O svetkovini Uznesenja BDM na nebo, 12. kolovoza 2025. požeški biskup emeritus Antun Škvorčević otvorio je u Gradskom muzeju Požega izložbu „Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu“, na kojoj su predstavljene slike akademske slikarice Iris Mihatov Miočić iz Zadra. Govor koji je tom prigodom održao biskup Škvorčević donosimo u cijelosti.
»Poštovani i dragi sudionici ove svečanosti! Sve vas od srca i s osobitim poštovanjem pozdravljam! Čast mi je zajedno s msgr. Antunom Senteom, rektorom Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu i njegovom suradnicom dr. Tanjom Baran te sa svima vama na čelu s gđom. Ljiljanom Marić, ravnateljicom Gradskog muzeja Požega zaustaviti se pred slikarskim djelima akademske slikarice Iris Mihatov Miočić, izloženima u Gradskom muzeju Požega, i to na izazovnu temu: „Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu“. Kažem „izazovnu“, jer otvaramo izložbu u okolnostima suvremenog društva koje na svoj način promiče jednodimenzionalnog čovjeka, proizvođača i potrošača: On proizvodi da bi trošio, i troši da bi proizvodio. Parafrazirao bih pjesnika Antuna Branka Šimića i rekao da su u tako poslaganoj stvarnosti „Sveci čuđenje u svijetu“. Oni, naime, svojom duhovnošću pridonose da čovjek ne potone u siromaštvu svoje proizvodno potrošačke vrtnje u krugu, nego kao duhovno-tjelesno biće živi ravnotežu vlastitog postojanja u sintezi svoje navedene datosti. Ljudi koje nazivamo svecima ili blaženicima svjedoče da je moguć čovjek usklađena duha i tijela, duhovnih i materijalnih vrednota po zamisli njegova Arhitekta. Ta usklađenost je zapravo ostvarenje slobode u kojoj čovjek ne služi radu i materijalnom probitku, nego rad i prihod služe njemu i njegovu dostojanstvu, usponu vlastitog postojanja do one razine na koju ga je pozvao njegov Stvoritelj. Put kojim se to događa sv. Benedikt, osnivač benediktinaca sročio je u načelo „ora et labora“ – baš takvim slijedom – „moli i radi“. Dajući prvenstvo duhovnom, ljudsko se djelovanje odvija u mjeri koja nadilazi naša jednodimenzionalna, sebično isključiva opredjeljenja i gubitništva.
Želio bih međutim istaknuti da suvremeni čovjek na različite načine očituje svojevrsnu nostalgiju za onostranošću, za stvarnošću većom i drugačijom od onoga što on može proizvesti. Čovjek, naime, odnekud „zna“, ali ne nekim naučenim znanjem, nego onim što je upisano u njegovo biće, u njegov duh, da on pripada svijetu viših mogućnosti od njegovih tehnoloških, te nakon svega i unatoč svemu, svjesno ili nesvjesno cijelim svojim bićem čezne za njim. Po svom duhu čovjek je nezavršen, otvoren sustav. Same čežnje za boljim, drugačijim, punijim životom kao i njihovo ostvarenje nadilaze njegove mogućnosti. Nije ih on u sebi probudio pa ih ne može niti ostvariti. Božji su to nemiri, koje Ivo Andrić naziva „nemirima od iskona“. Sveci i umjetnici ljudi su velike duhovne osjetljivosti za to čovjekovo stanje i na njegovu tragu otkrivaju kako je zapravo duh u nama taj koji nam ne da mira i želi nas povesti dalje, dublje, više, k uzvišenom, k neizmjernom, do neba. Jer po Augustinovoj tvrdnji: Bog je „naše sve“ za kojim čeznemo i nemirno je srce naše dok se ne smiri u njemu. Naše čežnje i nemire Bog je ispunio u Isusovoj posvemašnjoj ljubavi na križu kojom je pobijedio i samu smrt, postavši naš mir, kako tvrdi Apostol (usp. Ef 2,14).
Poznata vam je starozavjetna zabrana pravljenja Božje slike. Proglašavajući Deset zapovijedi Bog je odredio: „Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom“ Izl 20,4). Bog je duh, pripada onostranosti, nije ga moguće sapeti u naše mjere, te ga slika kojom ga figurativno prikazujemo zapravo na neki način ograničava u njegovoj neizmjernosti, drugačijosti, punini, životu. No, sv. Pavao će reći da je Isus kao utjelovljeni Sin Očev „slika Boga nevidljivoga“ (Kol 1,15) te je u njemu uspostavljen utjelovljenski, sakramentalni poredak u kojem se čovjek po vidljivoj, materijalnoj stvarnosti uzdiže u nevidljivo, postaje dionikom Božjih dobara, susreće s proslavljenim Gospodinom. Sveti pisac će reći da nam je Bog u njegovoj ljubavi sve darovao. Slično je i sa svecima čija veličina nije u nečem pojavnom, izvanjskom, nego u veličini duha, u nevidljivom što je Bog u njima ostvario, te njihova slika nije portretski uradak, ima neku nedorečenost u onom što svetac jest u svojoj duhovnoj veličini. To ne umanjuje značenje umjetničkog slikanja Boga ili nekog sveca.
Ono je, naime, svojevrsno sakramentalno događanje, u kojem se nebesko na svoj način ostvaruje u zemaljskom, duhovno u materijalnom, Božje u ljudskom, vječno u prolaznom, punina u ulomku. Usuđujem se umjetničko stvaranje usporediti s liturgijskim činom. Zacijelo nije slučajno da su kult (liturgija) i kultura (umjetničko stvaranje) istog jezičnog korijena. Umjetnost je djelatnost u kojoj umjetnik svojim duhom oblikuje određenu materijalnu stvarnost i daje joj neko dublje, više, drugo i drugačije značenje nego li je čista materija. Zato s A. B. Šimićem i za umjetnike možemo reći da su „čuđenje u svijetu“. Što više, njihovo umjetničko stvaranje svojevrsni je govor o nama ljudima. Mi smo bića preobrazbe, na putu, prostor djelovanja Duha kojeg nam je priskrbio Isus Krist, da nas u našoj tjelesnoj i prolaznoj pojavnosti konačno oblikuje na svoju mjeru, dadne našem postojanju smisao. Susrećemo se ovdje s otajstvenom razinom zbivanja u koje nas je Isus Krist uključio, a koje sv. Pavao naziva nadspoznajnim, i možemo mu pristupiti onom budnošću našega duha što je nazivamo vjera.
Umjetnost i vjera pojavljuju se kao dva očitovanja čovjekova duha, po kojima se on uzdiže u Božji svijet iz kojeg je potekao i kojem konačno pripada. Navedene dimenzije susrećemo u svetačkim likovima prikazanima i na slikama umjetnice Iris Mihatov Miočić, po potezima kista, bojama i svjetlu, koji uzdižu u onostranost, očima daje dubinu, licu izraz nebeskog sjaja. Njihova preobražena lica snažno nas podsjećaju tko je čovjek, tko on može i treba još postati iz Božjih mogućnosti snagom njegova Duha, i to ovdje u hrvatskom narodu na našem tlu. Umjetnički uradci na slikama zaslužuju naše istinsko divljenje – ili Šimićevsko čuđenje. No, još više to zavrjeđuju oni ljudi u našem društvu, koji usred vlastitih granica i nemoći nastoje živjeti sjedinjeni s Isusom Kristom i njegovom ljubavlju na križu kojom je pobijedio smrt, svjedočeći ljubav kao umiranje iz kojeg se rađa punina života. To su hrvatski sveci i blaženici, to je njihov identitet i to je izazov ove izložbe! Uvjeren sam da će izložba pridonijeti navedenoj svijesti, te je otvaram s radošću i velikim poštovanjem prema svima koji će je posjetiti.
Želio bih na kraju još svesrdno zahvaliti umjetnici Iris Mihatov Miočić što nam je svojim umjetničkim radom podarila svojevrstan uvid u ono što se zbiva s nama u pojavnom i opipljivom svijetu a više je i drugačije od njega. Zahvaljujem rektoru nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu msgr. Antunu Senteu i dr. Tanji Baran za inicijativu da se izložba postavi u Požegi. Jednako tako zahvaljujem ravnateljici Ljiljani Marić što je sa svojim suradnicima prihvatila izložbu i zauzela se za njezino ostvarenje u požeškom Gradskom Muzeju. Svima nam Bog udijelio svetačku i umjetničku budnost duha da umijemo prepoznati događanje Božje nevidljive moći u našoj ljudskoj vidljivosti, njegovo bogatstvo u našem duhovnom siromaštvu. – Hvala vam za iskazanu pažnju!«
