U rano jutro 3. studenoga 2025., pod onim matoševskim olovnim i teškim oblacima otežalim od kiše, mnoštvo hodočasnika šibenske biskupije krenulo je na svoj Il Camino, na put sv. Jakova u Santiago de Compostela. Otvorile se ustave nebeske, rijeke vode potekle su ulicama Šibenika, okupale mnoge hodočasnike, ali ništa nije moglo umanjiti uzbuđenje zbog puta našem svecu o kojem su mnogi od mladosti sanjali proći.
Nakon ugodna trosatnog leta stigosmo u Santiago, živopisni grad s titulom europskog grada kulture, destinaciju bezbrojnih kršćanskih hodočasnika cijelog svijeta, treći najposjećeniji grad nakon Rima i Jeruzalema. Veličanstvena romaničko-gotička katedrala oduzima dah svojom iznimnom ljepotom, baš na istinskom „polju zvijezda„ (campus stellae). Legenda kaže da je pustinjak Pelagije ugledao neobično svjetlo na „polju zvijezda“, na lokaciji starog rimskog groblja na kojem je otkrivena grobnica sv. Jakova apostola. Biskup Teodemiro o tome obavještava kralja Alfonsa I. koji tada postaje prvi hodočasnik na tom putu. Hodočasnički put je oduvijek svojevrsni križni put prepun iskušenja, napora, opasnosti, a ponajviše susreta sa samim sobom i smislom svoga duhovnog postojanja i smisla života, ostavljanja svoje lađice i odluke poći za Njim. Ulazimo zaneseni u katedralu, baš kao da ulazimo u radost Gospodara svoga, lica obasjana, što od ljepote zlatom ukrašenih stupova, kipova, anđela i same biste sv. Jakova kojeg smo grlili kao najdraži rod, što od onog posebnog neopisivog osjećanja blizine Gospodinove. Pa se hoćeš-nećeš, mislima vraćaš svojoj šibenskoj ljepotici što se uzdiže nad morem, podno modrog neba. Naš sveti Jakov, dika rajskih dvora i korova anđeoskih kojemu smo na čast i slavu od sveg srca zapjevali na kraju svete mise, koja se slavila na španjolskom jeziku uz koncelebraciju našeg biskupa Tomislava i župnika don Krešimira. O, šibenska pismo mila, sve si bila i sve jesi gdje god si ispjevana, gdje god ima hrvatskog hodočasnika iz grada Šibenika. Dok se molio Oče naš, činilo se kao da smo u onoj kućici iščekivanja silaska Duha Svetoga i plamenih jezika.
Sljedećeg dana proslavili smo svetu misu u crkvi sv. Franje, koja je uz samostan dao podignuti sveti Franjo u prigodi posjeta Santiagu de Composteli 1214. na mjestu zvanom Val de Dios. Svetu misu je predslavio biskup Tomislav, a propovijedao don Krešimir, koji je između ostalog naglasio kako smo mi vjernici na putu Istine i Života, a Put je sam gospodin Isus Krist koji se utjelovio, ili rečeno starim hrvatskim izrazom „uPUTio“ , tj. uzeo tijelo i nazvao nas svojom braćom. I u samom sv. Jakovu se možemo prepoznati, koji je hodao s Gospodinom Isusom, ponekad ne razumijevajući sve detalje Puta kojim je bilo i njemu, a i nama proći.. Na ovom svom Il Caminu do Jakovljeva groba mi smo na putu napredovanja u svom vjerničkom životu, kao putujuća i vojujuća Crkva, koja je još uvijek u borbama ovog svijeta na putu prema vječnoj domovini. Proći nam je kroz mnoge nevolje, ali poput sv. Pavla, ne želeći da nas sve ljudske slabosti sruše jer nismo znatiželjni turisti i izletnici, već hodočasnici, spremni sve poteškoće i žrtve podnijeti i okrenuti na dobro. Veća žrtva, veći ulog, veći dobitak jer „oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi“.
Drugog dana hodočašća, praćeni neprestanom kišom, stigosmo u čuveni portugalski sveučilišni grad Coimbru, najstariju akademsku instituciju na portugalskom jeziku, na kojoj je studirao i sveti Ante Padovanski. Pitoreskne kuće u suživotu s ostatcima rimskog Aeminiuma, izvrsno očuvanog akvadukta, promiču pred pogledima iz autobusa. Ono što privlači pozornost jest prekrasna knjižnica u kojoj se ne smije slikati ništa, ali snalažljivi Šibenčani uvijek pronađu načina da bar dvije fotografije potajice snime. Tako smo saznali da u knjižnici nema „knjiških moljaca“ jer su poslastica koloniji šišmiša koji ne dopuštaju bubama da pojedu vrijedne knjige. Zanimljivo je primijetiti da u Coimbri, kao i u našem Dolcu, postoji crkva sv. Križa. Za razliku od naše, veličinom male i skromne, ova portugalska je doista impozantna, ukrašena i oslikana znamenitim pločicama „azulejos“ kojima su oslikana i pročelja mnogih kuća, a štitile su ih od požara i osiguravale toplinu. Azulejosi su danas pojam opće kulture i simbol čitava Portugala. Ono čime smo mi Šibenčani ponosni u odnosu na ovu portugalsku crkvu jest da u našoj dolačkoj skromnoj crkvi postoji relikvija Predragocjene Krvi Kristove. Neka se znade! U Coimbri se nalazi karmelićanska crkva sv. Terezije i samostan u kojem je do smrti živjela karmelićanka, sestra Lucia dos Santos, jedna od djece kojoj se ukazala Blažena Djevica Marija u Fatimi. Njezini rođaci Jacinta i Francisco (Franjo) rano su preminuli, a ona je živjela do duboke starosti kako bi „ljudi upoznali i uzljubili Majku Božju i kako bi se ustanovila pobožnost prema Njezinom Prečistom Srcu“. Lucijino redovničko ime bilo je Marija od Žalosne Gospe. Pokopana je 2006. u Fatimi, u bazilici Naše Gospe od Krunice, uz grobove Franje i Jacinte.
Romantičnim dušama suze izazove legendarna priča o kralju Pedru I. i njegovoj ljubi Ines de Castro, ,koja je bila zatočena u Quinta das Lagrimas, Ljetnikovcu suza. Ines je bila mlada plemkinja iz španjolske Castille kad je u 14.st. na portugalskom dvoru upoznala Pedra, nasljednika portugalskog prijestolja. Pedro je bio oženjen njezinom rođakinjom, kažu ne iz ljubavi, nego iz političkih razloga, zbog mira između Španjolske i Portugala, kako to već biva u mnogim aristokratskim obiteljima. Ines su protjerali s dvora i osudili na život u egzilu u dvorcu Albuquerque. Kako sve velike, romantične ljubavi završavaju tragično, tako je Ines dekapitirana u svojoj 29. godini, ali je Pedro naredio da se ubojice poklone njegovoj mrtvoj ženi, koju je posjeo na prijestolje i naredio da joj svi poljube ruku kao pravoj kraljici, svima za osvetu. Tada je zaradio nadimke Pedro Okrutni i Pedro Pravedni. Kažu da i danas Ines plače kao prije smaknuća, što je ovjekovječio i čuveni portugalski pjesnik Luis de Camões u svom epu Luzitanci.
Porto, drugi po veličini portugalski grad, najveće proizvodno središte države, o čemu svjedoči uzrečica „Coimbra pjeva, Braga Boga moli, Lisabon se razmeće, a Porto radi“. Oni koji jedva što znaju o Portugalu, sigurno su veliki znalci kvalitete svjetski poznatog istoimenog vina, a manje o jedinstvenoj staroj gradskoj jezgri, biseru svjetske baštine. Osim šarenila trgovina, restorana, strmih uličica u četvrti Ribeira, ističe se gotička katedrala sv. Franje iz 12. stoljeća, jedinstveni spomenik duhovnosti koji doslovce oduzima dah. Glede unutrašnjosti crkve, ona doslovce blista ukrasima od zlata, od krova do poda, kamo god pogled skrene. Kažu da je za ukrašavanje crkve utrošeno oko 300 kg zlata i 600 kg zlatne prašine. Na popisu je svjetske baštine. Isprva je bila obična romanička građevina domaćih franjevaca, rekonstruirana nakon nekoliko razornih požara, u gotičkom stilu, da bi se tek u 17.i 18. stoljeću crkveni interijeri počeli uređivati u baroknom stilu. Posao je trajao desetljećima. Pri ulasku u crkvu nalazi se kapela groba Luísa Álvares de Sousa, plemića, ukrašena jednom od najstarijih fresaka u Portugalu koja predstavlja Gospu od Rožarija. U središtu je granitni kip sv. Franje iz 13. st. Od svih detaljno ukrašenih slika, najveličanstvenija je, ako se uopće može od ičega sličnog izuzeti, drvena rezbarija iz 18.stoljeća – Jišajevo drvo, ilustracija obiteljskog Isusovog stabla s dvanaest kraljeva iz Judina plemena koji su kroz grane drveta spojeni s glavnim tijelom, Isusovim, te ocem Davidom, kraljem Izraelovim. Spuštajući se niz stube u dubinu podzemlja, nalaze se fascinantne i pomalo zastrašujuće katakombe, s drvenim podom, koji je zapravo grob do groba, ponad kojih su imena preminulih. Nekako se spontano javi želja da što prije izađemo na svjetlo dana, makar bilo sivo i oblačno. Rijeku Douro premošćuje most Luisa I., izvanredno arhitektonsko djelo učenika Gustava Eiffela, slavnog kreatora Eiffelovog tornja u Parizu. A to je samo jedan od nekoliko izvanredno građenih mostova koji dijeli grad na dva dijela. Jedna od najljepših knjižara na svijetu nalazi se u samom središtu grada sa svojom neogotičkom arhitekturom, sa spiralnim stubama od drveta, ukrašenim stupovima i stropovima. Kažu da je Livraria Lello bila inspiracija za neke od scena seriji o Harryju Potteru.
Napokon Fatima, jedno od najvažnijih marijanskih svetišta u svijetu, tzv. “oltar svijeta“ Ime je grad dobio po imenu jedne muslimanske djevojke, koja je pak ime dobila po Muhamedovoj kćeri Fatimi. Ona se zaljubila u svog otmičara don Gonçala, odlučna da se obrati na kršćanstvo kako bi se propisno udala za nj. Dobiva novo ime – Oureana (Aureliana, Zlata). Kao u svakoj romantičnoj legendi, ona umire vrlo mlada i don Goncalo napušta svijet i stupa u samostan sv. Bernarda u Alcobaçi, koji je dao sagraditi kralj kratko prije Oureanine smrti. Goncalo postaje opat samostana sv. Bernarda te daje njezine posmrtne ostatke premjestiti u nedaleko seoce kod grada Ourema, te daje sagraditi i kapelicu u čast Majci Božjoj. Otad seoce nosi naziv Fatima.
Nossa Senhora de Fatima – veličanstvena bazilika, glasovita po ukazanjima trima pastirčićima Luciji, Franji i Jacinti kojima se Gospa ukazivala od 13. svibnja do 13. listopada 1917.,“ ta divna Gospođa, obučena u bijelo i sjajnija od sunca“. Strahote i užasna događanja Prvog svjetskog rata pojačala su fatimske poruke u kojima se naglašavala molitva, pokora i obraćenje. Poziv da se na taj način, žrtvom, molitvom i postom možemo suprotstaviti nadolazećem zlu u svijetu, potakao je vjernike na ozbiljno doživljavanje svoje vjere. Vjerujem da detaljna saznanja svaki hodočasnik o fatimskim ukazanjima može pronaći na dostupnim internetskim mrežama. Svake večeri u Kapeli ukazanja moli se krunica na svim svjetskim jezicima pa se opet čini kao da nisi u ovom vremenu, nego u onom u kojem Duh Sveti silazi na apostole i svi se savršeno razumijemo. Potom kreće procesija sa svijećama, u molitvi i pjesmi, u neobično mističnom ozračju, pod mjesecom koji se na trenutak pojavi između kišnih oblaka. Kao da i on na neki način pleše poput sunca kojeg su vidjeli svi nazočni tog 13. listopada 1917. Fatimu su posjetila dvojica papa: Pavao VI. 1967. te Ivan Pavao II. koji je bio čak tri puta u Fatimi. Svima je poznato da se atentat na njega, koji je Gospa prorekla tijekom trećeg ukazanja, zbio upravo na blagdan Majke Božje Fatimske, 13. svibnja 1981. Papa je bio uvjeren kako ga je od sigurne smrti izbavila upravo Gospa te je pri posljednjem pohodu svetištu 2000. darovao prsten kad je izabran za papu, a ujedno je dao ugraditi metak, kojim je bio pogođen, u krunu Gospina kipa.
To monumentalno svetište, bazilika Kraljice Svete Krunice, dominira gradom sa zvonikom visokim 65 metara, s krunom od 72 tone i prekrasno osvijetljenim križem uočljivim nadaleko. U crkvi su vrlo dojmljive orgulje koje se ubrajaju među najveće na svijetu, kojima je najveće sviralo dugačko 11 metara, a najmanje 9 milimetara. Koji orguljaš ne bi htio na njima zasvirati na slavu Bogu? Na trgu pred bazilikom prostor je veći nego pet, a možda i više, nogometnih igrališta i samo u mašti se može dočarati kako izgleda kad se napuni vjernicima, kad se moli i a pjeva iz tisuća grla.
Bilo kako bilo, tko god se zatekne u Fatimi, bio vjernik ili ne, doista mora priznati kako to mjesto odiše nečim neobjašnjivim, tajnovitim i svetim.
U novijoj crkvi, bazilici Najsvetijeg Trojstva, čiji je kamen temeljac darovao papa Ivan Pavao II., a radi se o djeliću grobnice sv. Petra ispod bazilike u Vatikanu, hodočasnici su slavili svetu misu na kojoj je uz nekoliko svećenika šibenske biskupije propovijedao biskup Tomislav naglašavajući kako smo na mjestu gdje častimo našu Majku Djevicu Mariju s onom istom upornošću koja doista živi u našem narodu i koja prenosi na mlade ono što je nama sveto i važno, u čemu nalazimo snagu i pomoć. Upravo je Fatima mjesto gdje se svatko ponaosob može upitati što mu znači marijanska pobožnost, zašto se baš Mariji toliko utječemo! Marija je povjerovala anđelovoj riječi, sve predajući u Božje ruke jer će Bog ostvariti svoj put spasenja jer on čini svoja djela po onima koji Mu se predaju, koji Mu povjeruju usprkos kušnjama i nevoljama, koji svoje pouzdanje, nadu i spasenje uvijek vide u bogu. Na Marijinoj vjeri svoju vjeru jačamo. I sami možemo postati znakovi nade onima koji Boga traže, smisao, ljepotu i radost života. Svjedočimo i danas mnogim nevoljama, ratovima, tehnologijama koje otuđuju čovjeka koji sve podređuje čežnji za apsolutnom slobodom, sve podrediti svojoj volji. Usvaja zakone i odredbe koje se protive Božjim naumima s čovjekom prema Objavi Božjoj u sv. Pismu. Puno je toga zanijekano, nudi se brza i lažna sreća, ovdje i sada, bez pogleda u vječnost, bez istinskog smisla, bez obiteljske i bratske ljubavi za druge. Marija je crpila snagu u Bogu i k tom Izvoru i nas vodi. Treba ići u Marijinu školu vjere jer čitav svijet treba Boga, nebeske milosti i snagu Duha Božjega kako bi se ustrajalo u dobru, skromnosti, obiteljskoj ljubavi i prihvaćanju novog života. Svi trebamo povratak Božjim zapovijedima i kako kaže sv. Pavao zazirati od zla, prianjati uz dobro, srdačno se ljubiti pravim bratoljubljem, pretjecati jedni druge u poštovanju, u revnost biti hitri, u duhu gorljivi, Gospodinu služiti, u nadi biti radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani. Sebe ne izgubiti. Ovdje smo došli Gospi zahvaliti i moliti da nam udijeli radost života, snagu vjere koja će biti kadra nositi se sa svim poteškoćama, da bismo ispunili ono što Bog od nas traži, da budemo dionici Njegova plana, da nam svaki susret s Marijom bude ona svijetla točka radosti, zvijezda koja sja u noći i put pokazuje, nadu učvršćuje, da trajno kličemo Gospin Veliča.
I na kraju hodočašća posjet najzapadnijoj europskoj prijestolnici – Lisabonu. Nije poznato tko ga je i kada utemeljio (neki tvrde da su to bili Feničani, ali se pouzdano zna da su ga 205 godina prije Krista osvojili, a tko bi drugi, nego Rimljani. Glavnim gradom postaje 1255. kad kulminira njegov razvoj u doba kolonijalnih osvajanja. 1755. razoren je u strašnom potresu pa opet izgrađen. Grad je poput Rima sagrađen na sedam brežuljaka uz rijeku Tejo, koja se ulijeva u Atlantski ocean ispod impozantnog mosta Vasco da Gama, dugačkog sedamnaest kilometara, građen tako da izdrži razorni potres ili brzinu vjetra do 250km/h. Najviše divljenja u četvrti Belém izaziva Spomenik otkrićima koji ima oblik karavele, broda kojim su Portugalci odlazili u nova otkrića preko oceana. Na njemu se nalaze uklesani likovi važnih osoba iz portugalske povijesti. Vasco da Gama, Magellan, Pedro Álvares Cabral, Bartolomeu Dias, Luis de Camões. S vrha spomenika pogled pada na tlo gdje se nalazi golema ruža vjetrova, karta svijeta s morskim rutama portugalskih pomoraca. Odozgo se čini da su ljudi sitni mravi koji istražuju gdje se nalazi njihova zemlja pa smo i mi tražili gdje bi mogao biti naš Šibenik.
Na kraju hodočašća misa u čast svetom Antunu, u istoimenoj crkvi sagrađenoj na temeljima svetčeve rodne kuće. Portugalci baš i ne vole da ga se nazivlje Padovanski, nego Lisabonski. Eh, dragi Lisabonci, a šta ću van ja kad je cilom svitu Padovanski! Misu je predslavio otac biskup uz koncelebraciju ostalih svećenika naše biskupije. Blagoslovljeni smo relikvijom svetog Ante uz nazočnost mons. Ruija Manuela Sousa Valerija, lisabonskog patrijarha koji je na dar dobio najnoviju monografiju šibenske katedrale sv. Jakova u kojoj je nekad bio i sad opet pozvan.
Netko je upitao „Bi li opet hodočastila u Santiago de Compostela i Fatimu?“. Naravno da bih. Ponovo se pokloniti Bogu i Njegovoj i našoj Majci, ući u veličanstvene crkve, poput one u Batalhi, Gospi od Pobjede, diviti se u prostoru koji ti govori kako si malen poput mrava, poput zrnca prašine, kako si neznatan, nikakav, nepamtljiv ikome, ali u isto vrijeme kako si veličanstveno biće nadahnuto Božjim duhom, biće koje je sagradilo nepojmljivo lijepa umjetnička djela pred više stoljeća, pa pomisliš nisu li to sve sagradili anđeli dok su ljudi spavali, a ujutro ugledali Božje djelo u svem sjaju, skladu i ljepoti.
Zahvalni Bogu, svetom Jakovu, svetom Anti i Gospi Fatimskoj, te s blagoslovom našeg biskupa Tomislava i ostalih biskupijskih svećenika poletjesmo prema Domovini.
Vjera Mrvelj
- 11.2025. /13.11.2025.
Zahvaljujemo hodočasnici Vjeri koja je ovako lijepo i detaljno opisala naše biskupijsko hodočašće prve grupe koja se sastojala od 320 hodočasnika koji su pristigli u dva aviona. Kad su se oni vratili u Hrvatsku, pristigla je druga grupa s novim avionom, njih 170. Oni su išli obrnutim redom, od Lisabona, preko Fatime do Santiaga.
Prvoga dana obišli smo trgove i vidikovac grada Lisabona, katedralu, kulu Belem, crkvu svetog Jeronima, spomenik otkrićima, a u crkvi sv. Ante imali smo misu na kojoj je propovijedao fra Mario Radman. Navečer stigli smo u Fatimu i sudjelovali u molitvi krunice.
Drugi dan posvetili smo svetištu Gospe Fatimske. Obišli smo baziliku, kapele i novu velebnu crkvu Presvetog Trojstva koja ima osam tisuća sjedećih mjesta. Izgrađena u modernom stilu, a opet odiše sacralnošću prostora. Poslijepodne imali smo pobožnost križnoga puta i posjetili kuće vidjelaca: s. Lucije, Franje i Jacinte. Svetu misu slavili smo u kapeli ukazanja, a propovijedao je don Gabrijel Jagarinec. Navečer krunica i procesija sa svijećama.
Treći dan započeli smo svetom misom u kapeli trajnog klanjanja. Propovijedao je fra Tin Labrović, gvardijan s Visovca. Potom smo krenuli do velebne crkve i samostana u Batalhi. Ljepota ove crkve mnoge je natjerala da slikaju tolike detalje. Slijedeća destinacija bio je gradić Alcobaço sa velebnom crkvom i jednim od najvećih samostana u kojem je nekada boravilo i do tisuću redovnika. Prolazeći klaustrima samostana divili smo se građevini ali i načinu života u tako velikoj redovničkoj zajednici kakva je nekada postojala. Posljednja destinacija ovoga dana bio je atlantski ocean, mjesto Nazare s velikom plažom i kako kažu – najvećim valovima na svijetu, i do 30 metara. Ponad mjesta je Gospino svetište u kojem smo se pomolili i obišli zavjet oko malog Gospina kipa u oltaru. Legenda kaže da je Gospa sačuvala kneza u lovu. Dok je jurio za jelenom na svome konju, Gospa ga je zaustavila na rubu litice gdje se nalazi mala kapelica. Legenda je oslikana po zidovima crkve. Navečer, sudjelovali smo u molitvi krunice i procesiji sa svijećama. Gospin kip nosili su naši svećenici i hodočasnici.
Četvrtog dana na programu je bio grad Porto. Vrijeme nam nije bilo naklonjeno. Kiša je padala cijeli dan. Ipak dio hodočasnika uspio je posjetiti katedralu i vidikovac, a drugi su obišli velebnu crkvu sv. Franje. Ostali znamenitostima divili smo se pogledom iz autobusa. Valjalo je stići do Santiaga na večernju svetu misu u 19.30. Na putu zastali smo na odmorištu ponad grada Vigo. Suočili smo se s mnogim ograničenjima, da autobusi ne smiju voziti poslije 19 sati, da možda nećemo stići na svetu misu, da opet neće biti „botafumeiro“ – famozno kađenje velikom kadionicom. Ipak uspjeli smo stići na večernju svetu misu u katedrali, obići grob sv. Jakova i zagrliti njegov lik ponad oltara. Povratak u hotel pješice, po kiši, nije umanjio radost hodočašća, jer smo saznali da možemo i sutra biti na svetoj misu u podne s mnoštvo hodočasnika iz cijelog svijeta, te da će biti kađenje velikim kadionikom.
Posljednjeg dana poranili smo doći do katedrale, upoznati se s njezinom poviješću, ljepotom i detaljima koje su nam opisivali naši izvrsni vodiči. Bilo je vremena za osobnu pobožnost svetom Jakovu. Još jedan pohod grobu i zagrljaj. Na svetoj misi u podne, koju je predvodio kancelar nadbiskupije Santiago mons. Elisardo, ponovno je odjeknula himna svetom Jakovu uz zvuke orgulja. Biskup Rogić uputio je nekoliko misli u kratkoj homiliji za kraj hodočašća. Naše putovanje završava kod svetog Jakova, ali nas svetac poziva na ono najvažnije putovanje do Kraljevstva nebeskog. Zahvaljujući mnoštvu hodočasnika koji su bili na toj svetoj misi, osmorica bratima katedrale zanjihali su veliku kadionicu. Bio je to doživljaj koji se pamti. Nakon mise na upit: Da li vam je sada srce malo veće? – Hodočasnica odgovara: Sigurno, barem dva broja!
Još je preostalo vremena za nabavku suvenira, uspomena i pokoji zalogaj. Neki su ponovno navratili svetom Jakovu, onako za oproštaj. Krenuli smo u zračnu luku i sretno stigli u Hrvatsku u ranim večernjim satima.
Hodočašće, hodom častiti da bi se moglo časnije kroz život hoditi.
Hvala agenciji G-tour, g. Davoru Ljubiću, Goranu Peharu, svim vodičima i g. Nevenu Skrozi, sa svim suradnicima u Šibeniku koji su organizirali ovo hodočašće.
Bogu dragom hvala i slava!
hodočasnik
