Ikona Kristova rođenja u bizantskoj ikonografskoj i liturgijskoj tradicji ima svoj uobičajeni i već stoljećima utvrđeni izgled i raspored. U središtu je Krist koji leži u pravokutnoj drvenoj škrinji u crnoj pećini. Špilja predstavlja tamu u kojoj je bio svijet, a Krist je došao u tu tamu kao Sunce pravde. Špilja je i predznak groba u koji će Isus biti pokopan nakon raspeća. Nadalje, Krist je smješten kao u kovčeg i zamotan poput mrtvaca. Sve se to odnosi na činjenicu da je Isus došao na svijet da se za nas žrtvuje na križu i pretrpi otkupiteljsku smrt.. U nekim tumačenjima kaže se također da se kovčeg odnosi na košaru u kojoj je Mojsije spašen iz Nila.
Jasle za stoku pokazuju nam da se Krist ponizio (grč. kenosis, staroslav. istoščanije – od istočiti se), čak i pred životinjama. Budući da se čovjek grijehom spustio na razinu životinje, zato se Krist na ovaj način spušta do njega – stavlja ga među životinje. Na mnogim ikonama Isusovo poniženje je naglašeno i činjenicom da je Isus najmanji lik na ikoni. Naprotiv, Majka Božja je najveća, često znatno veća od ostalih likova.
U crkvenoslavenskim liturgijskim tekstovima sačuvana je igra riječi koja koristi suprotnosti pojmova Slovo (Riječ) i ”bezslovesnyj” (koji nema govora, ni razuma). ”Bezslovesnyj” se odnosi na ono što nema razuma (životinje pa i čovjek u grijehu), ali i na ono što nema riječi, ne može govoriti (to jest, Isus – maleno dijete). Krist – Božja Riječ je zanijemila (novorođenče koje ne zna govoriti) da bi se približila nama koji smo grijehom zanijemili te smo kao i životinje zapravo nerazumni). Krist – Božja Riječ je stavljena ”u jasle bez riječi” – u jasle nerazborite, stoke.
Vol i magarac u spilji upućuju na Izaijino proročanstvo (Iz 1,3): ”Vol poznaje svoga gospodara i magarac jasle svoga gospodara; Izrael ne pozna, moj narod ne razumije.”
Majka Božja je često prikazana u polusjedećem ili sjedećem položaju, što ukazuje na to da je rodila bez boli, nije uništena porodom – jer se na ovo rođenje ne odnosi što je rečeno u Knjizi postanka (Post 3, 16): ”U boli ćeš djecu rađati…” Prema jedinstvenoj tradiciji cijeloga kršćanstva, Marija je rodila Isusa bez ikakve boli. Neke ikone čak prikazuju Majku Božju kako se klanja svom sinu.
Na vrhu ikone su prikazani anđeli. Jedni navješćuju radosnu vijest pastirima, a drugi se klanjaju rođenome Sinu Božjemu. Ponekad anđeli imaju pokrivene ruke u znak poštovanja.
Mudraci su često na konjima i nose perzijske kape. Tradicija kaže da kada je perzijska vojska opljačkala Svetu Zemlju, vojnici su upali i u crkvu Rođenja Kristova u Betlehemu te kad su vidjeli ove mudrace s perzijskim kapama na ikoni, odmah su napustili crkvu. Ovi mudraci bili su prvi pogani koji su povjerovali u Krista, dok su pastiri bili prvi Židovi koji su povjerovali.
Zvijezda koja odozgo pokazuje na novorođenoga Sina Božjeg obično ima tri zrake kao simbol Presvete Trojice. U svezi zvijezde koja je mudrace poučila o rođenju Isusa Krista i dovela ih do špilje, zanimljivo je istaknuti još jednu činjenicu. U davna vremena mnogi su mislili da sudbinu svakog čovjeka određuje zviježđe pod kojim je rođen (kao što nažalost i danas još neki vjeruju u ta praznovjerja i prate horoskop). No, kad se Krist rodio, i zvijezde su se pomaknule i morale prilagoditi – jedna je “sišla” nad Betlehem, što svjedoči da je Isus taj koji određuje tijek svjetske povijesti i života.
Zanimljiv prizor na ikoni Rođenja je lik svetoga Josipa koji sjedi u kutu ikone. Sjedi zamišljeno oborenog pogleda i u nedoumici. Na kršćanskom Istoku, bilo na ikonama ili u liturgijskim tekstovima, Josip je prikazan kao običan čovjek s nedoumicama oko svega što se događa. Na nekim ikonama Majka Božja je okrenuta prema Josipu, a ne prema Isusu, što govori da je Marija uvijek tu gdje ima poteškoća ili dvojbi u vjeri, uvijek je uz nas. Uz Josipa je lik starca koji s njim razgovara. Prema nekima, ova figura predstavlja napasnika. Međutim, većina teologa protivi se tom tumačenju. Dapače, Josipu dolazi prorok Izaija, koji još uvijek ne razumije otajstvo Isusova utjelovljenja i rođenja te mu tumači kako se sada ispunilo njegovo proročanstvo o Djevici koja je rodila sina Emanuela, što znači ‘s nama Bog’ (Izaija 7:14)
U donjem desnom kutu dvije žene, babice, kupaju malog Isusa. Ova scena naglašava da je Isusovo čovještvo stvarno, a ne samo prividno, kako su neki krivovjerci tvrdili. Isus je utjelovljenjem prihvatio ljudsku narav u njezinoj cjelovitosti i potpunosti, stoga je morao biti i okupan, kao i sva novorođenčad. Prizori ubojstva betlehemske djece od strane Herodovih vojnika i bijega Josipa, Marije i Isusa u Egipat često se dodaju na nekim većim ikonama rođenja.
(Andrej Škoviera)
đ. L. Marijan
