Na Duhovski ponedjeljak, vjernici Hrvatske katoličke zajednice sv. Leopolda Bogdana Mandića iz Geislingena i Hrvatske katoličke zajednice bl. Jakova Zadranina iz Göppingena hodočastili su u marijansko svetište Ave Maria u Deggingen. Ovo je tradicionalno 47. po redu hodočašće, a vjernici spomenutih zajednica redovito hodočaste od 1976. godine, osim u vrijeme pandemije koronavirusa, piše Marija Belošević za mrežnu stranicu Bosna Srebrena.
Prvi hodočasnici, pješaci, među kojima su bili i roditelji s djecom u kolicima, kao i ovogodišnji prvopričesnici i krizmanici krenuli su u jutarnjim satima nakon hodočasničkog blagoslova koji su primili ispred crkve St. Maria u Geislingenu.
Hodočašće je započelo pobožnošću Križnoga puta, a zatim je u svetištu misno slavlje predvodio fra Zdravko Dadić, provincijal Franjevačke provincije Bosna Srebrena u koncelebraciji sa župnikom Zajednica u Geislingenu i Göppingenu fra Ivicom Jurišićem i don Vjekoslavom Šaravanjom, voditeljem Hrvatskih katoličkih zajednica sv. Nikole Tavelića-Schwäbisch Gmünd i bl. Alojzija Stepinca-Schorndorf.
Riječ dobrodošlice hodočasnicima uputio je rektor svetišta Hans Georg Schmolke, koji je zahvalio hrvatskim vjernicima na očuvanju tradicije i pobožnosti Majci Mariji.
U prigodnoj homiliji, fra Dadić je vjernike pozvao na život po uzoru na Mariju, koja je čula glas Gospodnji i odazvala se. „I nama taj isti glas također govori. No, mi ga u svijetu u kojem živimo često zaboravimo čuti. Kažemo: molimo se Bogu, ali ne osjećamo da nam On nešto govori. No, malo prije smo čuli Riječ Gospodnju, i ona nam progovara na način da nas potiče i upozorava“.
U osvrtu na misno evanđelje, propovjednik je ukazao na riječi evanđeliste, kako je podno Isusova križa bilo vrlo malo ljudi. „Malo ih je, ali su izabrani. Svi oni koji su ga pratili i gurali se oko Njega kad je činio čudesna djela odjednom su nestali, jer je došla tegoba, nevolja, jer je trebalo posvjedočiti, pa možda i životom da su Isusovi učenici. U tako malom okruženju, Isus daruje svoju majku Ivanu za majku, a njega njoj za sina. I govori: moja majka je i vaša majka, a vi ste njezina djeca, ako želite biti u mojoj blizini i to pod križem, jer“ nastavio je propovjednik „lako je biti Isusom kada su svi oko Njega i kada mu svi plješću, ali kad je ostao na križu, uz Njega su ostali oni koji su mi bili najodaniji, jer su znali da samo tada mogu posvjedočiti ljubav prema Njemu.“
U tom je vidu fra Dadić posvijestio, kako su se nekada ljudi hvalili da su u Isusovoj blizini, a danas imamo neka druga mjerila. „Svijet u kojem živimo želi izgurati Boga. Europa, europski ustav više ne želi Boga. Bog smeta, jer ljudi žele zauzeti Njegovo mjesto. Ljudi ne žele imati Boga, nego žele postati bogom. I to je ono što nam se danas nameće kao vrednota, a mi polako pristajemo na to, kao da nismo svjesni da će se dogoditi trenutak kao što se dogodio Adamu i Evi, kada ih je Bog pozvao i pitao što su napravili. A kad čovjek poput njih stane pred Boga, pokušat će tražiti izgovor ‘nisam ja, drugi su me nagovoriti, bilo je takvo vrijeme’. No, postavlja se pitanje ‘što si radio, govorio, svjedočio? Za što si se zalagao? Ili si pustio da svijet u kojem živiš ide svojim putem, i nisi se želio miješati?’“.
Kao odgovor na postavljena pitanje, fra Dadić je rekao, kako smo svi mi, poput Blažene Djevice Marije pozvani svjedočiti našu veličinu. „Ona se stavila na raspolaganje Gospodinu, i time pokazala svoju poniznost, iako uopće nije razumjela što Bog od nje traži. Znala je da to Bog traži, i pristala je. I od nas puno toga Bog traži. Vrlo često to ne razumijemo. No, imamo li povjerenja u Boga, da bez obzira što ne razumijemo neke stvari, stanemo uz Njega i kažemo da smo ponizne sluge i službenice Njegove? To se od nas traži. Tu mi svjedočimo da smo djeca Božja. Ne da smo bogovi, nego da smo djeca Božja“ naglasio je propovjednik.
U nastavku homilije posvijestio na otuđenost današnjeg čovjeka. „Toliko je prostora u ovom svijetu, u našim životima, u našim obiteljima, da je jedni druge susretnemo, ali potrebno je malo možda i drugačije organizirati svoj obiteljski život. Kad sjednemo, tražimo položaj u kojem nećemo imati prilike nikad pogledati jedni druge u oči, jer ćemo gledati televizor. I to nam nije bilo dovoljno, nabavili smo mobitele koje nosimo u svojim džepovima, navodno da bi nam drugi bili blizu, da bi mogli s drugima popričati. A onda se događa isto. Dakle, središte našeg života nije čovjek, a kamoli Bog. Gdje nemamo vremena za čovjeka, gdje drugi čovjek, bližnji ne igra važnu ulogu u našem životu, uistinu, ne možemo govoriti da imamo Boga u životu“.
Na kraju je pozvao vjernike, da svetkovina Marije Majke Crkve bude prigoda, „da shvatimo da imamo Mariju kao uzor, kao onu koja sav svoj život podređuje da bi njezin Sin mogla ostvariti svoje poslanje. To znači da nas toliko voli, da se za nas brine. I mi trebamo pokazati da imamo pouzdanja u nju i posvjedočiti svojim kršćanskim životom, svojim stavovima u ovom svijetu, vrednotama koje živimo, da nam je Blažena Djevica Majka i da je njezin Sin uistinu i naš Spasitelj“.
U prinosu darova sudjelovali su ovogodišnji prvopričesnici, a pjevanjem je slavlje obogatio združeni zbor obiju Zajednica.
Po završetku mise, na prostoru oko svetišta održan je zajednički ručak i bratsko druženje. (kta/bosnasrebrena.ba)
