Kardinal Marcello Semeraro, prefekt Dikasterija za kauze svetaca u subotu 15. lipnja u Krakovu predvodio je slavlje beatifikacije Michała Rapacza, prezbitera i mučenika. Tom prigodom Kardinal je izrekao i homiliju koja je objavljena na mrežnim stranicama istog Dikasterija, a u nastavku prenosimo njezin cjeloviti prijevod koji nam donosi IKA.
“Zaziv Božjeg milosrđa mora izvirati iz dubine srca (…) u potrazi za nepogrešivim izvorom nade. Stoga i dolazimo danas ovdje, u svetište Łagiewniki, kako bismo u Kristu ponovno otkrili Očevo lice: Onoga koji je ‘Otac milosrđa i Bog svake utjehe” (2Kor 1,3)’”.
1. Draga braćo i sestre, tako je 17. kolovoza 2002. započeo svoju homiliju sveti Ivan Pavao II., tijekom slavlja posvete ovoga svetišta, a za koje je sam odredio kao posebno mjesto koje je Bog izabrao za širenje milosti svoga milosrđa. Odavde poruka svete Faustine Kowalske, apostolice Božjeg milosrđa, zrači nadom i utjehom nad cijelim poljskim narodom i cijelim svijetom. Stoga mi je drago što se nalazim ovdje s vama, u ovoj vrlo svečanoj prigodi.
Danas, u kontekstu završetka Euharistijskog kongresa, slavlja sakramenta koji je veliki dar Božjeg milosrđa, svjedočanstvo Michała Rapacza, prezbitera i mučenika, ubraja se u niz svetaca i blaženika, koji još od vremena svetoga Stanislava resi krakovsku crkvu. Stoga je današnja beatifikacija znak Božje utjehe i to u vremenu koje je još uvijek ranjeno nasiljem i ratovima u mnogim dijelovima svijeta i ne tako daleko odavde.
2. Čovjeku koji je potreban milosrđa, utjehe i nade, Bog ne samo da daje obećanje, nego ga uvijek iznova i obnavlja. U Isusu Kristu, Spasitelju čovjeka, to obećanje dobra odjekuje u svakom kutku ljudske povijesti i poziva nas da se ne bojimo. Zbog toga i ne postoji odlomak u Svetom pismu koji bolje tumači i komentira odlomak iz Evanđelja po Mateju kojeg smo upravo čuli – “Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, — ne, ne!’” – od onoga što Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima piše: “Sin Božji, Isus Krist, koga mi navijestismo (…) nije bio ‘Da!’ i ‘Ne!’, nego u njemu bijaše ‘Da!’. Doista, sva obećanja Božja u njemu su ‘Da!’”. (2Kor 1, 19-20).
Svaki put kada slavimo Euharistiju, ponovno oživljavamo taj da Isusa Krista koji je dao svoj život za nas i za sve. Ulazimo – da upotrijebimo riječi svetog Pavla naviještene u ovoj liturgiji – u zajedništvo s Isusovim darivanjem za nas. Zbog toga je Euharistija sakrament milosrđa, jer nas stalno podsjeća da Bog pokazuje svoju ljubav prema nama jer je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas (Rim 5,8). Čak i prije nego što smo mogli dokazati da smo dostojni njegovih darova, Bog nam je dao na dar svega sebe. Stoga se dobro razumiju riječi pape Franje kada je rekao: “Euharistija nije nagrada za dobre, nego je snaga za slabe, za grešnike. To je oproštenje, to je viaticum koji nam pomaže da idemo, da hodamo” (svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove, 4. lipnja 2015.).
Nahranjeni euharistijskim kruhom i mi možemo izreći svoj da, što je izbor kršćanskog života, opredjeljenje za donošenje radikalnih, hrabrih, možda čak i neugodnih izbora. Da drugačijem načinu odgovaranja na zlo dobrim (usp. Rim 12,21), postajanja graditeljima mira i prihvaćanja ideala onog visokog standarda kršćanskog života koji nam svojim svjedočanstvom daju vidjeti sveci. Da da se velikodušno stavimo u službu najmanjih, siromašnih, marginaliziranih, najmanjih i bespomoćnih. Kristov sljedbenik štuje euharistiju jer dobro zna da je bez nje nemoguće živjeti kršćanski: euharistija je ljubav koja nam je darovana, jer samo tako možemo ljubiti Boga i bližnjega kao sebe same.
3. Premda se ovo odnosi na sve kršćane, ovdje nazočnim mladima želim uputiti poseban pozdrav, koji može biti i za vas poticaj da cijelim svojim bićem prigrlite Isusovo evanđelje, baš kao što je učinio i bl. Michał Rapacz. U nešto više od 40 godina života razvio je najveću mudrost: znao je razlučiti kome dati cijeloga sebe. Neka i tebi bude ovako. Velikodušno odgovoriti na kršćanski poziv uvijek je odgovoriti na onaj poziv da budemo sveti, koji Bog upućuje svakom muškarcu i ženi na svijetu.
Kroz euharistiju, koju je svakodnevno slavio, u svećeničkom domu blaženog Michała Rapacza prepoznajemo odjek da Isusa Krista. Za župnika u Płoki, euharistija je bila temelj njegova života Božjeg čovjeka. Širenje Kristove ljubavi prisutnog u posvećenom kruhu za njega je bio jedini učinkoviti protuotrov za ateizam, materijalizam i sve one vizije svijeta koje ugrožavaju dostojanstvo čovjeka. Iz Isusova dara na oltaru naš je novi blaženik crpio najveću ljubav, onu koja ne ostaje paralizirana pred mržnjom, nasiljem i svime što plaši; milosrđe pastira duša, za koje je bio čvrst u svom naumu: “Spreman sam dati život za svoje ovce”.
U njemu je postojala stalna potreba za duhovnošću. Iz misnog slavlja i klanjanja Presvetom Sakramentu crpio je unutarnju snagu i energiju koja je bila sposobna preobraziti život i svijet, svakodnevicu i povijest. Za istu onu duboku duhovnost kojom je ljude i događaje koje je susreo i upoznao unosio u otajstvo Isusa u Euharistiji. Svake je večeri – kažu dokumenti i svjedočanstva – ulazio u crkvu, klečao pred svetohraništem, prostro se na zemlju u obliku križa i tu je Status animarum njegovih župljana postao njegov molitvenik, moleći tako i za pojedince i obitelji koje su bile dio njegove zajednice. Michał Rapacz nas tako uči da Euharistija nije samo izvor dobra, nego je i njegovo ispunjenje, jer čovjekov nemir, njegovo traženje, sve njegove potrebe tu slijeću i tu nalaze utočište. Štovanje Euharistije je i ovo: uzvraćanje Njemu, Isusu Kristu, svega sebe i svega što u ovom trenutku treba doživjeti njegovu oslobađajuću i preobražavajuću snagu.
4. Draga braćo svećenici, dopustite mi da vam se sada, govoreći o daru euharistije i svjedočanstvu našeg novog blaženika, izravno obratim. Također, u ishodištu naše službe nalazi se DA pozivu kojeg smo primili. Kako je zapisao papa Karol Wojtyła, svako je svećeničko zvanje veliko otajstvo, to je dar koji beskrajno nadilazi čovjeka. Svatko od nas svećenika to jasno doživljava kroz svoj život (Dar i otajstvo, Vatikan, 1996., str. 1). Gospodin neprestano obnavlja taj prvi poziv i neprestano traži od nas da odgovorimo istim da kao na početku. Obnavljamo ga kad nas svakodnevno potiče kada rukama uzimamo kruh i kalež i kada nam stavlja u usta svoje riječi s Posljednje večere. Michał Rapacz, svećenik iz Krakova, baš kao i većina vas koji ste ovdje, pokazuje nam kako su ta gesta i te riječi sve samo ne izrazi našeg rada: oni su istina našeg života, darovane su za ljubav Krista i naše braće i sestre. Naš nas novi blaženik stoga poziva da vjerujemo u snagu Euharistije, jedine po kojoj svatko od nas može svakim danom postati sve više, kao što je on bio – čuli smo to u Apostolskom pismu o proglašenju blaženim – župnik po Kristu, vjerni i velikodušni Evangelii testis usque ad sui ipsius vitae donum. Narod, naše zajednice, cijela Crkva treba naše da, našu spremnost da svoj život uskladimo s otajstvom koje slavimo na oltaru.
5. Draga braćo i sestre, danas je dan utjehe i nade za Poljsku. Papa Franjo je u buli najave sljedećeg Jubileja napisao: “Najuvjerljivije svjedočanstvo ove nade daju nam mučenici, koji su se, postojani u vjeri u uskrslog Krista, mogli odreći samog života ovdje dolje da ne izdaju svoga Gospodara” (Spes non confundit, 20).
Dopustimo i mi da nas osvoji vjera i ljubav mučenika Michała Rapacza usque ad effusionem sanguinis kako bi i naše pouzdanje u Isusa Krista, spasitelja svijeta, bilo ponovno osnaženo. Neka jubilarna godina koja nas čeka, a koja će biti poput obilatog izljeva Božjeg milosrđa na čovječanstvo, proširi radost ovoga dana u iskustvo istinske nade, iskustvo koje će biti veliko kao cijeli svijet.
Blaženi Michałe Rapacze, moli za nas! Amen.
