Jedna od najgorih tragedija moderne Crkve je omalovažavanje grijeha – kako njegove stvarnosti tako i njegovih učinaka. Broj neukih katolika koji nisu poučeni o nužnosti pokajanja kroz sakrament pokore kako bi se ponovno spojili s ponorom između našeg Stvoritelja i stvorenja koje je prekinuo smrtni grijeh je legija. Čak i ako netko nije u smrtnom grijehu, nego je kriv za laki grijeh i nesavršenosti, sakrament je velika milost za jačanje duhovnog života i poticanje sažaljenja koje ne treba uzimati zdravo za gotovo.
Iako pojedinci moraju odgovarati svom Stvoritelju za svaku praznu riječ izgovorenu na sudu (Mt 12,36), postoji također veliki i strašni sud rezerviran za one svećenike i biskupe koji nisu učinili sve što su mogli da propovijedaju poruku Krstitelja , Kristov vjesnik: “Obratite se jer se približilo kraljevstvo Božje” (Mt 3,2). A isto tako i riječi svetog Petra: “Obratite se i neka se svatko od vas krsti u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha i primit ćete dar Duha Svetoga” (Dj 2,38). A naš Gospodin svetom Ivanu: “Sjeti se, dakle, što si primio i čuo. Čuvajte ga i pokajte se. Ako se ne probudiš, doći ću kao tat, i nećeš znati u koji ću čas doći na tebe.” (Otk 3,3)
Sve ima svoje vrijeme i svakoj radnji pod nebom svoje vrijeme: vrijeme kad se rađa i vrijeme kad se umire (Prop 3,1), a ne znamo kad dolazi taj čas (Mt 24,42).
Dakle, za one koji leže bolesni i umiru, koji su kršteni kao katolici, moglo bi se pomisliti da bi željeli ispovjediti svoje grijehe iz savjesti i primiti milost da budu oprani. Ali nažalost, često umiremo dok živimo. Srećom, Crkvi je u Kristovu milosrđu dan sakrament krajnjeg pomazanja/posljednjeg obreda, inače poznat u novom katekizmu kao bolesničko pomazanje. Iz katekizma iz 1992.
„Posebna milost sakramenta bolesničkog pomazanja ima za svoje učinke: sjedinjenje bolesnika s Kristovom mukom, za vlastito dobro i za dobro cijele Crkve; jačanje, mir i hrabrost da se kršćanski podnose patnje bolesti ili starosti; oproštenje grijeha, ako ga bolesnik nije mogao zadobiti po sakramentu pokore.; vraćanje zdravlja, ako je to pogodno za spas njegove duše; priprema za prijelaz u vječni život” (CCC 1532)
I iz Tridentskog katekizma:
“Kao što treba paziti da ništa ne priječi milost sakramenta, i kao ništa joj se ne protivi više od svijesti o smrtnoj krivnji, mora se poštovati stalna praksa Katoličke Crkve da se prije krajnjeg pomazanja dijeli sakrament pokore i euharistije..”
Pa ipak, ako umremo kao što živimo, nije neuobičajeno za današnje moderne katolike
a) bilo drsko ili u neznanju primiti svetu pričest u stanju smrtnog grijeha
b) godinama nisu ispovjedili svoje grijehe u sakramentu pokore
c) ne osjećaju potrebu za ispovijedanjem, bilo zbog neznanja, pogrešne kateheze, ili zbog svoje krivnje ili namjernog odbijanja korištenja sakramenta
Dakle, kada je riječ o času smrti, sretni smo što imamo milost krajnjeg pomazanja/bolesničkog pomazanja da nas pripremi za naš Sud i konačni počinak.
Ali primijetite podebljavanje u oba katekizma (moj naglasak): da se očekuje da ako netko treba primiti bolesničko pomazanje i primiti milost oproštenja grijeha kroz sakrament, zaključak (iz novog KKC) je da ako bolesna ili umiruća osoba SMIJE se ispovjediti i služiti se sakramentom pokore. Ako je svećenik pozvan da pomaže, to treba obavijestiti bolesnu ili umiruću osobu mora se poštovati stalna praksa Katoličke crkve da se prije krajnjeg pomazivanja podjeljuje sakrament pokore i euharistije.
Ova odgovornost leži na svećeniku da obavijesti osobu o ovoj potrebi. Ali ako bolesna ili umiruća osoba odbije ispovjediti svoje grijehe, i imao priliku za to (uostalom, svećenik je tu, i pod pretpostavkom da je osoba bila u svom zdravom stanju, trebao bi ga prvo zamoliti da čuje njihovu ispovijed), ali nije i umjesto toga ima stav “samo mi daj pomazanje” (bez ispovijedi )–nije li to problem? I za svećenika koji je on bio da ne pita osobu “želiš li se ispovjediti?” prije pomazanja, ili ako nastavi s pomazanjem u pogledu nepotrebne ispovijedi – nije li on sam kriv?
Nije neuobičajeno da oni u hospiciju i oni u bolnicama s neizlječivim bolestima izgube razum, u kojem slučaju se možda neće moći ispovjediti jer nisu pri zdravoj pameti, ali još uvijek mogu koristiti sakrament sv. Pomazanje. Ali mislim da je ovo drugačiji scenarij od onoga koji ima svoj razlog i ne osjeća potrebu za ispovijedanjem, a ipak vidi pomazanje kao “pokrivanje svih osnova”, uključujući oproštenje grijeha a da ih ne moram ispovijedati. Ovo mi se čini kao ozbiljno zanemarivanje i svećenika koji zanemaruju inzistiranje na ispovijedi prije pomazanja za one pri zdravoj pameti i sposobnima za to, i onih običnih katolika koji ne vide potrebu za ispovijedi, već pretpostavljaju oproštenje grijeha bez nje .
Što ti misliš, čitatelju? Čitam li previše o ovome? Nisam obučen u kanonskom pravu ili moralnoj teologiji, ali mislim da je najsigurniji način – izvan savršeno kajanje, što je moguće, ali rijetko– je slijediti dobrog lopova Dismasa i ispovijedati s iskrenim kajanjem svoje grijehe dok su još u mogućnosti, a odbiti to učiniti kada se pruži prilika je opasno.
Ako je svećenik dostupan za pomazanje, dostupan je i za ispovijed. Odbaciti tu priliku misleći da nije potrebna čini se užasnom zabludom. A ako svećenik to ne potiče i umjesto toga zataškava potrebu za ispovijedanjem (ako je netko u stanju smrtnog grijeha i može se ispovjediti) sam je kriv. Jer nitko ne ulazi u Kraljevstvo nebesko tko nije iskreno skrušen. Bog je i milostiv i pravedan. Umiranje je ozbiljan posao i u ovakvim okolnostima me opterećuje to što u vakuumu koji je nastao zanemarivanjem propovijedanja o nužnosti ispovijedi i obraćenja vlada preuzetnost.
Komentari su otvoreni. I ja želim učiti više i ispravljati me ako nisam u osnovi. Posebno cijenim doprinos svećenika i redovnika koji su više učeni u sakramentalnoj teologiji od mene da rasvijetle ovu dilemu.
Slika: Ispovjedaonica Henrija Lehmana, 1872.
