S Božjom riječi u današnjem danu! Svaki dan donosimo duhovni poticaj za ohrabrenje i promišljanje.
Govorilo se: »Izvan sebe je!« (Mk 3, 21)
Liturgija dana (24. siječnja):
Prvo čitanje:
2Sam 1,1-4.11-12.19. 23-27
Kako su izginuli div-junaci.
U one dane: David se vratio kući pobijedivši Amalečane. Dva je dana proveo u Siklagu. Trećega dana dođe neki čovjek iz Saulova tabora, razdrtih haljina i prahom posute glave. Došavši k Davidu, baci se na zemlju i pokloni mu se. David ga upita: »Odakle dolaziš?« A on mu odgovori: »Umakao sam iz izraelskog tabora.« A David ga upita: »Što se dogodilo? Pripovijedaj mi!« On odvrati: »Narod je pobjegao iz boja, a mnogo je ljudi i poginulo. Mrtvi su i Saul i njegov sin Jonatan.«
Tada David zgrabi svoje haljine i razdrije ih, a tako i svi ljudi koji bijahu s njim. I naricali su, plakali i postili do večera za Saulom i za njegovim sinom Jonatanom, za Gospodnjim narodom i za domom Izraelovim što izginuše od mača. David reče:
»Oh, kako ti slava pade, Izraele,
izginuše div-junaci na tvom visu!
Saul i Jonatan, ljupki, ponositi,
ni živi se ne rastaše, ni u smrti!
Od orlova bjehu brži,
od lavova snagom jači!
Za Saulom sad plačite, Izraelke,
jer je u kras i u grimiz vas odijevo!
Uz to zlatan nakit on je
na ruho vam pričvršćivo.
Usred boja poginuše div-junaci!
Smrt me tvoja, Jonatane, ožalosti!
Žao mi je tebe, brate, Jonatane!
Kako li mi drag bijaše ti veoma!
Ljubav tvoja bješe meni
još od ženske čudesnija.
Oh, kako su izginuli div-junaci,
i oružje bojno kako skršeno je!«
Psalam:
80,2-3.5-7
Razvedri lice svoje, Gospodine, i spasi nas!
Pastiru Izraelov, počuj,
ti što vodiš Josipa kao stado ovaca!
Ti što sjediš na kerubima zablistaj
pred Efrajimom, Benjaminom, Manašeom:
probudi silu svoju,
priteci nam u pomoć!
Gospodine, Bože nad Vojskama, dokle ćeš plamtjeti,
premda se moli narod tvoj?
Dokle ćeš nas hraniti kruhom suza,
i obilno pojiti suzama?
Dokle će se oko nas svađat susjedi
i rugat nam se naši dušmani?
Evanđelje:
Mk 3,20-21
U ono vrijeme: Dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: »Izvan sebe je!«
Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral
Riječ Božju tumači dr. sc. o. Ivan Pleše, OCD, viši asistent na Katedri ekumenske teologije Sveučilišta u Zagrebu:
Današnje Evanđelje iznenađuje nas svojom jednostavnošću i napetošću. Isus dolazi u kuću, okuplja se silno mnoštvo da ne mogu ni jesti, a oni koji su mu najbliži dolaze da ga smire jer se govori: „Izvan sebe je!“ Pomalo nelagodna scena koja pokazuje da Isusova vjernost svojem poslanju ne izaziva nerazumijevanje samo kod protivnika, nego i kod onih koji misle da ga poznaju.
Isus je toliko uronjen u služenje ljudima da zanemaruje osnovne potrebe. Ne zato što prezire tijelo, nego zato što ga vodi logika ljubavi. Ljubav ponekad izgleda pretjerano, neprimjereno, čak nerazumno. Možda smo čuli onaj izraz da je zaljubljen čovjek spreman učiniti sve iz te „ludosti ljubavi“.
Evanđelje nam govori o Božjoj „ludosti ljubavi“ prema čovjeku: ono Bog čini ne mora uvijek izgledati „normalno“ u očima svijeta.
Ovaj evanđeoski događaj dotiče i iskustvo Crkve. Kršćansko svjedočanstvo, kada je vjerno Evanđelju, često biva pogrešno shvaćeno u očima svijeta. Ponekad se čini previše zahtjevnim, previše otvorenim, previše rizičnim. A opet, upravo se u toj „pretjeranosti“ otkriva snaga Božje ljubavi.
U ekumenskom smislu, ovaj tekst nas podsjeća da poslušnost Kristu ima prednost pred našim komforom i strahovima. Ekumenski put nije uvijek ugodan. On traži strpljenje, odricanje, spremnost na slušanje, priznanje vlastitih ograničenja, spremanost da nećemo primiti zauzvrat istu ljubav. I zato često nailazi na nerazumijevanje – ponekad čak i unutar vlastitih zajednica.
Jedan od temeljnih ekumenskih tekstova, Ekumenskog vijeća Crkava Krštenje, euharistija, ministerij (poznat i kao Limski dokument – Lima 1982), naglašava da krštenje sve kršćane već stavlja u stvarno, iako nesavršeno zajedništvo (usp. B, 6). To znači da je traženje vidljivog jedinstva vjernost onome što već jesmo u Kristu, a ne neki dodatni projekt ili luksuz.
Isus u evanđelju ne prekida svoje poslanje kako bi smirio glasine ili da ljudi ne bi pomislili da mu nije dobro.
Isus se ne brani, već nastavlja služiti.
To je važna lekcija i za Crkvu danas: jedinstvo se ne gradi „ljudskom razumnošću“, nego ljubavlju prema Bogu i bližnjima.
Zanimljivo je da evanđelje kaže kako se „opet“ skupilo mnoštvo. Ljudi dolaze jer prepoznaju da se kod Isusa događa nešto od životne važnosti. Ovo može biti kriterij ekumenskog svjedočanstva: ne da Crkve budu zaokupljene same sobom, nego da budu prostor gdje ljudi doživljavaju nadu, ozdravljenje, smisao i zajedništvo.
U tom svjetlu snažno odjekuje ekumensko načelo poznato kao Lundsko načelo koje pita: što sve kršćani sada mogu činiti zajedno?
To je duboko evanđeosko pitanje: možda nismo u svemu usuglašeni, no unatoč tome što sada možemo činiti kao kršćani zajedno? To nas pitanje vodi upravo tamo gdje je Isus: među ljude, njihove potrebe, često bez „vremena za jelo“.
Evanđelje nas poziva da se zapitamo: čemu sam više vjeran – očekivanjima okoline, ljudskoj „razboritosti“ ili Kristovu pozivu?
Jesam li spreman da me Evanđelje povremeno izbaci iz moga komfora? Mogu li u drugom kršćaninu, iz druge Crkve ili tradicije, prepoznati brata ili sestru u istom Kristovom poslanju?
Ako dopustimo da nas Krist povede tom logikom ljubavi, možda ćemo ponekad izgledati „nerazumno“ u očima svijeta. Ali upravo tada Crkva – u svojoj raznolikosti i zajedničkom hodu – postaje ono što je pozvana biti: znak Božje blizine svijetu koji je gladan smisla, pravde i nade.
