15. studeni 2024.
Središnje euharistijsko slavlje blagdana sv. Nikole Tavelića, u četvrtak 14. studenoga 2024., u crkvi sv. Frane, u Hrvatskom nacionalnom svetištu sv. Nikole Tavelića u Šibeniku, predvodio je srijemski biskup Fabijan Svalina čiju homiliju prenosimo u cijelosti.
I bit ćete mi svjedoci
Večeras smo zajedno s vama, draga braćo svećenici, redovnici i redovnice i dragi vjernici, okupljeni oko ovog oltara kao Crkva. Svjesni smo da narod i svi ljudi dobre volje očekuju od svih nas, napose od biskupa da ispune svoju zadaću i poslanje. Možda bismo sveukupno svoje djelo mogli svesti na jednu Isusovu riječ: „I bit ćete mi svjedoci“. Papa Pavao VI. upozorio je u svome Apostolskom nagovoru „Evangelii nuntiandi“: „Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke negoli učitelje… ili ako sluša učitelje sluša ih zato što su svjedoci“ (usp. EN 41). Da, pozvani smo i poslani biti svjedoci. A što to za nas znači?
Knjiga Mudrosti nam pomaže shvatiti usud svih onih, čije su duše zagrljene Božjom rukom i u čijem životu opipljivo prepoznajemo dodir Božje svemoći i njegova Duha životvorca.
Za onoga koji je bez vjere, svaka smrt je gubitak, nestajanje, odlazak u nepovratno ništavilo.
Trenutci smrti sv. Nikole su bili, u pravom smislu riječi, poput „kušanja zlata u taljici“, ali je Gospodin prepoznao i nagradio vječnom proslavom u nebu Nikolinu vjernost i ustrajnost, požrtvovnost i odricanje. Umro je svemu svojem, da bi mogao živjeti za Krista. Ako se želi u potpunosti živjeti za Krista, onda se mora biti spreman pružiti svjedočanstvo takvog života za Krista i vlastitim životom, upravo kao što je to Onaj koji Krista u srcu nosi, ne može o Njemu ne govoriti niti Njega ne naviještati.
Svjedočenje – zajedništvo, pokapanje.
Biti svjedok nekad jednostavno znači prihvatiti život prisutnosti, tj. oblik svjedočenja slično Isusovu životu u Nazaretu kroz 30 godina, vremenu šutnje, poniženja. Nazaret obično
nazivamo vremenom skrovita života, a možda bismo bolje mogli reći da je to vrijeme podijeljeno s drugima: dijeliti s drugima posao, mentalitet, kulturu, rječnik, iskustvo naroda svoga vremena i svoga kraja, dijeliti život ponizan i jednostavan svih – biti siromašan sa siromasima, isključen među isključenima, u nizu ljudi bez glasa i vlasti. To je vrijeme jednostavne prisutnosti, prijateljstva, šutnje i slušanja, ili kao što bi to rekli učenici sv. Karla de Foucaulda, velikog misionara na početku prošlog stoljeća, biti „pokapan“, biti stavljen pod zemlju. A oni znaju što govore.
O tom obliku svjedočenja govori nam često navođena, stara knjiga Poslanica Diognetu: „Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života… Nisu zaštićeni ni ljudskim zakonom kao neki drugi… Nastavajući grčke i barbarske gradove… oni žive i time predlažu izvanredan i po jednodušnom mišljenju svih nevjerojatan način života… Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene djece. Imaju zajednički stol, ali ne i postelju… Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone… Da kažem jednostavno: što je duša u tijelu to su kršćani u svijetu…“
Svjedočenje – poniženje
Biti svjedok znači služiti, i to služiti u poniženju. Riječ „poniženje“ podsjeća nas na Isusovu simboličnu gestu kad je prao svojim učenicima noge. Sv. Ivan u svom Evanđelju nije opisao ustanovljenje euharistije, nego je mjesto toga izvijestio kako je Isus oprao svojim učenicima noge. Poruka evanđeoskog navještaja je: kleknuti pred drugim da taj može rasti u spoznanju i ljubavi Očevoj. Služiti braći u potrebi a ne očekivati korist jest temeljni oblik svjedočenja. A to znači solidarno dijeliti ljudske odgovornosti sa svim ljudima: intelektualne, političke, društvene i kulturne, a ne tražiti protuuslugu. Bez načela „veze i protekcije“. Kad se služi s visoka, s pozicije dominacije, tada služenje gubi vrijednost a kršćanin svjedok svoju vjerodostojnost.
Svjedočenje: navještaj riječi
Biti svjedok za našu Crkvu znači svjedočiti kroz navještaj, u izričaju nutarnjeg osvjedočenja, u očitovanju onoga što nam je u duši i što nas pokreće u najvećoj dubini našega bića.
Kao kršćani, navješćujemo „radosnu vijest“ i riječju saopćavamo drugima poruku spasenja i otkrivamo ljudima božanski plan milosrđa koji se očitovao u Kristu Isusu.
Živa ili pisana riječ u Crkvi je uvijek bila jedan od prvih pokretača poslanja i svjedočenja, jer u riječi jednoga kršćanina odzvanja Božja riječ i nastavlja se snaga Utjelovljene Riječi,
Krista. Veliki propovjednik evanđelja sv. Pavao, uvjerava nas da djelotvornost njegove riječi ne dolazi od privlačnosti govorničke vještine ili ljudske mudrosti nego od Gospodinove snage: „I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i sile“ (1 Kor 2, 4).
No naš navještaj mora biti cjelovit, mora biti cijelo Evanđelje. Na izazov radikalnog društva, Crkva želi odgovoriti radikalnom vjernošću cijelom evanđelju. Uostalom, samo tako i može biti. Crkva nema nikakve vlasti nad evanđeljem koje joj je povjereno, ona je njemu stalno na službi i potpuno u religioznom posluhu. Evanđelje je dar što ga treba čuvati i ostvarivati, a ne javno ili tajno prevrtati ili izvrtati, tj. dodavati ili oduzimati.
Za nas bi to u ovom času moglo koji puta značiti. Ako nam neki nude vjerski i ekonomski liberalizam i ateizam, indiferentizam i profiterstvo, mržnju i osvetu što je strano našoj vjerničkoj kršćanskoj tradiciji. Mi kršćani uvjereni smo da se pojedinac, obitelji, narod i svjetska zajednica ne izgrađuju mržnjom i osvetom nego ljubavlju koja je najsnažnija obnoviteljska i stvarateljska snaga, i da smo kao narod bili najsnažniji onda kad smo čuvali pradjedovsku tradiciju.
Svjedočenje usred svijeta kulture
Svjesni smo da biti svjedok u današnje vrijeme nije lako. Moramo biti svjedoci današnjem čovjeku koji zbog silnog napretka tehnike i znanosti i ne traži više oslonac na božanskoj poruci ili pozivu, i ne gradi na kršćansko-ljudskim načelima nego vlastitim silama polaže „čvrste“ temelje svoga života.
Tehnički i znanstveni napredak smanjio je područje koje je nekad bilo rezervirano Bogu u vjerovanju naroda. Umjetna inteligencija i općenito digitalno doba zamijenili su molitvu i zaklinjanja nekad religioznog čovjeka.
Zahvaljujući svom razumu, čovjek je ušao u najveće tajne materije života i svemira koje čovjek tumači bez potrebe pretpostavke Boga.
Zahvaljujući nekim znanostima, čovjek tumači porijeklo života i susljednu pojavu različitih životnih oblika kao rezultat naravnog razvoja. Toliko se srozalo „religiozno – duhovno“ shvaćanje svijeta i života da se čini da se s njim zajedno srozava i religija s kojom je takvo shvaćanje bilo usko povezano.
Još veću poteškoću doživljavamo u svom svjedočenju kad se sjetimo kakvo je mjesto i ulogu čovjek zauzeo pred svijetom i poviješću. Namjesto Boga postavio je svoje „ja“. Što nas
najviše muči, čini se da nakon svega toga sve ide dobro. Još više, današnjem se čovjeku tradicionalni odnos s Bogom čini otuđenjem, zaprekom da bude ono što jest. Zato ne prihvaća uplitanje Boga u povijest putem objava koje dolaze odozgo, nego sebe smatra jedinim demijurgom, graditeljem sebe i vlastite budućnosti.
Sve te činjenice uvjeravaju nas da ne možemo današnjem čovjeku pružiti makar kakvo svjedočenje. I upravo zbog tih činjenica, u duhu evanđeoske poruke predlažemo i svjedočimo vjeru kao odlučni i objašnjavajući odgovor životne drame i kao nadzemaljsku snagu, sposobnu da u nadi nadiđe granice vremena i prostora.
Pozvani smo svjedočiti živoga Gospodina vjere koji, uvijek poštivajući slobodu koju je stvorio, želi ući u život svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet, jer ga ne želi ostaviti sama, samovolji slijepe sudbine, okrutne i podrugljive, o kojoj govore grčki tragičari ili tjeskobi i dosadi o kojoj pričaju moderni mislioci.
Pozvani smo svjedočiti Gospodina koji je došao među nas da nas spasi, da nas otme od igre provizornoga i, poslije iskušenja zemaljskog života, uvede u zajedništvo svog božanskog života.
Pozvani smo svjedočiti Gospodina koji želi biti sudrug svom preljubljenom biću što ga je stvorio na svoju sliku i priliku, drag i nenametljiv vodič, spreman da zajedno s njim trpi slabosti, padove i gubitke. Sklon hrabriti, tješiti i podizati. U svojoj dubini vjera je popudbina (hrana za put) za svakog putnika koji hodi po zemaljskoj kori.
Upravo ljudi koji su prošli kroz takve teškoće pozivaju da se vratimo Bogu i da njega svjedočimo današnjem čovjeku koji po Bogu dobiva svoju vrijednost.
Sumnja i strah
Naše svjedočenje bit će to teže, jer današnji čovjek u sve oko sebe sumnja, ne dopušta išta nadnaravno. Njega otežava i činjenica što današnjeg čovjeka hvata strah od svega što se ne uklapa u njegov način mišljenja i života. Čovjek se boji da ne bi previše radio protiv sebe, da ne bi morao uskladiti strasti prema nekom zakonu.
Naše svjedočenje nailazi na zapreku i u tome što se današnji čovjek želi sakriti, želi izjednačiti s drugima, ne želi biti iznimka, pa se često poistovjećuje s drugima i u dobru i u zlu. Upravo zato moramo svjedočiti da ga izvučemo iz učmalosti kako bi hrabro koračao putem prema svome Stvoritelju i Otkupitelju…
I ako ova euharistija, braćo i sestre, izvan ovih crkvenih prostora ne postane način moga života i darivanja drugima, onda ju sigurno nismo proslavili kako treba.
Zato, molimo sv. Nikolu Tavelića da nam pomogne da postanemo kršćani koji se ne boje svjedočiti svoju vjeru ponizno, pred drugima, svjedočeći im o ljepoti iskustva spasenja, koje nam je darovano u Isusu Kristu.
Izvor: www.ika.hr
