U razgovoru za Vatican News fra Ljubomir Šimunović voditelj HKM London govori o svojoj misiji, pastoralu, multikulturalnosti, pastoralu stranih radnika, izazovima i nadama. S njim je za vatikanske medije razgovarala Antea Marinović
Fra Ljubomir Šimunović svećenik je franjevac Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja – Split. Rođen je u Slivnu u Imotskoj Krajini. Pastoralno je djelovao desetak godina u domovini te nakon jednogodišnjega boravka u Jeruzalemu, od 2007. godine vodi Hrvatsku katoličku misiju London. Započeo je pastoralna okupljanja hrvatskih katolika u Irskoj, a od prošle je godine i delegat hrvatske inozemne pastve za Zapadnu Europu (od Francuske do Irske).
Više od 50 godina HKM London pastoralno skrbi o govornicima hrvatskoga jezika u Ujedinjenoj Kraljevini. Vaša zajednica dolaskom mladih generacija iz Hrvatske i drugih dijelova svijeta postaje dinamičnija. Kakav pristup pastoralnoj skrbi posvećujete novopridošlim vjernicima, kao i mladima koji su tu rođeni?
Organizirano pastoralno služenje hrvatskim katolicima u Ujedinjenoj Kraljevini (UK) postoji više od pola stoljeća. Plod je toga i monografija Pedeset godina Hrvatske katoličke misije u Londonu (1969. – 2019.) napisana u suautorstvu s dr. sc. Robertom Skenderovićem. HKM London čuva i njeguje vezu s domovinom, hrvatski jezik, kulturu, identitet i običaje. Ohrabrenjem, osobnom prisutnošću i dostupnošću nastojimo pomoći da oni koji su tu već duže vremena, kao i novopridošli, budu prihvaćeni i dobrodošli. Raduje činjenica što nam dobar dio zajednice čine mladi parovi s djecom. Ponosni smo na naš zbor mladih nadarenih glazbenika, studenata i profesionalaca, koji svojim glazbenim umijećem i profesionalnom i ljudskom izvrsnošću slave Boga i uljepšavaju naša liturgijska slavlja.
Kako se nosite s izazovima kulturnih i generacijskih razlika među vjernicima koji dolaze iz različitih zavičaja, s različitim običajima i tradicijama?
Hrvati su bili prisutni u UK-u tijekom čitavoga 20. stoljeća. Osnivanjem HKM-a dobivamo ovdje prvu hrvatsku instituciju koja ima kontinuitet i koja sve do danas okuplja Hrvate i sve druge koji nam se pridruže. Privilegij je djelovati kao hrvatski nacionalni kapelan u relativno maloj zajednici koja omogućuje osobni kontakt. Kroz blagoslovne pohode i druge susrete i okupljanja, možemo se podupirati i zajedno ići u susret Gospodinu i jedni drugima. Što smo dalje od domovine, regionalne su pa i generacijske razlike manje.
Kako Vaša zajednica sudjeluje u interakciji s drugim katoličkim zajednicama, odnosno s lokalnim župama u multikulturalnome Londonu?
Na nedjeljnome misnom slavlju okupljamo se u crkvi Presvetoga Srca, u samome centru Londona, nedaleko od Britanskoga Parlamenta. Nedjeljna je sveta misa u središtu života naše zajednice i kao takva prigoda za radosno slavljenje Gospodina na hrvatskome jeziku, jeziku naše duše i rast u zajedništvu. Uz suradnju s mjesnim župama, redovni su susreti s drugim voditeljima katoličkih etničkih zajednica. Posebnu radost u svećeničkome poslanju čini mi ispovijedanje subotom u Westminsterskoj katedrali koja je majka svih Katoličkih Crkava u Engleskoj. Upravo se u ispovjedaonici uz Engleze može susreti i katolike drugih jezika s raznih strana svijeta i biti djeliteljem Božjega milosrđa i članom Katoličke Crkve u punini.
Koje su Vaše vizije i planovi za daljnji razvoj duhovnoga i karitativnoga života zajednice?
Narod smo Božji na putu. Dosadašnje iskustvo Božje blizine ohrabruje nas za budućnost u koju gledamo s vedrinom. Poniznim služenjem nastavljamo svoje poslanje. Zajedništvo shvaćamo kao trajni plan i program našega djelovanja. Uz očuvanje hrvatskoga katoličkog identiteta, radost nam je što smo dio Katoličke Crkve u Engleskoj koja ima povijest prokušanosti patnjom iz koje se vedro nosi s izazovima naših dana. Svjesna činjenice, kako se u suvremenome društvu vjernik svakodnevno suočava s izazovima relativiziranja vrijednosti, osjećajući zabrinutost i osamljenost u vlastitome otvorenom življenju vjere, naša Misija nastoji biti sigurna luka u kojoj naši vjernici mogu pronaći zajedništvo, Božju riječ, ohrabrenje, oprost, prijateljstvo te duh življenja autentičnoga katoličanstva. Nastojimo biti most susretanja, ali i svjetionik prenošenja žive vjere.
Naziv vašeg glasila Most – The Bridge koje izlazi od 2008. godine, podsjeća i na česta ponavljanja pape Franje da treba graditi mostove tamo gdje se zbog straha od drugih podižu predziđa i zidovi. Što je to što nas priječi da se međusobno prepoznajemo kao braća i sestre?
Cilj je glasila naše zajednice Most – The Bridge doprinijeti rastu hrvatske katoličke zajednice u Ujedinjenoj Kraljevini te povezati hrvatsku i englesku kulturu. Časopis pokriva područje od crkvenih, pastoralnih, kulturnih i povijesnih tema do suvremenih događaja hrvatske zajednice okupljene oko Hrvatske katoličke misije. Tekstovi se objavljuju na hrvatskome i engleskome jeziku. Do sada je izišlo 17 brojeva na skoro 2000 stranica.
Korizmeno vrijeme nam pomaže u građenju mostova. Obraćenje i povratak Bogu donosi novu svježinu i snagu izlaženja iz sebe i ulazak u zajedništvo koje je trajan projekt ostvariv samo uz Božju pomoć. Praštanje i milosrđe ne isključuju zdrav razum i granice koje omogućuju blagoslovljen rast.
Kada su u pitanju moral i vjera, katkad se čini da su neki katolici bliži vođenju kulturoloških ratova, nego evanđelju i papi Franji koji podsjeća da se navještaj evanđelja ostvaruju kroz inkluziju i spremnost na služenje svim ljudima. Zašto je to tako, ako je crkveni nauk ponuda, a ne nametanje u društvu?
Na početku korizme papa Franjo nas je pozvao na hrabrost obraćenja. Crkva i u naše dane ostaje biti nositeljica radosne vijesti čovječanstvu koje luta. U korizmenome hodu vraćamo se Bogu i nalazimo dašak kreativnosti i bljesak nove nade. Preobraženi možemo ići u susret drugima i drugačijima, a da pritom sebe ne izgubimo. U UK, koja je sekularna i višenacionalna, vidljivo je koliko kršćanstvo čini razliku. U Engleskoj i Walesu postoji više od 2200 katoličkih škola, akademija i visokih škola koje obrazuju preko 850 000 učenika. Katoličke škole omogućuju visokokvalitetno obrazovanje usmjereno na moralne i duhovne vrijednosti i različite oblike društveno korisnoga karitativnog i socijalnog djelovanja, a Katolička Crkva doprinosi društvenoj integraciji i solidarnosti.
Cijela povijest obilježena je migracijama. Evanđelje nas uči gostoljubivosti i prihvaćanju stranaca i odbačenih. U Hrvatsku u posljednje vrijeme također dolazi sve više stranih radnika. Trebaju li i oni imati omogućenu vjersku skrb na vlastitome jeziku i kako im možemo u tome pomoći?
Uz slavljenje mise na engleskome jeziku, u Zagrebu su najavljeni koraci u organiziranju pastoralne skrbi za Filipince u Hrvatskoj. Hrvati, kojih je više izvan Hrvatske nego u njoj, mogu biti dobar primjer zdrave integracije koja uključuje pastoralnu skrb na svome jeziku uz čuvanje nacionalnoga identiteta i običaja. Ravnateljstvo je dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu nacionalni ured Hrvatske biskupske konferencije i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu, koji koordinira djelovanje ukupno 189 hrvatskih katoličkih župa, misija, zajednica i centara širom svijeta, a koji su dar našim sunarodnjacima, ali i mjesnoj Crkvi. Iskustvo naše prisutnosti diljem svijeta može biti na pomoć onima koji skrbe o novih hrvatskim useljenicima.
Govoreći o novim doseljenicima, potpredsjednik HBK, nadbiskup Đuro Hranić nedavno je rekao da kao društvo moramo prijeći od etničkog hrvatstva prema političkom hrvatstvu. Vidite li u budućnosti Hrvatsku kao više multikulturalnu zemlju poput drugih zapadno-europskih zemalja?
Multikulturalnost kao znak vremena ne isključuje samopoštovanje i prepoznavanje onoga po čemu smo vrijedni i posebni i što imamo ponuditi Europi koja pomalo postaje umorna i dezorijentirana. Hrvatska svojim bogatim kulturnim nasljeđem, poznatom gostoljubivošću i iskrenom otvorenošću ima što dati i darovati onima koji su došli i koji će dolaziti. Ponekad se pojednostavljuje složenost procesa koji useljavanje u male zemlje sa sobom donosi pa treba razumjeti i one koji ukazuju na izazove i poteškoće. Dodatan trud potrebno je uložiti kako bi se makar dio naših sunarodnjaka koji su zadnjih godina otišli, mogao, obogaćen iskustvom i novim spoznajama, vratiti u domovinu. (kta/rv)
