Homilija pape Lava XIV. koju je uputio u nedjelju, 18. svibnja na Trgu sv. Petra na euharistijskom slavlju prigodom početka pontifikata.
Draga braćo kardinali, braćo u biskupstvu i svećeništvu, poštovane vlasti i članovi diplomatskog zbora, braćo i sestre!
Pozdravljam vas sve sa srcem ispunjenim zahvalnošću na početku službe koja mi je povjerena. Sveti Augustin je napisao: „Za sebe si nas stvorio, [Gospodine,] i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi“ (Ispovijesti, 1,1.1).
Proteklih dana proživjeli smo osobito intenzivno vrijeme. Smrt pape Franje ispunila je naša srca tugom i u tim teškim trenucima osjećali smo se poput onog mnoštva o kojima Evanđelje kaže da su bili „kao ovce bez pastira“ (Mt 9,36). No upravo na Uskrs primili smo njegov posljednji blagoslov i, u svjetlu Uskrsnuća, proživjeli smo taj trenutak sa sigurnošću da Gospodin nikada ne napušta svoj narod – On ga sabire kad se rasprši i „čuva ga kao pastir svoje stado“ (usp. Jr 31,10).
U tom duhu vjere Kardinalski se zbor okupio na konklavi; dolazeći iz različitih krajeva i s različitim životnim pričama, položili smo u Božje ruke želju da izaberemo novog nasljednika svetoga Petra, Rimskog biskupa, pastira sposobna čuvati bogatu baštinu kršćanske vjere, a istodobno upraviti pogled naprijed – prema pitanjima, nemirima i izazovima današnjice. Uz vašu molitvu osjetili smo djelovanje Duha Svetoga, koji je uskladio različite „glazbene instrumente“ i pretvorio titraje našeg srca u skladnu melodiju jedinstva.
Izabran sam bez ikakve zasluge i, sa strahopoštovanjem, dolazim k vama kao brat koji želi biti sluga vaše vjere i vaše radosti, kročeći s vama putem Božje ljubavi, koja nas sve želi sjediniti u jednu obitelj.
Ljubav i jedinstvo – to su dvije dimenzije poslanja koje je Isus povjerio Petru.
Upravo nam to donosi evanđeoski ulomak, koji nas vodi na obale Tiberijadskog jezera – onog istog gdje je Isus započeo svoje poslanje koje je primio od Oca: „loviti“ čovječanstvo kako bi ga izbavio iz voda zla i smrti. Prolazeći uz obalu toga jezera, pozvao je Petra i prve učenike da budu, poput Njega, „ribari ljudi“. A sada, nakon uskrsnuća, upravo je na njima da nastave to poslanje, da uvijek iznova bacaju mrežu te u vode svijeta zarone nadu Evanđelja, da plove morem života kako bi svi mogli biti opet obuhvaćeni Božjim zagrljajem.
Kako Petar može izvršiti to poslanje? Evanđelje nam kaže da je to moguće jedino zato što je u svome životu iskusio beskrajnu i bezuvjetnu Božju ljubav, čak i u času svoga pada i zatajenja. Zato, kada se Isus obraća Petru, koristi glagol agapao, koji označava Božju ljubav prema nama, njegovo sebedarje bez zadrške i računice. Nasuprot tomu, u Petrovu odgovoru koristi se druga riječ, koja opisuje prijateljsku ljubav među ljudima.
Kada Isus pita Petra: „Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me?“ (Iv 21,16), zapravo ga pita o ljubavi Očevoj. Kao da mu kaže: samo ako si upoznao i iskusio tu Božju ljubav, koja nikada ne prestaje, moći ćeš pasti moje ovce; samo u Očevoj ljubavi moći ćeš ljubiti svoju braću i sestre s „onim više“, odnosno predajući vlastiti život za njih.
Petru je, dakle, povjeren zadatak „ljubiti više“ te da svoj život daruje za stado. Petrova služba označena je upravo tom darovnom ljubavlju, jer Crkva u Rimu predsjeda u ljubavi, a njezin pravi autoritet jest Kristova ljubav. Nije riječ o osvajanju drugih silom, religijskom propagandom ili moći, nego uvijek i jedino o ljubavi – ljubavi kojom je ljubio Isus.
On – kaže sam apostol Petar – „jest kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni“ (Dj 4,11). Ako je Krist taj kamen, tada Petar mora pasti stado ne podliježući napasti da bude usamljeni vođa ili šef nadređen drugima, postajući gospodar nad povjerenim mu osobama (usp. 1 Pt 5,3). Naprotiv, od njega se traži da služi vjeri braće i sestara, kročeći zajedno s njima. Jer svi smo mi, naime, „živo kamenje“ (1 Pt 2,5), po krštenju pozvani graditi Božju građevinu u bratskom i sestrinskom zajedništvu, u skladu Duha, u suživotu različitosti. Kao što sveti Augustin piše: „Crkva se sastoji od svih onih koji su u slozi s braćom i sestrama koji ljube bližnjega“ (Govor 359, 9).
To bih, braćo i sestre, želio da bude naša prva velika čežnja: Crkva koja je ujedinjena, znak jedinstva i zajedništva, koja postaje kvasac za pomireni svijet.
U našem vremenu još uvijek vidimo previše razdora, previše rana koje ostavljaju mržnja, nasilje, predrasude, strah od drugačijih, ekonomski sustav koji iskorištava Zemlju i isključuje siromašne. A mi želimo biti, unutar tog tijesta, mali kvasac jedinstva, zajedništva, bratstva. Želimo reći svijetu, s poniznošću i radošću: gledajte Krista! Približite mu se! Prihvatite njegovu Riječ koja prosvjetljuje i tješi! Čujte njegov poziv na ljubav kako bismo postali njegova jedinstvena obitelj: u jednome Kristu – jedno smo. To je put kojim trebamo ići zajedno, međusobno, ali i s drugim kršćanskim Crkvama, s onima koji slijede druge religije, s onima koji traže Boga, sa svim ženama i muškarcima dobre volje – kako bismo zajedno izgradili novi svijet u kojem kraljuje mir.
To je misionarski duh koji nas mora nositi – ne zatvarati se u svoje male krugove, ne osjećati se boljima od svijeta, nego ponuditi svima Božju ljubav, da se ostvari ono jedinstvo koje ne briše razlike, nego poštuje osobnu povijest svake osobe te kulturne i vjerske korijene svakog naroda.
Braćo i sestre, ovo je čas ljubavi! Božja ljubav koja nas međusobno čini braćom i sestrama srce je Evanđelja, a s mojim prethodnikom Lavom XIII. i mi danas možemo pitati: Ako bi ta ljubav „prevladala u svijetu, ne bi li svaki sukob odmah prestao i ne bi li se mir vratio?“ (Enciklika Rerum novarum, 21).
Svjetlom i snagom Duha Svetoga izgradimo Crkvu utemeljenu na Božjoj ljubavi, znak jedinstva, misionarsku Crkvu koja širi ruke svijetu, koja naviješta Riječ, koja se ne boji biti uznemirena poviješću, i koja postaje kvasac sloge za čovječanstvo.
Zajedno, kao jedan narod, kao braća svi (fratelli tutti), kročimo ususret Bogu i ljubimo se međusobno.
