić u zajedništvu s generalnim vikarom Riječke nadbiskupije, Mariom Tomljanovićem, rektorom katedrale svetog Vida, Ivanom Stošićem, povjerenikom za redovnice i osobe posvećena života, Nikolom Uravićem, župnikom Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije i prvostolnim dekanom, Sanjinom Francetićem, sudskim vikarom Emilom Svažićem i vikarom za pastoral Riječke nadbiskupije, Mariom Gerićem.
Budući da liturgija Velikog petka nije misa, već obred Muke Gospodnje, započela je s pokajničkim činom u šutnji i klečanjem. Tijekom službe riječi, izvještaj o muci Isusa Krista iz evanđelja po Ivanu uprizorili su članovi zbora katedrale svetog Vida zajedno sa sudskim vikarom, Emilom Svažićem, koji je uprizorio Isusove riječi.
Propovijedao je rektor katedrale, Ivan Stošić, koji je već na početku vjernike podsjetio na prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije gdje se spominje jedan od Kristovih pralikova, Sluga Jahvin: „Tko je taj Sluga Jahvin? To je jedan tajanstveni lik, kraljevskog podrijetla. Ima čestit život, i Bog ga izabire da preko njega izvrši svoj naum. On je Božji izabranik, međutim, u životu mu se događaju stvari koje su neshvatljive. On je čovjek koji je ponižavan, zlostavljan, izudaran. On je čovjek boli, neprestano pod pritiskom neke patnje. On je odveden kao janje, na klanje. Uklonjen je iz zemlje živih.“ Puni smisao života ovog čovjeka možemo razumjeti „ako bacimo pogled na zemaljski život Isusa iz Nazareta. Isusu iz Nazareta je ispunio ovo o čemu govori proroštvo iz knjige proroka Izaije. On je taj čovjek boli, uzeo je na sebe grijehe, ispaštao za njih i dao zadovoljštinu za njih“, pojasnio je.
Osvrnuvši se na drugo čitanje, poslanicu Hebrejima, propovjednik je rekao: „Gledano starozavjetnom terminologijom, imamo Velikog Svećenika u kojega se možemo pouzdati, imati povjerenje. S druge strane, on je Sin Božji, Bog je, ali i jedan od nas. On zna našu ljudsku narav, naše slaboće, naše skučenosti koje nisu samo tjelesne, već i duhovne. Jer je bio bez grijeha, mogao je ispaštati za naše grijehe; mogao je dati zadovoljštinu za moje i tvoje grijehe, za grijehe prethodnih i budućih naraštaja. Kad je svoj zemaljski put završio, i izvršio naum i zadatak koji mu je Bog dao, kaže Pavao, ‘on je zauvijek naš Veliki Svećenik’, naš posrednik kod Boga.“
Muka Isusa Krista po Ivanovom evanđelju više je od izvještaja, naglasio je propovjednik, dodavši da je ono tumačenje te „govori što se dogodilo, zašto i čemu se dogodilo. Ivanovo evanđelje je jasnije od ostalih jer govori o tome da je Isus svjesno i dragovoljno ušao u muku i smrt. Isus svjesno i slobodno, suvereno stoji pred svojim tužiteljima. Život će mu biti oduzet na križu, ali, sestre i braćo, on već prije, na posljednjoj večeri daje sam sebe. On svoju nasilnu smrt preobražava u slobodan čin, dajući sama sebe za druge, i drugima. Po Ivanovom evanđelju, Isus je umro u trenutku klanja janjaca u Hramu. To je spomen na onu sudbonosnu noć kada su svi Izraelci po naputku Mojsija krvlju zaklanog janjeta poškropili oba dovratnika svojih vrata.“
Zaključivši propovijed, rektor katedrale vjernicima je poručio: „Braćo i sestre, Isus je istinsko Janje. Njegova je krv cijena našega spasenja. Njegova je krv cijena našeg iscjeljenja.“
Uslijedila je sveopća molitva, u kojoj se molilo za potrebe svijeta i Crkve, a potom klanjanje križu. Križ je od tradicionalnog pokrova Velikog petka otkrio Nikola Uravić, povjerenik za redovnice i osobe posvećenoga života. Vjernici su zatim u tihom ophodu prošli put oko Čudotvornog raspela u znak zahvale i ljubavi prema Isusovoj žrtvi na križu. Nakon trećeg dijela obreda Velikog petka, svete pričesti, vjernici su se zajedno s riječkim nadbiskupom Matom Uzinićem i ostalim svećenicima uputili putem križa na riječku Kalvariju.
Tako se nastavila stoljetna tradicija molitvenog hoda od centra grada prema naselju Kozala, a koja je ponovno zaživjela proteklih godina. Vjernici su molili molitvu Križnoga puta, predvođeni župnikom Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije, Sanjinom Francetićem. Stigavši do simbolično postavljenog kipa Gospe Žalosne koji gleda na riječku panoramu, poslušali su nagovor župnika ove najstarije riječke Župe. U svom je nagovoru Francetić podsjetio na bogatu i turbulentnu vjersku povijest i povijest zbivanja na ovom području: „Naš grad ima jedan biser, Čudotvorno raspelo. Isusovci, koji su bili promotori i inicijatori da se ovdje sagradi Kalvarija. Ta riječka Kalvarija je bila ovdje gdje sad vidimo nebodere, okružena s pet kapela. Ovaj kip (Gospe Žalosne) bio je ispod križa. Kip je stradao u Drugom svjetskom ratu, a i nakon rata. Gospa je u ruci imala knjigu koja je oštećena i nestala. Dobro je da na ovom mjestu molimo, ovdje su bile velike borbe, poput one za ‘Krvavi Božić’ 1920. godine. Isus je umro za nas, ali i za sve one koji su bili u ratu. Važno je da ima nas koji želimo častiti Isusovu muku. Molimo Gospu, kraljicu svih naroda, koja nas sve razumije.“ Rektor katedrale, Ivan Stošić je upalio svijeću, ostavivši je u znak pobožnosti ispod kipa Gospe Žalosne.
Vjernici su se, po završetku molitve Križnog puta, uputili kroz naselje Kozala do crkve svetog Romualda i Svih Svetih, gdje su nakon blagoslova, nastavili susret.
Eva Marković
Objavljeno: 19. travnja 2025.
