Godišnja skupština Nacionalnog vijeća Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj održana je od 3. do 6. ožujka u Sisačkoj biskupiji u Topuskom, a okupila je biskupijske i nadbiskupijske ravnatelje PMD u Hrvatskoj.
Drugoga dana susreta u utorak 5. ožujka, nakon radnog dijela kojim su predsjedali predsjednik Vijeća za misije HBK biskup Ivan Štironja i nacionalna ravnateljica PMD u RH s. Ivana Margarin, gosti su, između ostalog, posjetili i svetište Majke naših stradanja u Gori, a zatim i sisačku katedralu u obnovi te Biskupijski ordinarijat gdje ih je dočekao domaćin biskup Vlado Košić. U srdačnom razgovoru, biskup je okupljene upoznao sa stanjem u Sisačkoj biskupiji nakon potresa, a nacionalna ravnateljica s. Ivana iskoristila je priliku da u ime svih ravnatelja čestita biskupu 25. obljetnicu ređenja i zahvali na podršci radu Papinskih misijskih djela.
Kasnije toga dana u crkvi Sv. Marije Kraljice Mira u Sisku održano je i svečano misno slavlje koje je predvodio biskup Košić u zajedništvu s biskupom Štironjom, domaćim župnikom i ravnateljem PMD-a u Sisačkoj biskupiji Ivanom Faletarom i više svećenika.
Na početku, sve je pozdravio biskup Košić, zahvalivši misionarima što su za svoj susret izabrali ovu biskupiju. Biskup je ustvrdio i kako je na neki način ova biskupija također misijska, jer ima još mnogo onih kojima treba pristupiti i navijestiti Krista kroz riječi, ali i kroz djelotvornu ljubav. Na kraju je pozvao na molitvu za misije i misionare te jedni za druge kako bi po križu Kristovom svi bili svjedoci njegova uskrsnuća.
U homiliji osvrnuvši se na pročitano Evanđelje biskup Štironja je rekao kako je čudo o kojemu smo čuli
svojevrsna slika svijeta u kojemu se nalazimo. „S jedne strane siromasi koji prose, koji su gladni i žedni, kako u materijalnom tako i u duhovnom pogledu, a s druge strane bogati koji uživaju i ušutkavaju svijet. Događaj o kojemu govori sv. Marko dogodio se nekoliko dana prije Isusove smrti i to je jedno od posljednjih Gospodinovih čuda. Zadnje je ono što je iscijelio uho sluzi velikoga svećenika u Getsemaniju. Marko bilježi ime slijepca kao i njegova oca: Sjedio je kraj puta slijepac prosjak Bartimej, sin Timejev. Siromasi koji žive oko nas, kao i oni daleko u misijskim krajevima, nisu tek neki broj, oni imaju svoje ime. Nisu to ljudi iz bajki nego stvarni ljudi, naša braća i sestre koji se nalaze u tami, i žele osjetiti ljepotu svjetla, žele osjetiti ljepotu sunca. A pravo svjetlo i pravo sunce je Isus, svjetlo svijeta. Evanđelje donosi istinitu priču, živu istinu o živomu Bogu. Sv. Luka, nasuprot sv. Marku, u svom Evanđelju kaže neki slijepac. I taj izričaj je znakovit. Kao da želi naglasiti da nije važno ime. Nije važno poznam li siromaha ili ne poznam. Radi se o čovjeku u potrebi i to je dovoljno. Slijepac treba moje oči, moju brigu i ljubav kako bi barem donekle osjetio ljepotu ovoga svijeta. Brate i sestro, ja i ti, mi smo bitni u ovome svijetu. Moja i tvoja aktivnost, moj i tvoje misijsko, karitativno, humanitarno djelo, mnogima je biti ili ne biti, a meni i tebi spasiti se ili ne spasiti. Da, pitanje kršćanske solidarnosti i milosrđa, istinsko je pitanje spasenja“, upozorio je biskup Štironja.
U nastavku biskup je poručio da kakvu je bol slijepi Bartimej osjećao samo on zna. „Kako mu je bilo podnositi vječni mrak, teško se može shvatiti. „Čuo je da prolazi Isus Nazarećanin. Iz teksta bi se moglo zaključiti da Bartimej dobro pozna Isusa. Istina, to ne možemo reći sa sigurnošću, ali zasigurno možemo reći da Bartimej čvrsto vjeruje, siguran je da mu Isus može pomoći. Zato čeka pogodan trenutak da zavapi tako glasno da ga Isus čuje. Žalosno je da nema nitko tko bi mu rekao da je Isus blizu, da mu kaže na kojoj se udaljenosti od njega Isus nalazi. Nema nikoga da ga ohrabri i kaže da valja pokušati. Umjesto toga, ljudi ga žele ušutkati. Bartimejev krik: Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se, istinski je vapaj srca koje vjeruje. Kaže sv. Marko: Mnogi su ga riječima zaustavljali da šuti. Ali on je još jače vikao: Sine Davidov, smiluj mi se. (Iv 10,47-49). Ovo je slika općeg mnijenja na koje se svakodnevno pozivamo. To su oni komentari na statusima, društvenim mrežama i internetima. Opće mnijenje je da kršćanin, posebno katolik treba šutjeti, tako onda treba šutjeti i njihova Crkva. Šuti Bartimeje, šuti papa, šuti biskupe, šuti župniče, šuti časna, šuti Crkvo. Koje misije? Kakvi misionari? Gladni na kraj svijeta?I jučer je umrlo od gladi i žeđi na desetke tisuća ljudi. I jučer je izvršeno preko stotinu tisuća abortusa. I tako svakoga dana. Što ja imam s tim? Kakvi gladni, žedni, pobačeni? Pustite me, želim biti među onih skoro dvije milijarde pretilih naspram jedne milijarde pothranjenih u svijetu. Sa svojim novcem upravljam kako ja hoću. Želim pripadati onima koji bace milijune tona hrane umjesto da je daruju gladnima. Prema statistikama u Hrvatskoj se baci 75 kg hrane po stanovniku. Toliko hrane ne pojede godišnje stanovnik Ruande gdje je do nedavno djelovao naš misionar fra Ivica Perić koji je posvjedočio da više od polovice njegovih vjernika objeduju tri puta tjedno i to: ako im se posreći. Dnevno se samo u Americi potroši oko 200 milijuna dolara na programe mršavljenja; dnevno se samo na izdržavanje vojske troši skoro pet milijardi dolara; dnevno se samo na igrice potroši oko 300 milijuna dolara itd. To je svijet u kojemu živimo“.
Propovjednik je rekao i kako se nada da okupljeni na ovom slavlju ne žele biti dio toga bešćutnog svijeta. „Nadam se da želimo biti katolici koji s Crkvom ne misle samo na sebe nego ponajprije misle na svoga Boga a potom u ime Boga Stvoritelja žele djelovati u svijetu, nadići svoje potrebe i želje, nadići svoj egoizam i pretvoriti ga u altruizam, potvrditi ljubav prema braći i sestrama u potrebi.
Na taj način ćemo iskazati svoju ljubav prema Bogu koji nas je stvorio u ovom dijelu svijeta koji ima mogućnosti školovanja, razvitka, civilizacijskog rasta u svakom pogledu. Nismo za to niti trunke zaslužni. Svojim sam očima kao misionar u Tanzaniji vidio kako djeca uče pisati na prašiti jer nemaju olovke niti bilježnice. A koliko olovaka, raznih bojica i bilježnica imaju djeca u Hrvatskoj. Budimo barem zadovoljni i zahvalni Bogu. Nemojmo biti dio svijeta koji, poput mnoštva u Markovu evanđelju šuti i gleda ljudske patnje i ništa ne čini, dapače ušutkava one koji potiču na solidarnost“, ustvrdio je biskup te poručio da dopustimo Isusu da nas učini misionarima koji će biti oči slijepima, ruke i noge sakatima i hromima, uši i usta gluhonijemima.
