Homilija na primanju kandidature bogoslova Ivana Kurevije, Matije Novaka i Tomislava Rešetara

Vlado Košić, biskup sisački Homilija na primanju kandidature bogoslova Ivana Kurevije, Matije Novaka i Tomislava Rešetara Sisak, crkva Sv. Marije Kraljice Mira, 6. travnja 2026.

Dragi župniče Ivane, dragi don Đuliano i svećenici iz Bratstva Srca Isusova i Marijina OMNIA DEO, dragi kandidati za primanje u kandidaturu za svete redove đakonata i prezbiterata Sisačke biskupije Ivane, Matija i Tomislave, Primio sam od rektora Papinskog sjemeništa Maria Mater Ecclesiae iz Rima lijepe karakteristike za vas, Ivane, Matija i Tomislave te Vaše osobne molbe da želite biti kandidati za svećeništvo u Sisačkoj biskupiji. To ja rado prihvaćam i veselim se budućoj suradnji. Dakako, najprije trebate završiti svoj studij teologije i s diplomom primiti prvo đakonski a poslije đakonske godine i svećenički red.

U tome ćete imati potporu Sisačke biskupije i mene osobno, kao i zajednice Omnia Deo u kojoj ste vi, Ivane i Matija. Tomislav ide dalje oslonjen samo na Sisačku biskupiju, no svi smo mi Crkva Božja i svi trebamo jedni druge. Lijepo je imati prijatelje na svojem životnom putu i zato se veselim tom zajedništvu.

Nalazimo se u Vazmenoj osmini, u Uskrsnom tjednu kada odjekuje radosni Aleluja! Isus je uskrsnuo i to je razlog naše najveće nade, naš mir i temelj naše budućnosti. Vjerujemo u Krista i vjerujemo Kristu!

Kada čovjek doživi da nije sam, da ima prijatelje, da se može uvijek na njih osloniti, to je razlog velikog mira i zadovoljstva. A mi imamo najvećeg Prijatelja, Isusa iz Nazareta, samog Sina Božjega koji je postao Sin čovječji. On je svoje prijateljstvo i svoju ljubav pokazao na najveći mogući način, dao je život svoj za nas.

Međutim, nije bilo moguće da on, Sin Božji, ostane u grobu. Njega je Otac nebeski, s kojim je on jedno, podigao iz groba i po Duhu Svetom koji ga je neprestano vodio jer je bio do kraja ispunjen Božjim Duhom, on je oživio i sada vlada s desne Očeve, u Kraljevstvu nebeskom. On je naš Gospodin, on je međutim i naš prijatelj.

A prijatelji se poznaju na muci, onda kad je teško prijatelji su tu, uz nas i pomažu nam. Kad je prije više od pet godina teški potres pogodio ovaj naš kraj, upravo našu Sisačku biskupiju, dolazili su nam mnogi s mnogih strana, a neki su pokazali posebno prijateljstvo. Tada sam više puta ponavljao tu rečenicu: pravi se prijatelji prepoznaju u nevolji.

Mogli bismo reći da ta naša nevolja još uvijek traje. Naime, nismo još obnovili sve srušene i oštećene crkve, kapele, župne kuće… I zato trebamo prijatelje. Možda je Bog vas poslao, dragi članovi zajednice Omnia Deo Ivane i Matija, te dragi Tomislave, da nam budete blizu jer nam je teško.

Da obnovimo naše crkve u zlato i srebro, a ako ostanemo bez ljudi, to nam ništa ne bi koristilo. Zato ste nam vi, koji nam dolazite u ime Gospodnje, dragocjeni i rado vas primamo. Dragocjen je i naš Andrija koji je tu već od jeseni.

I s njim računamo. No, Bog zna najbolje koje ima planove sa svima nama. Mi samo trebamo biti otvoreni za vršenje Božje volje.

Rekao sam to već don Josipu kao i don Đulianu, kako se mi u Sisku nismo ni oko čega trudili u odnosu na ovu zajednicu Omnia Deo, a vi ste nam velikodušno dali vaše svećenike Filipa i Josipa, zatim kandidata za đakona Andriju, te bogoslove Ivana i Matiju, i dakako Tomislava. Ne znam čime smo to zaslužili, ali Bogu smo neizmjerno zahvalni. Danas sudjelujemo u lijepom događaju da vi, Ivane, Matija i Tomislave, postajete kandidati za svete redove u našoj Sisačkoj biskupiji.

Iznad svega, što je naš najsigurniji razlog naše nade, jest da je naš prijatelj Isus uskrsnuli Gospodin. On je s nama, mi ga volimo i za njim idemo, o njemu želimo govoriti svima i svjedočiti njegovu neizmjernu ljubav, a on nas prima i naziva svojim prijateljima. Evo, o tome govore i današnja čitanja.

Prvo čitanje iz Djela apostolskih (Dj 2,14.22-32) donosi Petrov govor na Pedesetnicu. On, koji je Isusa zatajio, sada oplakavši svoj grijeh svjedoči da je Bog uskrisio Isusa. Kaže: „ Nije ostavljen u Podzemlju niti mu tijelo truleži ugleda.

Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci.« Svjedočiti da je Krist uskrsnuo poziv je za sve kršćane, a posebno za apostole. Po tom se kriteriju birao na mjesto Jude i izabrao apostol Matija.

Bilo je potrebno da on može svjedočiti Isusovo uskrsnuće. Tako da biskupi i svećenici, nasljednici svetih apostola, upravo to trebaju činiti: pružati svima svjedočanstvo da je Isus živ, da je uskrsnuo. Tim svjedočanstvom ujedno učvršćujemo nadu da život svih ljudi koji Krista slijede ima smisla, da ne završava u smrti nego da je otvoren za vječnost.

Evanđelje po Mateju (Mt 28,8-15) pripovijeda nam kako su žene došle u rano nedjeljno jutro na Isusov grob i našle da je grob prazan… „sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima“. Zanimljivo je da su prvi svjedoci Kristova uskrsnuća – žene. One su, za razliku od apostola – s izuzetkom apostola Ivana – pratile Isusa na Križnom putu, stajale uz njega pod križem i prve došle na grob.

Takva je ljubav koja vjeruje i nada se. I tu susreću Isusa koji im dolazi u susret! Reče im: »Zdravo!« Isus ih hrabri: »Ne bojte se!“ I ujedno ih šalje: „Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju!

Ondje će me vidjeti!« I što bih poželio vama, dragi kandidati, dragi prijatelji? Da uvijek ostanete Isusovi prijatelji i da njegovu pobjedu nad smrću i grijehom svima svjedočite. Najprije svojim životom, a onda i svojim riječima.

Kao đakoni i prezbiteri imat ćete poslanje Crkve da u njeno ime propovijedate, dijelite svete sakramente i da tako učvršćujete Crkvu. Tu je neizmjerno važno: da ostanemo svi zajedno, da svi budemo jedno. Zanimljivo je da su prvi svjedoci Kristova uskrsnuća i sami to isticali: „Bog uskrisi Isusa…Mi smo tomu svjedoci.“ Mi upravo to želimo: svjedočiti da je Isus živ!

Ženama ali i apostolima Isus uskrsnuli poručuje da pođu u Galileju, da će ga ondje vidjeti. Što to znači? To je prije svega sjećanje na prve dane kada su se upoznali na Galilejskom jezeru, to je kao sjećanje na prvu ljubav.

Tada su bez razmišljanja, osvojeni Učiteljem, ribari Petar i Andrija, sinovi Zebedejevi Ivan i Jakov te ostali učenici pošli za Isusom. Sve su ostavili i slijedili ga. Poslije je došlo do sukoba Isusa s farizejima i židovskim glavarima koji su Isusa progonili i na kraju raspeli.

No, to je bio Isusov plan: on je dragovoljno htio za nas grješne ljude trpjeti. I prihvatio je smrt da bi nas smrti oslobodio, postao je za nas grijeh, da naše grijehe uništi, i nadvladao je smrt te slavno ustao na radost svojih učenika. A on ih je po...