U intervjuu za vatikanske medije, kustos Svete zemlje, otac Francesco Patton, govori o ranama koje je prouzročio rat, rješenju dvije države, ulozi kršćana i putovima do mira.
Autor Andrea Tornielli
U opširnom intervjuu za vatikanske medije, kustos Svete zemlje, otac Francesco Patton, osvrće se na rat u Svetoj zemlji. On ilustrira što znači stati unatoč svemu usred zaraćenih strana i svjedočiti uskrsni navještaj i svijest da je zlo već pobijeđeno.
P: Oče Patton, kako biste opisali atmosferu u Jeruzalemu?
Od 7. listopada vlada vrlo teška atmosfera jer kao da je ravnoteža unutar države Izrael, između židovsko-izraelske komponente i arapsko/palestinsko-izraelske komponente, prekinuta. Također je prekinuta ravnoteža koja je postojala između Izraela i Zapadne obale. Prije je postojala mogućnost da se dođe i ode, bez velikih problema; a i za Palestince sa Zapadne obale, bilo je prilično lako doći i raditi. Mogao si otići iz Gaze raditi u susjednu kibuci. Prije je bilo moguće otići na liječenje u Jeruzalem s terapijama koje se ne primjenjuju u Gazi. Međutim, nakon napada 7. listopada sve su se te ravnoteže pokvarile. Sada unutar same Države Izrael, židovsko-izraelska komponenta počela je s nepovjerenjem gledati na arapsko-izraelsku komponentu, a arapsko-izraelska komponenta se počela osjećati sve nesigurnijom, kako na radnom mjestu tako i u svakodnevnom životu, čak i hodajući niz ulicu. Nekoliko naših kršćana mi je reklo: “Kad hodam gradom, u Jeruzalemu, izbjegavam govoriti arapski.” To puno govori o klimi koja je stvorena.
P: Kako se doživljava tragedija talaca koje je oteo Hamas?
Situacija s taocima stavila je na tešku kušnju ove obitelji koje su gotovo sve, uz rijetke iznimke, vrlo otvorene. Nisu bile obitelji neprijateljski raspoložene prema palestinskom elementu u Izraelu ili na Zapadnoj obali, naprotiv. Njihova je patnja bila i još uvijek je strašna, dok čovjek tužno odbrojava pitajući se koliko ih je još živih.
P: A što je s tragedijom u Gazi?
Palestinska komponenta očito se solidariše s Gazom. Pripadaju istom narodu i pate gledajući tolika razaranja: 35.000 mrtvih, od toga vjerojatno više od 15.000 djece, a ne znamo koliko ih je još pod ruševinama… Sustavno uništavanje. To je stvorilo osjećaj frustracije, ljutnje, unutarnjeg sukoba. Zatim, ne zaboravimo da ima čak i kršćana, posebno iz Galileje, koji su dio vojske, bore se u Gazi. Postoji nelagoda i velika poteškoća u rješavanju ovih pitanja čak i za nas kršćane u Svetoj zemlji jer vrlo dobro shvaćamo patnju na obje strane. Shvaćamo razloge i pogreške s jedne i s druge strane. Želimo da ovaj rat prestane, jer u protivnom brazda mržnje postaje svakim danom sve dublja, a sastaviti kockice poslije će biti, doista, vrlo teško.
P: Posljednjih mjeseci također smo svjedoci eskalacije nasilnih djela doseljenika…
Na Zapadnoj obali vidjeli smo eskalaciju bez presedana. Dok je prije njihovo djelovanje bilo nešto kontroliranije, u ovih šest mjeseci nije tako. Također znamo da je nekoliko tisuća Palestinaca na Zapadnoj obali zatvoreno u administrativnom pritvoru, odnosno, u biti bez prava. A postoji i nekoliko stotina Palestinaca koji su ubijeni na Zapadnoj obali, tijekom vojnih operacija, od strane doseljenika ili na neki drugi način, i stoga ne u okolnostima povezanim s napadima, napadima ili u svakom slučaju nasilnim radnjama, već iu običnom životu . Seljaci koji su išli brati masline susreli su doseljenike koji su potom zapucali na njih. Dugo će trebati da se prevlada ovakva rana, jer je emocionalna dimenzija u ovom sukobu bila vrlo jaka.
P: Vraćajući se na 7. listopada, kakvo se objašnjenje može dati za ono što se dogodilo?
Ono što se dogodilo 7. listopada morat će se temeljito proučiti i istražiti, jer su same izraelske novine optužile i vladu i vojsku za ignoriranje dokumenata koje su vojni obavještajci dali i koji govore o mogućoj operaciji ove vrste od strane Hamasa i znakova čak i u danima prije. Vjerujem da je u vlastitom interesu Izraela da ovo rasvijetli.
P: Posljedice tog gnusnog terorističkog napada na civile su ono što smo vidjeli, naime pokolj u Gazi…
Reakcija je bila tako jaka upravo zato što je bio šok. Čak i sa stajališta vojnih izbora, čini se da je prevladala emocionalnija dimenzija, želja da se ponovno uspostavi oblik vojne nadmoći, želja da se ponovno uspostavi odvraćanje koje je donekle osporavano i dovedeno u pitanje. Vidi se želja da se kaže: ‘U budućnosti se više nitko neće usuditi ovako nešto pokušati’.
P: To su činjenice koje ostavljaju trag mržnje. Za obnovu kuća dovoljna je novčana pomoć; da bi se ponovno izgradio mir u srcima, potrebno je mnogo više vremena.
Rane će ostati dugo; da bi bili izliječeni, trebat će im prosvijećeno vodstvo, s obje strane, koje zna kako raditi na pomirenju. U Europi su se u 20. stoljeću vodila dva svjetska rata s milijunima mrtvih. Ali onda, umjesto da se bore oko resursa, oni su ih podijelili: to je bio veliki genijalni potez Schumana, De Gasperija i Adenauera kada su odlučili stvoriti Zajednicu ugljena i čelika. Bio je to put koji je Europi jamčio sezonu mira. Trenutačno ne vidim mogućnost da se nešto slično napravi u Izraelu i Palestini, jer ne dijele isti kulturni okvir. Europa je, u dobru i zlu, sve do sredine 20. stoljeća bila kontinent koji se pozivao na kršćanske vrijednosti pa tako i na vrijednosti pomirenja, mira, suradnje i slično. Ovdje se sada suočavamo s kulturama koje nisu toliko sposobne međusobno dijalogizirati.
P: Što mislite o ‘Abrahamovim sporazumima’?
Vidio sam ih pozitivno: zemlje koje su bile na različitim pozicijama iz ideoloških razloga počele su surađivati, čak i iz ekonomskih ili obrambenih interesa. Za mene je to bio prvi korak i mislio sam da će, nakon završetka Abrahamovih sporazuma, također biti potrebno politički se uhvatiti u koštac s palestinskim pitanjem. Umjesto toga, kao što je sporazum sa Saudijskom Arabijom također bio na domaćem terenu, dogodio se napad 7. listopada. Operacija koja ne samo da je sabotirala Abrahamove sporazume, već je zapravo otežala političko suočavanje s palestinskim pitanjem. A u isto vrijeme, učinilo ga je nužnim.
P: Doista, čak i oni koji su hipotezu dviju država smatrali zastarjelom sada se vraćaju na ono što je oduvijek bilo stajalište Svete Stolice.
Sada je svakako teže nego prije deset ili dvadeset godina. Ali, istovremeno, sada postoji svijest da palestinsko pitanje mora imati političko rješenje. Stoga je povratak teorije dviju država također povezan s činjenicom da u ovom trenutku smatram da je nerealno razmišljati o jednoj državi. Kako konkretno ustrojiti drugu državu, državu Palestinu – jer ona već postoji, ona Izraela – svakako treba doprinos prije svega onih kojih se to izravno tiče, dakle Palestinaca. Ne može se napraviti država Palestina na koži Palestinaca, jer je ta operacija već rađena u prošlosti i nije uspjela. Oni moraju biti uključeni. Tada je potrebno da najutjecajnije zemlje – prije svega SAD, ali i arapske zemlje Zaljeva – pomognu pronaći pravu formu. Problemi su, znate, rješivi. Svojedobno je Sharon, kada je donio odluku o povlačenju doseljenika iz Gaze, to uspio i realizirati.
P: Kako je danas moguć takav scenarij?
Na Zapadnoj obali, ako Država Izrael prihvati rješenje s dvije države, morat će se odlučiti ili za povlačenje doseljenika ili za integraciju doseljenika u palestinsku državu, jer u Izraelu postoji arapski govorni komponenta u državi, ili neki drugi oblik u svakom slučaju koji treba proučavati. Znamo da postoji mnogo vrsta državnih modela, ima i onih u kojima su predviđene autonomne regije. To nije nešto što se može učiniti u nekoliko mjeseci, ali se ne može ni prepustiti neodređenosti grčkih kalendara. Da bismo i Palestincima dali nadu, moramo odrediti i određeni datum do kada će ova država početi postojati, a slijedom toga mora se postaviti i mapa puta. Očito prvo mora prestati rat, a mora postojati i međunarodna potpora jer su oni koji žive na Zapadnoj obali, a još više oni koji žive u Gazi, u nesagledivim teškoćama.
P: Kako kršćani doživljavaju ovo što se događa?
Kršćani su unutar sebe vrlo diferencirana stvarnost. S jedne strane osjećaju da pripadaju nekom narodu, s druge strane osjećaju, kao kršćani, da su pozvani ići dalje od etničke vizije. Kršćani također u ovom trenutku jako pate jer su uhvaćeni u sredini i vuku ih obje strane. S obje strane postoje oni koji bi htjeli da kršćani zauzmu jednostran stav. Kršćani se trude biti žene i ljudi mira, a općenito su kršćani u Svetoj zemlji – usuđujem se reći – kulturno najmiroljubivija komponenta, a samim time i ona koja bi u budućnosti na neki način tome mogla pridonijeti. put pomirenja o kojem smo govorili. Međutim, osjećaju se frustrirano jer, često mimo službenih izjava i onih u političke marketinške svrhe, židovski ih svijet smatra jednostavno Arapima, a arapski ih svijet ne smatra dovoljno Arapima kao kršćane. Sada se vratila želja za iseljavanjem. Od onih koji žive u Gazi, vjerujem da će ih vrlo malo ostati, a to je šteta, jer je Gaza u Djelima apostolskim jedno od mjesta gdje je monaštvo cvjetalo u ranim stoljećima. Čak i na Zapadnoj obali mnogi razmišljaju o odlasku. No, ono što najviše iznenađuje jest da iu Galileji, zbog lokalnog organiziranog kriminala, mnogi razmišljaju o iseljavanju.
P: Što znači, pred svim ovim, vjerovati u uskrsnuće?
Kršćanin, prije svega, vjeruje u poruku uskrsnuća, ali zna da vrijeme povijesti još nije vrijeme punog zajedništva svih naroda u nebeskom Jeruzalemu. Još uvijek smo u srednjoj fazi, vrijeme povijesti je još uvijek vrijeme napetosti: tako je opisano u Evanđeljima, tako je opisano u Pavlovim poslanicama, a ovako je opisano u prekrasan tekst koji je Apokalipsa, koji opisuje sukob u povijesti između onih koji slijede spaljeno Janje i onih koji slijede druge logike i sve pretvaraju u tržište, čak idući tako daleko da kupuju i prodaju ljudske živote. Ono što moramo održati na životu unutar ovog bojnog polja koje je povijest, jest sigurna nada koja proizlazi iz činjenice da je Krist svojim uskrsnućem već pobijedio zlo i smrt. Biti kršćanin u Svetoj zemlji predstavlja poseban poziv. Kršćani su ovdje usko povezani s povijesnom dimenzijom objave i utjelovljenja. Bilo da ih je malo ili mnogo, nije važno, ali je bitno da kršćani Svete zemlje uvijek pomažu cijeloj Crkvi da se prisjeti povijesne dimenzije kršćanstva, koja je vrlo važna dimenzija kako bi se izbjeglo rastakanje kršćanstva u oblike. gnosticizma ili oblika religija mitova.
P: Nakon napada na Sjedinjene Države 11. rujna, u svojoj poruci za Dan mira 2002., papa sveti Ivan Pavao II je napisao: ‘Nema mira bez pravde, nema pravde bez oprosta’. Koliko su važni pomirenje i oprost?
Pomirenje je temeljno. Mislim da je ta poruka daleko najvažnija poruka za Dane mira koju je ikada dao jedan Papa. I stoji uz encikliku Ivana XXII Pacem u Terrisu, koji navodi četiri stupa za izgradnju mira: pravda, istina, milosrđe i sloboda. Pomirenje, kako papa Franjo navodi u enciklici Fratelli Tutti, ima dimenziju ne samo pravde nego i istine. I zato je potrebno, da bismo mogli ići putem pomirenja, također znati stvari nazvati pravim imenom. Isto vrijedi i za oprost. Oprost nije amnestija, nije pretvaranje toga ništa se nije dogodilo. Oprost je preuzimanje svih negativnih posljedica, patnje, zla, koje zlo proizvodi na sebe. Kada razmišljamo o oprostu, mislimo na Krista na križu, s križa koji prašta. Da bih mogao oprostiti, moram prihvatiti vrstu patnje koja mi dopušta da ne reagiram. Na šamar, kao što je Isus učinio u času muke, ne odgovaram šamarom.
P: Kako se takav put može stvoriti u Svetoj zemlji?
Bit će to jako dugo jer za nas kršćane pomirenje je univerzalno, tiče se svih. Židovski svijet i muslimanski svijet imaju kategoriju pomirenja, ali se ona uglavnom primjenjuje unutar vlastitih zajednica. Dakle, još jednom, prisutnost kršćana postaje temeljna, jer nadilazi i etnički horizont i horizont vlastite vjerske zajednice. I kršćani također moraju biti spremni platiti cijenu patnje za to. Ne možemo to zahtijevati od svih, stoga razumijem one koji više ne mogu izdržati i napuštaju zemlju, kao što se dogodilo u Iraku, Siriji, Libanonu, jer se boje za svoje živote ili živote svojih obitelji. Istodobno, kada me pitaju, posebice mladi ljudi, zašto ostaju, odgovaram: “Hoće li vaša zemlja, bez prisutnosti kršćana, biti bolja ili gora?” Odgovor koji mi uvijek daju je: “Bit će gore.” Oni koji ostaju, znaju da moraju platiti cijenu: cijenu vjernosti Kristu i davanja života, u smislu da se na kraju to i dogodi.
P: Suočen s onim što se događa, lako je biti pesimist…
Pesimizam je nedostatak vjere. Dopustiti da nas proguta pesimizam znači ne vjerovati u snagu Uskrsa. Vjerujem u snagu Uskrsa: vjerujem da je Krist doista pobijedio zlo i smrt i vjerujem da su oni koji danas na neki način pokušavaju riješiti probleme već u startu izgubili. Znam da su oni koji se odluče koristiti nasilje na neki način već izgubili. Jer Krist koji je umro i uskrsnuo govori nam da je to druga perspektiva u kojoj treba živjeti i iz koje se također suočavati s problemima.
P: Jeste li osjetili podršku tijekom ovih mjeseci rata?
Toliko ljudi pokazuje svoju blizinu, pišu nam kako bi nam rekli da nas se sjećaju, da mole za nas. Osjećali smo veliku podršku, uvijek, od Pape, jer on nikada nije prestao govoriti o miru, čak i znajući da je nepopularan tema, čak i znajući da je to pogrešno shvaćena tema. I uvijek je spominjao Palestinu, Izrael, Svetu Zemlju… Ne jednom sam rekao da smo mi na neki način privilegirani, jer postoje mnoge druge stvarnosti koje pate i ne pamte se kao mi. A onda nas je također puno podupirao naš Red. Dakle, rekao bih da sam općenito osjetio podršku. Ono što imamo i trebat ćemo u nadolazećim vremenima, osim blizine, bit će i konkretna podrška za pomoć kršćanima i lokalnom stanovništvu pred gospodarskim teškoćama koje je rat donio.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
