Nakon posjeta Svetoj zemlji, Alistair Dutton, generalni tajnik Caritasa Internationalis, govori za Vatican News o nehumanom utjecaju sukoba koji su u tijeku i otpornosti kršćana koji žive u Isusovoj zemlji.
Autor: Stefanie Stahlhofen
“Nada je krhka, ali živa” među palestinskim kršćanima na Zapadnoj obali i u Gazi, dok se drže vjere i svoje povezanosti sa Svetom zemljom usred sukoba, raseljavanja i teške humanitarne krize.
Caritas Internationalis neumorno radi na pružanju kritične pomoći, uključujući hranu, medicinske potrepštine i psihološku podršku zajednicama koje su razorene nasiljem.
Ipak, pristup je i dalje gotovo nemoguć, a eskalirajuća situacija mnoge je ostavila bez osnovnih potrepština, prema Alistairu Duttonu, glavnom tajniku Caritasa Internationalisa.
U intervjuu za Vatican News nakon nedavnog posjeta Svetoj zemlji, g. Dutton opisao je otpornost palestinskog naroda, njihovu duboku duhovnu povezanost s domovinom i hitnu potrebu za međunarodnim djelovanjem kako bi se podržali humanitarni zakoni i osigurao trajni mir.
P: Nedavno ste posjetili Svetu zemlju. Hoćete li iznijeti svoje dojmove o tamošnjoj situaciji?
Sigurno. Još u srpnju, zapravo, trebao sam posjetiti Jeruzalem zajedno sa Svjetskim vijećem crkava i Protestantskom akcijom crkvenog saveza, ali smo to morali odgoditi jer su okolnosti bile tako teške, posebno s izravnim napadima na Bejrut i Teheran. Dakle, osjećalo se da nije sigurno. I bio je na vrhu mog popisa da pokušam stići tamo prije kraja godine.
Bilo mi je drago što sam se mogao vratiti prije samo nekoliko tjedana, a bila je gotovo točno godišnjica kad sam posljednji put bio tamo. Otputovao sam tamo mjesec dana nakon napada na Izrael i odgovora u Gazi. Bilo je tako tužno vidjeti kako se situacija nastavila i vidjeti razinu pokolja koja se danas nastavlja u Gazi, koja je tako nerazmjerna i nehumana.
Ovaj put sam bio samo na Zapadnoj obali. Očito je da ulazak u Gazu nije moguć. A Zapadna obala djeluje jezivo tiho i vrlo potisnuto, kontrolirano i zastrašeno. Otišao sam u Jenin na sjeveru Palestine i prespavao s timom Caritasa u Jeninu. Za njih mislim da je to bila vrlo važna prilika. Mislim da je to bilo prvi put da su ljudi htjeli provesti vrijeme s njima.
Ima mnogo ljudi koji se osjećaju potpuno izolirano, koji se osjećaju odsječenim u ovom ratu, odsječenim od svog normalnog načina života, odsječenim od svojih poslova i sredstava za život, prije su radili na izraelskoj strani, pa su izgubili su sva zaposlenja i svakodnevni pritisak i represiju izraelskih aktivnosti oko granice. Za njih je bilo jako važno imati nekoga tko bi jednostavno mogao biti s njima u solidarnosti i suosjećanju.
Uvijek je velika privilegija i tako inspirativno vidjeti rad Caritasa i vidjeti način na koji radimo u lokalnim zajednicama, pokušavajući pomoći ljudima—da, preživjeti—ali još impresivnije od toga, mislim. U vijestima cijelo vrijeme čujemo da je sve to humanitarna borba za preživljavanje, i to je u određenoj mjeri to apsolutno točno. Ali za sve Palestince koje sam upoznao, ono što misle je: ‘Kako da nastavimo graditi san za budućnost?’
Dakle, kako preživjeti danas? Ali kako to učiniti na način koji nam istinski daje budućnost ovdje na Bliskom istoku? Mislim da su gledali toliko ljudi kako ostavljaju toliko zla. Broj kršćana pada toliko da se ne mogu koncentrirati samo na ono što im je potrebno. Danas stalno motre na to kako pronaći način da ostanu prisutni unutar Svete zemlje i Bliskog istoka u cjelini.
Slika datoteke Alistaira Duttona
P: Također ste bili u Jeruzalemu i Izraelu. Kakva je bila situacija tamo?
U samom Jeruzalemu moje je sjećanje zapravo jezivo tiho. I ovaj sam put proveo više vremena izvan Jeruzalema. Ali kad sam bio tamo neposredno nakon napada prošle godine, bio sam točno u centru u šest sati navečer gdje bi inače bilo apsolutno krcato Izraelcima, Palestincima koji su obavljali svoje poslove i ogromnim brojem turista. Ali nije bilo nikoga drugog; Doslovno imam slike ulica na kojima nema nikoga ili ja kao jedina osoba u trgovini.
Otišao sam u Crkvu Svetog groba i sjećam se da sam bio u grobu oko 15 minuta i nitko nije ušao. Obično morate satima čekati u redu da biste ušli tamo. Dakle, prva stvar je da je prazno i tiho, i ljudi se osjećaju izolirano u tom smislu da su odsječeni od ostatka svijeta i negdje, što je jednostavno nemoguće posjetiti. Nepotrebno je reći da se sukobi nastavljaju i da se mnogi ljudi ne vraćaju. Gospodarstvo je u kolapsu, a turizma nema.
Za nas, dok gledamo neka od područja Zapadne obale, a posebno u Gazi, situacija je apsolutno brutalna i nehumanost i brutalnost koju vidimo. Dok sam bio tamo, razgovarao sam s ocem Gabrielom, koji je župnik u Katoličkoj crkvi u gradu Gazi, i s jednim od naših socijalnih radnika u Gazi. Nevjerojatno je kako nastavljaju iz dana u dan.
Opisivali su kako imaju svoje kućne probleme, te da moraju brinuti o svojim obiteljima i truditi se iz dana u dan da se mogu vratiti. Ali postoji taj nevjerojatan osjećaj služenja i brige za svoje ljude i čineći sve što mogu. Ali to je jako teško u ovom trenutku. Gotovo je nemoguće unijeti bilo što u Gazu.
Danas imamo timove koji vrijedno rade, timove Caritasa Jeruzalema i Katoličke službe pomoći. Ali, usprkos svim njihovim naporima, u mjesecu prije nego što sam ja bio tamo, uspjeli su ubaciti samo šest kamiona, i to uz vrlo blisku suradnju s američkom vojskom i izraelskom vojskom kako bi pokušali preskočiti sve ograničenja. Moramo to zapamtiti, prije napada [of October 7, 2023]bilo je potrebno 500 kamiona svaki dan. I upravljali su sa samo šest kamiona u posljednjih mjesec dana, i to je stvarno osnovna oprema u obitelji, samo da mogu spavati noću i kuhati svoje obroke.
P: Kako će se slaviti Božić u ovoj situaciji?
Iskreno ne znam. Mislim da je jedna od glavnih stvari kojoj sam svjedočio kod Palestinaca, posebno kršćanskih Palestinaca na Zapadnoj obali, stvarna potreba i žeđ da se drže, da se nadaju i da zadrže osjećaj svog života unutar vlastite zemlje .
Ono što vidim je da crpe veliku snagu iz vlastite vjere iz biblijskih priča. Jedna od velikih stvari koje imaju je, naravno, to što je njihova zemlja u kojoj se sve dogodilo.
Jednog dana, kad sam bio tamo, samo su rekli, ‘Oh, imamo iznenađenje za tebe.’ Ušli smo u jednu crkvu, a to je bila crkva u kojoj se dogodilo iscjeljenje 10 gubavaca. I sve je to na njihovom pragu.
Caritas ima tim u Betlehemu. Dakle, tamo gdje se Krist rodio nalazi se jedan od naših najvećih timova. Mislim da crpe ogromnu snagu iz fizičke blizine samih priča i Evanđelja nade, i stalno pričaju o tome.
Kad govorimo o nadi, ono što je bilo jako zanimljivo je bilo kada sam upoznao kardinala Pizzaballu [the Latin Patriarch of Jerusalem] u Ammanu, jer je tada bio u posjetu Jordanu, te je govorio kako se teško nadati u ovom trenutku.
Ali u razgovoru i s njim i s vlč. Michel Abboud, koji je voditelj Caritasa Libanon, govorili smo o tome kako na arapskom i francuskom postoje dvije riječi za nadu, dok na engleskom imamo samo jednu riječ. Dakle, na francuskom imate l’espérance i l’espoir. Osjećaj za l’espérance ima vezu s božanskim, vezu s nečim što je veće od teškoće koju trenutno osjećaju. To im je jako, jako važno jer moraju održati svoju snagu i osjećaj za budućnost. Jubilej također započinjemo s geslom ‘Hodočasnici nade’.
Možda ovo može pomoći, a što se tiče hmelja, mislim da moramo paziti da nadu ne koristimo na površan način. Ta je nada putovanje kojim se doista otkriva nešto duboko u nama što nam stvarno daje snagu, umjesto da se hvatamo za stvari i govorimo da nam one daju nadu. Dakle, mislim da taj osjećaj l’espérance je tako važno
P: S obzirom na situaciju, što Caritas poduzima po pitanju odgovora? Kako možete raditi svoj posao?
Caritas radi još puno prije napada, i od napada. Nepotrebno je reći, kao što će svi shvatiti nakon što su čuli vijesti, situacija unutar Gaze, a također i na Zapadnoj obali, bila je nevjerojatno teška. Samo mogućnost pomicanja bilo čega bila je gotovo nemoguća.
Upravo sam opisao koliko je teško dobiti kamione pomoći, pa su zalihe Gaze trenutno gotovo nikakve. Unatoč tome, još uvijek imamo naše zdravstvene timove koji su vani i pokušavaju pomoći svojim ljudima. Očito je da su medicinske potrepštine velika briga.
No, oni su cijelo vrijeme radili i pokušavali dobiti pomoć, bilo da se radi o materijalnoj pomoći koju su mogli pronaći u trgovinama, iako je toga u trgovinama ima jako malo. Povremeno se mogu opskrbiti ili opskrbiti ljudima gotovinom. Ako nema zaliha, novac je vrlo teško koristiti.
Već smo doprli do preko 1,6 milijuna ljudi u posljednjih 13 mjeseci od napada putem našeg hitnog odgovora: to je u Gazi, Jeruzalemu, Zapadnoj obali; pa Palestina, općenito. To uključuje zdravstvenu podršku, podršku u hrani i osnovnu opremu, kao što je pomoć ljudima oko posteljine, lonaca i tava, stvari za kuhanje i jelo, mentalno zdravlje i psihološku podršku, sklonište i neke higijenske pakete i opskrbu vodom. Dakle, kroz naše timove, radimo onoliko koliko možemo.
Međutim, okolnosti nevjerojatno otežavaju humanitarni pristup i tu međunarodna zajednica stvarno mora početi djelovati. To je odgovorno. Prema međunarodnom pravu, međunarodna zajednica mora izvršiti ozbiljan pritisak kako ljudi ne bi patili tako strašno.
To je ono što je papa Franjo cijelo vrijeme govorio, pozivajući da se to zajamči i također da se taoci moraju osloboditi. I apsolutno moramo imati prekid vatre. Rat samo šteti svima i osakaćuje izraelsko gospodarstvo.
Ne pate samo Palestinci. To stvara generacije psiholoških poremećaja, koji će samo stvoriti borce za sljedeće generacije koje dolaze. Moramo zaustaviti opskrbu oružjem koje dovodi samo do novih smrti. Oni koji danas naoružavaju Izrael samo sprječavaju približavanje primirja.
P: Spomenuli ste taoce. Možete li pojasniti?
Moramo spomenuti izraelske taoce i one koji su zatočeni s obje strane, jer je toliko mnogo Palestinaca također proizvoljno zatočeno. Dakle, taoci se apsolutno moraju osloboditi. Tu je i poštivanje međunarodnog prava i normi međunarodnog prava. Imamo Međunarodni kazneni sud, a imamo i međunarodno humanitarno pravo koje kaže da ljudi imaju pravo na pomoć.
Ipak, za nas koji pokušavamo pružiti pomoć, to je sve samo ne nemoguće i također je daleko od sigurnog. Ove godine smo imali dva ubijena člana osoblja i mnogo članova njihovih obitelji. Samo tjedan dana prije nego što sam bio tamo, dva naša liječnika bila su u bolnici, nakon što su nedavno bili ozlijeđeni, zajedno sa svim njihovim obiteljima. Vjerujem da je desetak ljudi upravo ubijeno u izravnom pogotku na crkvu. To su humanitarci koji pokušavaju donijeti humanitarnu pomoć koji su meta u ovom ratu.
P: Kao što znate, u Libanonu je postignut prekid vatre između Izraela i Hezbollaha. Što to znači za vaš rad za Caritas Internationalis?
Bio sam u kontaktu s našim kolegama u Libanonu i dijelim njihovu nadu i nadu koju je papa Franjo spomenuo da bi ovo moglo na neki način signalizirati pomak prema miru na Bliskom istoku.
Prvo moram reći da je prekid vatre danas vrlo, vrlo nesiguran. Bilo je napada i ljudi ubijenih u južnom Libanonu pod t On je primirje, i treba se zapitati koliko će dugo trajati. Iskreno se nadam da će se to i dalje održati i da će oni moći odstupiti od toga. Nije tako lako kao da zasvirate posljednji zvižduk i rat prestane u trenu. Dakle, nadam se da će se primirje održati.
Rekavši to, ne vidim način koji bi se izravno pretvorio u mir za Gazu. U isto vrijeme, sada smo vidjeli napade koji su pokrenuti u Siriji, i ne mogu a da ne pomislim da je vrijeme svega toga bilo daleko od slučajnosti. Upravo na dan objave prekida vatre počeo je napad na Alep. Sirija je danas pretrpjela 14 godina rata, a zatim i potres koji je uslijedio nedavno. Sada ljudi bježe iz Alepa i Hame kako bi pokušali doći na sigurno.
Bio sam tamo u siječnju, a to je zemlja koja se od rata nije smjela obnoviti. Učinak sankcija je apsolutno osakatio tu zemlju i ostavio ih da doslovno žive među ruševinama.
U siječnju sam hodao ulicom kojom sam hodao prije osam godina. Neka Bog blagoslovi te ljude. Održavaju tu ulicu čistom koliko god mogu. Ali to samo znači da su ruševine nagomilane sa strane, a oni ih čiste okolo.
Sirija je držana u nehumanom statusu zbog sankcija posljednjih nekoliko godina, a sada vidimo ove napade. Velik dio toga čine snage daleko izvan Bliskog istoka koje sada pokazuju svoje mišiće i bore se za položaj i moć.
Kad se slonovi tuku, trava je ta koja pati.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
