Na svetkovinu Svih svetih hrvatska rimska zajednica sv. Jeronima predvođena rektorom Markom Đurinom i vicerektorom Markom Škrabom pohodila je rimsko gradsko groblje Campo Verano. Ondje se nalazi zavodska grobnica koju zavodska zajednica svake godine pohodi ususret spomenu svih vjernih mrtvih – Dušnom danu. Posjet groblju simbolizira iskrenu zahvalu kroz molitvu i sjećanje svima onima koji su na poseban način bili uključeni bilo u život Zavoda, bilo u službi Crkvi i hrvatskom narodu. Molitvi su prisustvovale i sestre Milosrdnice, Kćeri milosrđa predvođene vrhovnom poglavaricom s. Fides Babić te vjernici laici koji žive i djeluju u Rimu.
Odmah po dolasku na groblje, Zavodska zajednica uputila se prema zavodskoj grobnici koja datira iz 1859. godine, i u koju su pokopani mnogi svećenici koji su svojim djelovanjem ostavili dubokoga traga u povijesti Zavoda. Molitveni susret započeo je molitvom krunice, a odmah po završetku krunice uslijedila je Služba riječi koju je predvodio rektor Marko Đurin. Po ustaljenom običaju komemoriranja nekog od svećenika koji je djelovao u zavodu, rektor Đurin ove se godine spomenuo, o 400.-toj godišnjici smrti, Markantuna de Dominisa (1560. – 1624.), senjskog biskupa (1600. -1602.) i splitskog nadbiskupa (1602. – 1616.) i člana bratovštine sv. Jeronima od 1602. godine. Rodom je bio iz plemićke obitelji Dominis s otoka Raba. Po završetku školovanja u Padovi, predavao je u raznim talijanskim gradovima matematiku, filozofiju, logiku i retoriku. Nakon pogibije njegovog strica Antuna, senjskog biskupa koji je poginuo pod Klisom 1596. godine predvodeći senjske uskoke u borbi protiv Turaka, de Dominis se vraća u Hrvatsku i preuzima dužnost administratora senjske biskupije. Njegove biskupske službe, i u Sinju i u Splitu, obilježene su brojnim unutar crkvenim i (vanjsko)političkim sukobima. Rastrgan sukobima, ogorčen i nezadovoljan, odrekao se nadbiskupske stolice i otišao u Veneciju, a uskoro u London kamo je stigao u prosincu 1616., stekavši naklonost kralja Jakova I. U Engleskoj je uživao veliki ugled, o čemu svjedoči činjenica da je kralj slušao njegove propovijedi. Za boravka u Engleskoj objavio je svoje glavno djelo O crkvenoj državi (De republica ecclesiastica) u kojem se zalaže za dijalog unutar Crkava i njihovo ujedinjenje što ga na neki način čini pretečom ekumenizma. Tom je cilju posvetio svoj život. Kad je vidio da njegova ideja pomirenja ne nalazi na plodno tlo u Engleskoj i kad je njegov osobni prijatelj Grgur XV. postavljen na papinsku stolicu, odlučio se vratiti u Rim. Papa Grgur XV. ubrzo umire i na Petrovu stolicu dolazi Urban VIII. Za njegovog pontifikata Inkvizicija uhićuje de Dominisa. Nakon saslušanja svjedoka, stekavši uvjerenje da je ponovo upao u herezu, suci su mu dali rok od tri mjeseca da sastavi svoju obranu. U međuvremenu je umro prirodnom smrću 8. rujna 1624. Nakon smrti, Dominisa svejedno još nisu pokopali. Čekala se osuda. 20. prosinca 1624. godine je nad njegovim tijelom proglašena osuda u crkvi Santa Maria sopra Minerva. Inkvizicijskom je odredbom njegovo tijelo izvađeno iz lijesa, provučeno ulicama Rima, i javno spaljeno na Campo dei Fiori, te bačeno u Tiber skupa s njegovim pisanim djelima, 21. prosinca 1624., istaknuo je rektor Đurin potaknuvši na kraju sve nazočne da mole za njega milosrđe Božje i pokoj vječni.
Nakon završetka molitve kod zavodske grobnice, zajednica je pošla prema grobnici Družbe Sinova Bezgrješne gdje je bio pokopan sluga Božji Bonifacije Pavletić (1864.-1897.), no čiji su posmrtni ostaci u međuvremenu preneseni u crkvu Generalne kuće Družbe u Rimu. Posljednja postaja bila je kod bila je kod grobnicȃ sestara Milosrdnica i sestara Kćeri milosrđa. I ovdje je održana prigodna Služba riječi kojom je ujedno i zaključen ovogodišnji zajednički molitveni pohod hrvatske rimske zajednice groblju Campo Verano. (kta/f.z.)
