Ususret proslavi 60. obljetnice svećeništva mons. Ivana Milovana, porečkog i pulskog biskupa u miru, donosimo njegov životopis, uz poseban osvrt na različite aspekte njegova neumornog rada i doprinosa boljitku ove Njive Gospodnje, iz koje je ponikao i za koju se je cijeloga života davao, pa i sada, kada kao biskup u miru rado pomaže u biskupijskom i župnom pastoralu, te je, kako za sebe voli reći, “kapelan mnogim svećenicima”. Članak u nastavku je za Istarsku Danicu (izdanje 2024.) napisao preč. mr. Ilija Jakovljević.
Mons. Ivan Milovan rođen je 22. rujna 1940. u Režancima, župa Svetvinčenat, od majke Fume i oca Antuna, katoličkog narodnjaka i žrtve komunističkog terora, u obitelji koja je Crkvi u Istri dala trojicu svećenika.
Obitelj Milovan dala je više svećenika u Istri. Najpoznatiji je među njima mons. Ivan Milovan, kojega je papa Ivan Pavao II. imenovao porečkim i pulskim biskupom 18. studenoga 1997. Za biskupa je posvećen u porečkoj bazilici 10. siječnja 1998. Za biskupsko geslo uzeo je: „Aedificare in caritate – Graditi u ljubavi!“
Završio je klasičnu gimnaziju u Biskupskom sjemeništu u Pazinu. Teologiju je studirao najprije na Visokoj teološkoj školi u Pazinu, a posljednje tri godine, od 1961. do 1964., na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Na istom je fakultetu 1965. postigao magisterij iz teoloških znanosti.
Za svećenika je zaređen 25. srpnja 1964. godine. Obavljao je sljedeće službe: od 1964. do 1965. bio je župni vikar u Poreču i Novoj Vasi Porečkoj; od 1965. do 1967. župni vikar u Rovinju; od 1967. do 1970. prefekt sjemeništa u Pazinu; ponovo je u Rovinju bio najprije pastoralni suradnik od 1970. do 1981., a potom župnik od 1981. do imenovanja za biskupa.
Obavljao je službu dekana Rovinjsko-kanfanarskog dekanata, u više navrata bio je član svećeničkog vijeća i zbora konzultora, pročelnik vijeća za katehizaciju… Crkva u Istri pamti ga kao skromna i jednostavna biskupa. Za vrijeme upravljanja Porečkom i Pulskom biskupijom nastojao je odgovoriti na izazove vremena zauzetim pastoralnim djelovanjem na svim područjima.
Otvaranje Crkve zauzetim laicima
Život u slobodi donio je povoljniju klimu za život i rad Crkve u Istri. Nastavljen je proces napuštanja sela i koncentracije stanovništva u gradovima i njihovim periferijama gdje je tradicionalna vjera izložena većoj opasnosti. Biskup, uz pomoć svećenika, započinje intenzivno raditi na promociji novih duhovnih zvanja, što je ubrzo počelo donositi plodove. Svijetla je točka Crkve u Istri i veća angažiranost katoličkih laika koji se formiraju u katehetskim i teološkim školama te daju velik doprinos vjerskom odgoju u školi i životu u župama. Za župne animatore osmišljen je „korizmeni tečaj“ kako bi se župni suradnici bolje osposobili za župnu katehezu, ali i sve druge vidove pastoralnog rada u župi. Počelo se intenzivnije raditi s određenim kategorijama vjernika koji su intenzivnije prisutni u župi: župnim pastoralnim i ekonomskim vijećem, orguljašima, pjevačima, sakristanima… Katolički laici sve više sudjeluju u životu Crkve i u biskupijskim tijelima i uredima. Biskupska kurija i druge crkvene institucije u duhu Drugog vatikanskog sabora bivaju osnažene vjernicima laicima koji se sve aktivnije uključuju u pastoralni rad. Biskup povjerava vođenje određenih institucija vjernicima laicima. Potiče odgoj mladih i obiteljski pastoral preko Ureda za obitelj sa stručnim osobama i putem zaručničkih tečajeva koji se održavaju u pet centara u biskupiji. Otvara tri obiteljska savjetovališta i zapošljava stručne osobe kako bi se pomoglo obiteljima koje su u krizi. Šalje svećenike i laike na postdiplomski studij.
Materijalna obnova biskupije
Redovito okuplja svećenike, redovnike i redovnice na zajedničke susrete, gdje se raspravlja o pastoralnom radu i daju poticaji za njega. Organizira dva puta godišnje duhovne vježbe za svećenike i studijska putovanja s ciljem permanentna obrazovanja klera. Mnogo se pozornosti poklanja i karitativnom radu pa je gotovo u svim župama osnovan Caritas. Pristupilo se i problemu ovisnosti te je u Dajli otvorena komuna za ovisnike. U Majmajoli kod Vodnjana otvorena je kuća za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Briga za čovjeka došla je u prvi plan.
Povoljnije materijalno stanje omogućuje da se uz pomoć civilnih institucija obnavljaju crkve i župni stanovi. U 50 godina komunističkog režima mnoge je crkve nagrizao zub vremena i tražila se obnova. Spašeni su mnogi krovovi, restaurirane mnoge umjetnine te omogućeno dostojno bogoslužje u mnogim crkvama. U Umagu je izgrađena nova župna kuća, a pedesetak drugih obnovljeno je (Kaštelir, Vrsar, Funtana…). Izgrađene su i neke nove crkve: sv. Nikole Putnika u Pješčanoj Uvali kod Pule, sv. Josipa u Puli i bl. Alojzija Stepinca u Škropetima. Konventualci su izgradili novu župnu crkvu sv. Ivana na Medulinskoj cesti u Puli. Izgrađen je Pastorlani centar u Potpićnu, proširena je crkva sv. Pavla u Puli, gdje je također dograđen svećenički dom „Betanija“. Značajani je pothvat i učenički dom Pazinskog kolegija u Pazinu. Kupljena je i dograđena nova zgrada Ordinarijata u Poreču, a sustavno se radilo na uređenju Dijecezanskog muzeja u Poreču. Biskup je uspio dobiti u vlasništvo biskupije crkvu Gospe od Mora u Puli. U Novigradu je obnovljeno ljetovalište „Emaus“. Biskup je sa suradnicima poduzimao korake za povrat crkvene imovine oduzete u vrijeme komunističke vlasti. Osnivao je novu Župu Svete obitelji u Rovinju i osigurao zemljište za gradnju crkve. Uz pomoć Republike Hrvatske i Zaklade Adris pripomogao je obnovi monumentalnog samostana pavlina u Sv. Petru u Šumi.
Kulturna i znanstvena djelatnost
U ovo vrijeme održano je, uz suradnju državnih institucija, nekoliko znanstvenih simpozija, izložaba, o istarskim velikanima Jurju Dobrili i Boži Milanović te o prošlosti nekih biskupija i župa. Izdana su mnogobrojna izdanja knjiga iz istarske crkvene povijesti i kulturne baštine. Pokrenuta edicija „Umjetnička baština Istarske Crkve“, „Crkva u Istri“, te odražni brojni simpoziji. Na tom tragu podupirao je izdavačku djelatnost Istarskog književnog društva Josip Turčinović d.o.o iz Pazina.
Velika briga bila je očuvanje svetih tijela u župnoj crkvi u Vodnjanu i zajedno s civilnim institucijama i preč. Marijanom Jelenićem uspio je spasiti tijela od daljnjeg propadanja. Zasigurno je tu ostalo još posla, ali glavno je učinjeno.
Negativno iskustvo Drugog svjetskog rata i komunističkog režima, kao i na većinu ljudi u Istri, ostavilo je dubok trag na biskupovu životu. Stoga je povodom Velikog jubileja 2000. godine kod Žminja u mjestu Sveta Marija Svetomore podigao spomenik svim žrtvama 20. stoljeća, a kasnije i svećenicima, redovnicima i bogoslovima koji su bili ubijeni. I sam se uključio u prikupljanje arhivske građe i svjedočanstava o strahotama Drugog svjetskog rata i poraća. Obnova sakralnih objekata diljem biskupije omogućila je prikladnije bogoslužje i prezentiranje bogate sakralne baštine.
Nastavak i završetak kauze za proglašenje bl. Miroslava Bulešića
Nakon što je preuzeo biskupsku službu, biskup Milovan želio je ponovo započeti postupak proglašenja sluge Božjeg Miroslava Bulešića blaženim. Dekretom od 24. kolovoza 1998. imenovao je mons. Vjekoslava Milovana dijecezanskim postulatorom. Dao je i osobno doprinos da se prikupi sva potrebna dokumentacija.
Nakon što su uspješno provedena prva istraživanja, biskup je dekretom od 28. ožujka 2000. omogućio nastavak službenog postupka.
Svečana zaključna sjednica biskupijskog istražnog postupka u vidu kanonizacije sluge Božjeg Miroslava Bulešića održana je u porečkoj katedrali 11. rujna 2004., sjednicu je predvodio biskup mons. Ivan Milovan.
Imenovao je 2005. mons. dr. Juru Bogdana, ravnatelja Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima, rimskim postulatorom u kauzi Miroslava Bulešića. Međutim, i sam je nastojao osobno na raznim slavljima, posebno izvan Istre, govoriti o bl. Miroslavu i promicati njegov svetački život.
Pastoralni rad
Briga za čovjeka i njegovo spasenje duše bit je svakog pastoralnog rada, pa i jednog biskupa. Biskup Milovan nije sebe smatrao čovjekom kurije i zidina već čovjekom koji treba dijeliti sudbinu sa svojim narodom. Zato je nedjeljama i blagdanima, gotovo uvijek, bio među ljudima, na župama. Kad nije imao službene obveze, išao je u ispomoć bolesnim župnicima ili onima koji imaju nedjeljom više svetih misa. Tako je ostalo do današnjeg dana. Nastojao je zaći u mnoge domove prigodom kanonskih vizitacija, uz one formalne susrete uvijek je bilo vremena i mjesta za posjet najstarijem članu župne zajednice, određenoj obitelji ili pojedincu. Uz božićne i uskrsne blagdane uvijek je posjećivao pulski zatvor i domove za starije i nemoćne nastojeći biti blizu onima koji su daleko od svojih obitelji i koji su na jedan način izolirani od društva.
U propovijedima je nastojao promicati kršćanska načela, braniti dostojanstvo ljudske osobe od začeća do prirodne smrti te promicati vjerski život na svim razinama društva. Nije se dao uvući u politikanstvo, a kad je trebalo zauzeti određene stavove o nekim važnim crkvenim i društvenim pitanjima, bio je jasan. Svakog je sugovornika poštivao i vrata njegova doma bila su jednako otvorena za svakog čovjeka. Ta blizina čovjeku priskrbit će mu titulu u narodu: „naš biškup“.
Međutim, svakog biskupa prati njegov križ, tako i biskupa Milovana prati slučaj Dajla. Ostao je principijelan i dosljedan. Učinio je sve da dođe do dogovora, ali protiv savjesti nije mogao. Svom će nasljedniku mons. Draženu Kutleši biti veliki oslonac u pastoralnom radu.
Biskup opisuje svoju službu
U povodu 10. obljetnice svog pontifikata biskup Milovan posebno je istaknuo tri svijetla trenutka svoga mandata: Euharistijski kongres 2000. godine u pulskoj Areni, Susret hrvatske katoličke mladeži 2006. godine također u Areni i 60. obljetnicu mučeništva sluge Božjeg Miroslava Bulešića 2007. u Svetvinčentu.
Biskup Milovan u jednoj je prigodi citirao izreku bl. Alojzija Stepinca, kako se biskupska mitra „od sjajne krune može pretvoriti u trnovu“.
Dana 14. lipnja 2012. upravu Porečke i Pulske biskupije predao je mons. Draženu Kutleši, novom biskupu.
Kao umirovljeni biskup djeluje pastoralno u župi Fažana te pomaže na razini biskupije biskupu i svim svećenicima. Nije mu teško zamijeniti župnike. U vrijeme korone mijenjao je po župama oboljele svećenike. Bilo mu je jako stalo da narod Božji ne ostane bez nedjeljne svete mise. Nastavio je s istraživanjem ratne i poratne tematike Drugog svjetskog rata.
Mogle bi se knjige i članici napisati o 25 godina biskupske službe biskupa Milovana i gotovo 60 godina svećeništva. Sav njegov svećenički i biskupski rad može se sažeti u riječi: biskup i svećenik iz naroda i za narod. Sve što je činio, činio je na veću slavu Božju i za dobro svog naroda. Uz sve materijalno učinjeno u ovoj biskupiji, zasigurno je najveća duhovna ostavština završeni proces beatifikacije bl. Miroslava Bulešića, po čemu će Istra u budućnosti biti još više prepoznatljiva na karti hodočašća.
preč. mr. Ilija Jakovljević
