Gospodin učvršćuje našu vjeru: Druga nedjelja korizme

Na preobrazbi, Bog je rekao apostolima: “Ovo je moj izabrani sin; slušajte ga.” Zašto im je trebala ova božanska poticaj?

Evanđelje (pročitajte Lk 9: 28B-36)

Sveti Luka nam govori o najneobičnijoj epizodi u današnjem evanđelju. Znamo to kao preobraženje, kada je Isus privremeno otkriven Petru, Jamesu i Ivanu (i kroz njih kasnije, prema nama) u njegovoj slavi – „zasljepljujuća bijela“ svjetlost u njegovom licu i odjeći. Njegovo čovječanstvo nije izbrisano; Umjesto toga, to je promijenjeno na način koji apostoli nikada nisu vidjeli. Pored toga, Isus je posjetio Mojsije i Ilije, koji su se također pojavili u Glory. Kako Isus nezemaljski primiti ove posjetitelje! U cijelom ostatku svog javnog ministarstva nema ništa slično. Nije ni čudo što je Peter bio u gubitku riječi.

Zašto se to dogodilo? Prvo, možemo se zapitati je li Bog poslao Mojsija i Ilije, koji predstavljaju cijelu staru Izraelovu povijest saveza (zakon i proroke) da potakne Isusa na teškim putem koji je pred njim. Vidite da su “govorili o njegovom egzodusu koji će postići u Jeruzalemu.” “Izlazak” nije bio geografski. Isus nije vodio svoj narod iz Jude u novu zemlju. Umjesto toga, prošao je stravičnom smrću na slavu svog uskrsnuća, oslobađajući sve ljude od ropstva do grijeha i smrti. Je li pojavljivanje Mojsija i Ilije učvrstio njegovu odlučnost i pobudio njegovu hrabrost?

Tada se, naravno, pitamo o efektu ove epizode – slavna tijela, glas s neba – na apostolima. Mogli su sami vidjeti i čuti da je Isus imao moć i autoritet daleko izvan svega što su mogli zamisliti. Trebat će im to uvjerenje da bi ih i dalje odvijali. Morali bi gledati kako je gospodar uhićen, brutaliran i razapet u sramoti. Morali su, osim bilo kojeg pitanja, znati da je njegova sudbina u Jeruzalemu bila jedna koju je voljno prihvatio. Bili bi u iskušenju da misle da je plan propao, da je misija Mesije tragično pobačena. Morali bi zadržati tu božansku poziciju u ušima: “Ovo je moj izabrani sin; slušajte ga.”

Dakle, barem jedan od razloga preobraženosti je taj što je to trebalo biti lekcija u vjeri. Apostoli u tom trenutku, kako se odvijalo, zapravo nisu trebala vjera. Vidjeli su i doživjeli pogled na život svijeta koji dolazi. Za prolazni trenutak mogli su vidjeti stvari kakve stvarno jesu. Veo bi se, naravno, vratio. U Jeruzalemu bi vidjeli i doživjeli događaje koji bi radikalno doveli u pitanje ono što su vidjeli na planini. Gdje bi zauzeli svoje stajalište? Što bi vjera zahtijevala od njih?

Apostoli su prošli kroz njihovo mučenje kako bi otkrili da je Isus, uistinu, Božji izabrani sin, pun slave i moći. Smrt koju je pretrpio nije zbog neuspjeha. To je bila njegova pobjeda – za nas. Apostoli su postali njegovi očevici, izjavljujući nam što su vidjeli i znali. Mi se, naravno, neprestano suočavamo s istim testom vjere. Kad nas život iskušava da se bojimo da je mesijana misija nekako bila spriječena ili prekinuta, bilo u svijetu ili u našem vlastitom životu, hoćemo li vjerovati svjedoku apostola? Hoćemo li imati nepokolebljivo povjerenje da je Isus osvojio svijet? Hoćemo li mu i dalje vjerovati kad se voljno odluči zamotati svoju pobjedu u slabosti?

Nismo li zahvalni što nam crkva daje sezonu korizme kako bismo se na ovaj način ispitali?

Mogući odgovor: Gospodine Isuse, molim te, pomozi mi da zadržim ovu viziju vaše slave kad sam u iskušenju da sumnjam u vas.

Prvo čitanje (pročitajte Gn 15: 5-12, 17-18)

Da bismo razumjeli ovo čitanje, koristimo od poznavanja njegovog neposrednog konteksta. Ovaj razgovor s Abramom potaknuo je činjenica da je Abram pokorio Boga i otputovao u zemlju Kanaansku zemlju na snagu svojih obećanja da će izgraditi naciju od svojih potomaka, još nije se rodilo dijete, a prošlo je desetak godina. Abramovo samopouzdanje počelo je pokvariti.

Umjesto da Abramu pruži raspored kada je mogao očekivati ​​rođenje Sina, Bog ga je izveo na lekciju prirode: “Pogledajte nebo i računajte zvijezde, ako možete. Samo tako … bit će vaši potomci.” Zašto je Bog usmjerio Abramovu pažnju na noćno nebo? Je li to zato što je nemoguće vidjeti veličanstvenost pjenušavih zvijezda koje ga ispunjavaju u beskonačnost bez razmišljanja o moći i mudrosti koja ih je tamo postavila? Ako je Abram neko vrijeme pogledao zvijezde, možda čak i cijelu noć, je li njihovo postojanje postalo vidljivo dokaz da je Bog savršeno sposoban zadržati svoje obećanje?

Da, čini se da je tako uspjelo. Abramova vizija Božje slave koju je mogao vidjeti u prirodi omogućila mu je da jednog dana vjeruje u rođenje sina – nekih. (Prošlo je još petnaest godina!) Te je večeri dobio lekciju o vjeri, i duboko je zadovoljio Boga: “Abram je svoju vjeru u Gospoda, koji mu je pripisao kao čin pravednosti.” Ovdje je prirodna slava dovela do vjere; U evanđelju je bila nadnaravna slava koja je također trebala dovesti do vjere. Ne možemo propustiti poantu. Moramo dopustiti da ono što naše oči mogu vidjeti (bilo naše vlastite oči ili svjedok iz očiju drugih) pomoći nam da postavimo vjeru u Boga za ono što sada ne možemo vidjeti.

U korizmi, ovo je samo vrsta lekcije koja nam je potrebna.

Mogući odgovor: Nebeski Oče, držite oči otvorene za dokaze o vašoj dobroti kad me sljepoća nadvlada.

Psalam (pročitajte Ps 27: 1, 7-9, 13-14)

U nedjelju, kada nas čitanja pozovu na vjeru, što bismo željeli pjevati u svom odgovornoj psalmu? “Gospodin je moje svjetlo i moje spasenje.” Ovaj psalam je snažna profesija vjere kada nas strah iskušava da sumnjamo: “Gospodin je utočište mog života; od kojeg ću se bojati?” Podsjeća nas da vjerujemo u ono što sada ne možemo vidjeti, a ne na ono što možemo: “Vjerujem da ću vidjeti Gospodinovu bogatstvo u zemlji živih.” Ponekad (često, zapravo), naša će vjera zahtijevati da budemo strpljivi: “Pričekajte Gospoda hrabrošću; budite spretni i pričekajte Gospoda.” Može li nas biti bolja pjesma da nas nauči vjeri?

Mogući odgovor: Psalam je sam odgovor na naša druga čitanja. Pročitajte ga ponovo molitveno da biste ga učinili svojim.

Drugo čitanje (pročitajte Phil 3: 17-4: 1)

Sveti Pavao nas podsjeća da je usred ovog zemaljskog života živio među ljudima čiji su “umovi okupirani zemaljskim stvarima”, naše pravo “državljanstvo je na nebu.” Moramo se sjetiti da ovo vremensko postojanje nije sve što postoji (lekcija koju je Petar, James i John naučili u našem evanđelju). Čekamo istu vrstu slave u koju su ušli Mojsije i Ilija. Vidimo li to sada? Ne, mi ne, osim prolaznih pogleda u životima svetaca. Ipak, znamo da postoji slava i da je to naša sudbina, ako se “čvrsto stojimo u Gospodinu”.

Vjera, koja nam je sada često tako teška, imat će svoju nagradu. Hoćemo li, uz Božju pomoć, ustrajati?

Mogući odgovor: Gospodine Isuse, pomozi mi da čvrsto stanem u svom nebeskom državljanstvu dok se kroz korizmu prolazim na Zemlji.

Slika sa Wikimedia Commons