Papa Franjo je prije pet godina, u veljači 2019., pozvao sve predsjednike biskupskih konferencija u Vatikan da s vodećim stručnjacima razgovaraju o prevenciji zlostavljanja te zaštiti maloljetnih i ranjivih odraslih osoba. Što se promijenilo od tada? Koji su izazovi i nade za Crkvu? O tom samitu pet godina kasnije u intervjuu za Vatican News govori teolog i student kanonskog prava u Rimu Ilija Jurić, naglašavajući uspjehe i potrebu daljnjeg kontinuiranog rada na zaštiti i transparentnosti. S njim je za vatikanske medije razgovarala Antea Marinović.
Poštovani, prije pet godina, od 21. do 24. veljače 2019. u Vatikanu je održan sastanak „Zaštita maloljetnika u Crkvi“. Bio je to jedinstven događaj jer je papa Franjo sazvao sve predsjednike biskupskih konferencija iz cijelog svijeta da se usredotoče na ovu važnu temu. Što se promijenilo od tada do danas?
Ovaj koncept sastanka pokazao se dobrim. Smatram da bi bilo dobro organizirati ga iznova svakih nekoliko godina. Važno je da Crkva ne djeluje samo reaktivno. Mjesec dana nakon susreta u veljači 2019. papa Franjo je izmijenio određene zakone u Državi Vatikanskoga Grada. Ključna novost je bila provjera prikladnosti kandidata u radu s maloljetnicima prilikom zapošljavanja. U svibnju iste godine objavljen je dokument Vos estis lux mundi na općoj razini Crkve, a koji je potvrđen i ažuriran u ožujku 2023. Riječ je također o odgovornosti biskupa glede optužbi za prikrivanja ili neprovođenja donošenih odredbi. Naložena je uspostava tijela i ureda za lako podnošenje prijava na razini krajevne Crkve te se odgovornost biskupa i redovničkih poglavara proširuje i za laike koji su na čelu međunarodnih udruga, priznatih ili ustanovljenih od Apostolske Stolice.
Revizijom VI. Knjige Zakonika kanonskog prava spolno zlostavljanje maloljetnika sada se smatra kažnjivim djelom protiv ljudskog života, dostojanstva i slobode. Također je važno spomenuti Smjernice Dikasterija za nauk vjere o postupanju sa slučajevima seksualnog zlostavljanja maloljetnika koje su objavljene 2020., potom ažurirane 2022. Cilj je pojasniti tijek procesa, a rezultati prethodne istrage moraju – kako je to također propisano u Vos estis lux mundi – biti poslani odgovornom dikasteriju u Vatikanu na kojem će se dalje odlučiti kako će ići postupak. Sve navedeno ukazuje da je obnova Crkve pitanje kako strukture, tako i vjere, pri čemu se ova dva aspekta međusobno ne isključuju.
Jedno od predavanja pred Papom, kardinalima i predsjednicima biskupskih konferencija održala je vatikanistica Valentina Alazraki koja je govorila na temu komunikacija, zaključivši da je u suočavanju sa zlostavljanjima neophodna brza i transparentna komunikacija Crkve. Kakvo je stanje po tom pitanju?
Valentina Alazraki je novinarka s velikim iskustvom i jako dobro poznaje Vatikan, odakle izvještava desetljećima. Spomenuto predavanje je održala, kako je i sama naglasila, iz perspektive majke, obitelji i građanskog društva. Učinjeno je nešto po tom pitanju, no još uvijek nedovoljno. Na općoj razini kao primjer se ističe Papino javno traženje oprosta i objavljivanje podataka o istragama skandala poput slučaja bivšeg kardinala McCarricka. No nisu svi u Rimu i po svijetu jednako osviješteni za suosjećanje sa žrtvama i transparentu komunikaciju. Netransparentnost ponovno ranjava pogođene. Kad je riječ o mjesnim Crkvama, također postoje razlike. Primjerice, Katolička Crkva u Njemačkoj po tom pitanju prednjači u transparentnosti, pomalo ih slijede druge mjesne Crkve, dok Crkve u istočnoj Europi još uvijek poprilično zaostaju. No dobar je primjer prošle godine pokazao riječki nadbiskup Mate Uzinić koji je javno iznio informacije o suočavanju sa seksualnim zlostavljanjem maloljetnika u Riječkoj nadbiskupiji. Bitna je suradnja Crkve s javnošću, s medijima i isticanje pozitivnih aspekata istraživačkog novinarstva, umjesto okrivljavanja medija za „diskreditiranje“. Transparentnost bi trebala biti prioritet, jer šutnja – koliko god bila komforna – nije pošten ni prihvatljiv odgovor.
U priručnicima Talijanske biskupske konferencije, koje je usvojila i HBK i još nekoliko BK u Europi, spominje se među ostalim da je za objavu fotografije maloljetnika na mrežnim stranicama župe ili biskupije potrebna pismena suglasnost oba roditelja. Što to znači?
Ovo ne određuju samo biskupske konferencije, već to zahtijeva i opća uredba Europske unije o zaštiti osobnih podataka (GDPR). Primjetno je da se neki pridržavaju zakona, pri čemu zamagle lica maloljetnika na fotografijama ili uopće ne fotografiraju niti objavljuju slike djece, dok su drugi još uvijek vjerojatno nesvjesni kršenja zakona, za što se može i pravno odgovarati. Fotografiranje, snimanje ili dijeljenje fotografija maloljetnika zahtijeva pismenu suglasnost roditelja ili staratelja, a ono što mnogi zanemaruju jest da su društvene mreže i aplikacije, poput WhatsApp-a i drugih, također obuhvaćene ovim pravilima. Dakle, dijeljenje fotografija u WhatsApp grupama i slično, kao i sama telefonska komunikacija s maloljetnicima bez pismene suglasnosti roditelja, strogo su zabranjeni. Pastoralni radnici mogu i trebaju komunicirati s roditeljima i starateljima djece oko dogovora za župni vjeronauk, ministriranje i druge župne aktivnosti u koje su uključena njihova djeca.
Brojne su biskupske konferencije i biskupije na zapadu naručile stručne pravne istrage i studije o zlostavljanjima, zloupotrebama i zataškavanjima istih u proteklim desetljećima. Postoji li otpor prema takvom pristupu?
Nedavno je među ostalima objavljena i velika studija o zlostavljanjima i zataškavanjima u Evangeličkoj Crkvi u Njemačkoj. Da, neki su skeptični prema takvom pristupu, vjerojatno iz straha. Razlozi za otpor mogu biti različiti, poput želje za očuvanjem ugleda hijerarhijske Crkve ili vjerovanjem da se takvo što navodno ne može dogoditi u određenoj biskupiji. Navodna rješavanja inter nos su se često pokazala neučinkovitim i kod velikog broja ljudi stvaraju dodatno nepovjerenje. Stoga smatram da su istrage neovisnih komisija neophodne. One će doći kad-tad, a bolje je da dođu proaktivno nego reaktivno.
Teolog i student kanonskog prava u Rimu Ilija Jurić (Foto: Vatican Media)
Govori se također o duhovničkom zlostavljanju u Crkvi. O čemu je riječ?
Duhovničko zlostavljanje postaje sve učestalija tema, no nije riječ o novom fenomenu i usko je povezano s psihičkim zlostavljanjem koje obuhvaća manipulaciju, kontrolu te pritisak na pojedinca. Metoda duhovničkog zlostavljanja slična je psihičkom zlostavljanju, ali koristi vjeru i teologiju kao sredstva manipulacije, kontrole i pritiska, za razliku od psihičkog zlostavljanja koje ne uključuje vjerski sadržaj. Ova vrsta zlostavljanja nerijetko otvara put seksualnom zlostavljanju. Posljedice za žrtvu su značajne i obuhvaćaju slomljenu religioznost, duševne bolesti te emocionalne i socijalne probleme. Možemo reći da problem duhovnog zlostavljanja odraslih u Crkvi tek počinje dobivati pažnju. Za razliku od seksualnih zlostavljanja, neka istraživanja pokazuju da su žene češći počinitelji duhovničkog zlostavljanja, kako u redovničkim zajednicama tako i u drugim molitvenim, karizmatskim i sličnim skupinama. U listopadu 2023. je na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu održan kolokvij „Zloupotreba moći, tijela i savjesti u Crkvi“. Ako želimo zaustaviti ili iskorijeniti zlostavljanja i zlouporabe onda o tome treba govoriti i dalje te biti ustrajni. Posebno mi se čini važnim da o tome ne šute teologinje i teolozi, kao ni crkveni pastiri i drugi pastoralni radnici.
Što o tome kaže kanonsko pravo?
Termin duhovničkog zlostavljanja još uvijek nije izričito prepoznat u Zakoniku kanonskog prava, no elementi takvog zlostavljanja mogu se pronaći u odredbama poput kan. 1395 § 3, gdje se kao posljedica spominje spolno zlostavljanje. Zbog nedostatka preciznijih općih smjernica za rješavanje ovakvih slučajeva, Njemačka biskupska konferencija je prošle godine usvojila radni priručnik o zlouporabi duhovničkog autoriteta, opisujući mehanizme duhovnog zlostavljanja. Dosadašnja usmjerenost Crkve na suzbijanje spolnog zlostavljanja maloljetnika sada obuhvaća i problem duhovničkog zlostavljanja. I kanonsko pravo će uskoro morati pridonijeti razvoju konkretnih normi i smjernica.
Spomenuli ste da se o nasilju i zlostavljanju nerado govori javno. Stručnjaci kažu da šutnja nakuplja traumu žrtava…
Svakako. Kada razmatramo temu seksualnog zlostavljanja, primjećujemo da se ona pojavljuje od jednog skandala do drugog, u intervalima. Još uvijek manjka kontinuitet i proaktivno djelovanje. Potrebno je kontinuirano podizati svijest o problemu i provoditi kritičke analize. U tom kontekstu se vidi još jedan zadatak teologije, a to je održavati raspravu živom. Prije nekoliko mjeseci, papa Franjo je na jednoj od audijencija govorio o zaštiti maloljetnika i ranjivih osoba i naglasio tri riječi: štititi, slušati, liječiti. Štititi znači aktivno sudjelovanje u boli ranjenih osoba i stvaranje odgovornosti cijele zajednice za zaštitu maloljetnika i najranjivijih. Slušanje bolnih iskustava žrtava predstavlja nužan korak prema razvoju kulture prevencije. Liječenje rana čin je pravednosti, stoga je važno kazneno progoniti počinitelje ovakvih zločina, posebice ako se događaju unutar crkvenih sredina. Šutnjom se štiti počinitelj, dok žrtva prolazi kroz sve teže trenutke i ne pronalazi izlaz. Nije cilj „vratiti“ žrtvu u Crkvu iz koje je „istjerana“. Umjesto toga, važno je pružiti joj podršku i ponuditi izlaz. Šutnja nije rješenje koje vodi prema izlazu.
Koja je uloga crkvenih medija u suočavanju s problemima zlostavljanjima i zataškavanjima?
Velika je odgovornost medija, ne samo crkvenih. Kritika ne bi trebala biti shvaćena kao napad, već kao konstruktivan doprinos. Hans Zollner ustrajno naglašava važnost kritičkog razmišljanja o Crkvi, jer samo se tako ona može promijeniti. Svi članovi Crkve imaju ulogu u ovom procesu. Moraju biti ozbiljni, ne banalizirati temu. Ukoliko crkveni novinari šute, mogu biti sukrivci u zataškavanju. Upućivanje konstruktivnih kritika može poslužiti kao pokretač promjena unutar Crkve. Ovdje bih se vratio na spomenuto predavanje vatikanistice Valentine Alazraki koja je naglasila ulogu komunikacija i transparentnosti, što svakako pomaže u izgradnji povjerenja unutar zajednice i prema određenoj zajednici vjernika.
Što Vas osobno potiče da proučavate ove teme. Kakva je Vaša nada za Crkvu?
Moj interes proizlazi iz želje za razumijevanjem i analizom ne tek pravnih aspekata koji se tiču zaštite maloljetnika i ranjivih osoba u Crkvi, što je moja struka, nego i iz osjećaja čovječnosti prema pogođenima i ljubavi prema ljudima, Crkvi. Moja nada za Crkvu leži u procesu obnove koji se već događa. Promjene koje su omogućene u Franjinom pontifikatu pokazuju da Crkva sve više prepoznaje ozbiljnost problema i poduzima konkretne korake kako bi zaštitila žrtve i spriječila daljnje zlostavljanje i zlouporabe. Pred svima nama je još mnogo posla, kako u zaštiti djece, tako i odraslih. Nadam se da će što više ljudi u Crkvi nastaviti otvoreno se suočavati s izazovima, potičući dijalog, suradnju i pozitivne promjene.
