Što bi potaknulo apostole da se razočaraju u Isusa? Danas saznajemo.
Evanđelje (Pročitaj Marka 4:35-41)
Sveti Marko nam govori da je na kraju dana punog poučavanja Isus odlučio prijeći Galilejsko jezero, ostavljajući iza sebe mnoštvo koje se okupilo oko njega. Ušli su u čamac; u nekom trenutku, “nastala je jaka nevremena,” i valovi su počeli puniti brod vodom. Nevjerojatno, Isus je “spao na jastuku”. Možda je ovaj teški san bio danak dnevnog iscrpljujućeg rada propovijedanja tolikim ljudima. Međutim, učenici očito nisu bili zadovoljni drijemom.
“Učitelju, zar Te nije briga što ginemo?” Razmislite o ovom pitanju. Od čega je proizašlo? Da su apostoli bili jednostavno prestravljeni, mogli su probuditi Isusa molbom za pomoć, ali su otišli dalje od toga. Željeli su Ga optužiti za ravnodušnost prema njihovim poteškoćama. Činili su se ili razočarani ili čak ljuti što je On mogao prespavati situaciju koju su smatrali opasnom po život. Jesu li imali neka očekivanja da On može nešto učiniti? Uostalom, ako čitamo poglavlja u Evanđelju svetog Marka koja prethode našem današnjem čitanju, vidimo da su učenici svjedočili Isusovom izvođenju nekih nevjerojatnih čuda iscjeljenja i egzorcizma. Mogli bismo se zapitati što su mislili da On može učiniti – dati im moralnu podršku? Pokazati nadljudsku sposobnost da im pomogne veslati u čamcu do obale? Iako ne znamo što su očekivali, vidimo da su bili ogorčeni Isusovim nedjelovanjem. Jesu li se počeli pitati je li mu stalo do njih? Jesu li dovodili u pitanje svoju spremnost da odbace sve i postanu Njegovi učenici, osjećajući neku nesigurnost oko Njegove predanosti njima?
Isus se “probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: ‘Umukni! Budite mirni!’ Vjetar je prestao i nastala je velika tišina.” Tada je došao red na Isusa da svojim učenicima postavi pitanje: “Zašto ste prestrašeni? Zar još nemate vjere?” Baš kao što su učenici bili šokirani što je Isus mogao prespavati jaku oluju, Isus je izgledao šokiran što ih je oluja toliko prestravila. Je li se pitao: “Nakon svega što su vidjeli da radim, zar još uvijek ne mogu razumjeti Tko sam?” To se svakako čini vjerojatnim, jer su bili “ispunjeni velikim strahopoštovanjem i govorili su jedni drugima: ‘Tko je onda taj Kome se pokoravaju čak i vjetar i more?’” Židovi su iz svojih spisa znali da Bog jedini ima moć obuzdati bijesna mora ( vidi Ps 89,9; 107,28-29). U to vrijeme, na početku svog odnosa s Isusom, učenici su ga možda smatrali izvanrednim rabinom, moćnim egzorcistom i nadarenim iscjeliteljem, a da uopće nisu zamišljali da je on Bog. To sugerira da su bili spori u potpunom razumijevanju Isusa. Naravno, u Evanđeljima vidimo mnogo dokaza o ovom nedostatku razumijevanja. Na kraju će Kristovo uskrsnuće i uzašašće na nebo otkriti Njegovu pravu prirodu. Ipak, Isus ih je ovdje želio potaknuti, isprovocirati ih svojim prodornim pitanjem: “Zašto ste prestrašeni?”
Ova se epizoda dugo cijeni u Crkvi kao prekrasna metafora za naše živote u olujama ovoga svijeta kao Isusovih sljedbenika. Mi, zapravo, znamo više od učenika o Isusu kada su sjedili u čamcu s njim i optuživali ga za ravnodušnost prema njihovom problemu. Znamo da je umro iz ljubavi prema nama i da je za nas uskrsnuo kao pobjednik smrti. Pa ipak, jesmo li još uvijek podložni užasima oluja koje nas muče na našem putovanju kući u nebo? Možemo li i dalje biti dovoljno prestravljeni našim situacijama da se pitamo spava li Isus “na jastuku”, udaljen i nezainteresiran? Moć koju Isus ima nad cijelim stvorenjem (“Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji”; Mt 28,18) sigurno je dostatna da unese “veliki mir” u naše živote ako činimo jednu stvar koju su učenici u brod nije: “Imaj vjere.”
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, pomozi mi da se sjetim pitati: “Zašto sam prestravljen?” kad pušu životni olujni vjetrovi.
Prvo čitanje (pročitati Job 38,1, 8-11)
Prisjetite se da je Job bio pravedan čovjek u Božjim očima (vidi Job 1:1-12), čovjek kojeg je Sotona optužio da ima slabu vjeru. Neprijatelj je bio uvjeren da će ga Job, ako ga Bog pogodi, u lice optužiti i njegova vjerna pravednost potpuno će nestati. Bog je učinio upravo to, i iako je bio teško kušan, Job se nije pobunio protiv Boga. Međutim, pitao se zašto ga je snašla takva nesreća. Želio je da Bog objasni zašto je tako grubo postupio sa svojim pravednim sljedbenikom.
Bog govori Jobu (“GOSPOD se obratio Jobu iz oluje”), ali ne odgovara na Jobov zahtjev. Umjesto toga, Bog podsjeća Joba na svoju veliku moć i mudrost u zoru stvaranja, posebno u formiranju mora: “Koji je zatvorio more kad je iz utrobe izbijalo; kad sam oblake učinio njegovim ruhom i gustu tamu svojim povojima? Ovo pitanje pomaže Jobu da sam uvidi koliko je glupo dovoditi u pitanje Božju mudrost, pokušavati Ga pozvati na odgovornost za bilo što što se događa u svemiru, ono što je proizašlo iz snage Njegove Riječi. Ovo nije samo igra moći s Božje strane, povlačenje položaja. Ne, Bog ističe koliko je kreacija lijepa i veličanstvena, kako je sve u njoj puno smisla i sinkroniciteta. Ako možemo biti zadivljeni inteligencijom i elegancijom svemira, sigurno možemo vjerovati Onome tko ga je zamislio, stvorio i održava u svakom trenutku njegova postojanja.
Kada poznajemo Jobovu priču, kao što su to učinili učenici iz svog Pisma, možemo bolje razumjeti zašto je Isus bio iznenađen njihovim strahom i nedostatkom vjere.
Iznenađuju li ga ponekad i naš strah i nedostatak vjere?
Mogući odgovor: Nebeski Oče, jasno si pokazao svoju mudrost u svim elementima stvaranja. Neka me uvijek uvjeravaju da Ti znaš što činiš.
Psalam (Pročitaj Ps 107,23-26; 28-31)
Kako je prikladno da bi nas naš današnji psalam trebao podsjetiti da kad mu Božji narod zavapi u nevolji oluje na moru, On im se jako smiluje: “Utišao je oluju blagim povjetarcem, a valovi su morski bili utihnuo.” Ovaj opis Božje zaštitničke ljubavi prema Njegovoj djeci nagovještaj je upravo onoga što vidimo u našem današnjem Evanđelju. To naglašava zašto je Isus mogao biti iznenađen što su njegovi učenici bili toliko obuzeti strahom da su mu našli mane. Možda su se trebali sjetiti pouke iz ovog psalma: “Radovali su se što su se smirili, i on ih je doveo u željenu luku.” Možda bismo se i toga trebali sjetiti i pjevati s psalmistom: “Hvalite Gospodina, njegova je ljubav vječna.”
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj 2 Kor 5,14-17)
U drugim našim čitanjima imali smo razloga razmišljati o tome što znači Božja ljubav za nas, posebno u našim teškim vremenima. Ovdje nas sveti Pavao uči još dubljem značenju Božje ljubavi, onoj koja nadilazi spašavanje iz teških okolnosti i dotiče srž našeg postojanja. “Kristova ljubav”, kaže nam sveti Pavao, pokazuje se u Njegovoj smrti za nas. Kada je Krist “uskrisnuo”, trajno je ispravio cijeli tijek stvaranja, vraćajući ga Božjoj izvornoj namjeri i planu. “On je doista umro za sve, da oni koji žive ne žive više za sebe nego za Onoga koji je za njih umro i uskrsnuo.” Svi mi koji vjerujemo u Krista, koji smo kršteni u Njega, smo “novo stvorenje”. Nismo samo izbavljeni iz teških okolnosti, izbavljeni smo od samih sebe: “Stare stvari su prošle; evo, došle su nove stvari.”
Kako bi se mali trebali činiti naši strahovi u svjetlu ove istine! “Zašto si prestravljen? Zar još nemate vjere?”
Mogući odgovor: Hvala Ti, Gospodine Isuse, što naše izbavljenje od smrti počinje sada, dok smo još živi. Sada je vrijeme kada su “došle nove stvari”.
Autor fotografije Torsten Dederichs na Unsplash
