Kad slavimo Uskrs, često ne razmišljamo o moralnim implikacijama Isusova uskrsnuća. U najboljem slučaju tema može pasti na pamet na vrlo zaobilazni način. Uskrsnuće je bilo osvetu Isusova života i službe, božanska pečat odobrenja na sve što je propovijedao, a veliki dio njegove poruke bio je o tome kako bismo trebali postupati s drugima. Kao rezultat toga, Uskrs je Božje odobravanje Isusovih moralnih učenja.
Međutim, predložio bih da postoji više od toga nego samo to. Osim što je jednostavno potvrdio ono što je Isus rekao prije nego što je umro, Uskrs nas također izravno uči o moralu. Sama činjenica Isusova uskrsnuća ima svoje moralne implikacije, a te implikacije su temelj za veći dio kršćanskog morala, posebno u područjima koja su danas vruće osporavana u našoj kulturi.
Uskrsnuće u kontekstu
Za početak moramo shvatiti što je točno uskrsnuće. Mnogima se danas čini kao anomalija, jednokratni događaj koji se ispruži poput bolnog palca u Božjem planu spasenja. Međutim, to ne bi moglo biti dalje od istine. Isusovo uskrsnuće zapravo je bilo predviđanje onoga što će se dogoditi kad dođe opet na kraju ljudske povijesti. Kao što nam kaže sveti Pavao:
“Ali u stvari, Krist je odgajan iz mrtvih, prvi plodovi onih koji su zaspali. Jer, kako je čovjek došao smrt, čovjek je došao i uskrsnuće mrtvih. Jer kao i u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu biti živ. Ali svaki je u svom vlastitom nalogu: Krist prvi plodovi, tada i oni koji su pripadali Kristu.” (1. Korinćanima 15: 20-23)
Suprotno u popularnoj mišljenju, naš krajnji cilj nije provoditi vječnost s Bogom kao duše bez tijela na nebu. Umjesto toga, nadamo se da ćemo, baš kao i Isus, i mi svoja tijela vratiti i trošiti vječnost s Bogom kao kompozitima tijela duljine, baš kao što smo i mi sada. Bog nas je stvorio s tijelima i dušama, a on namjerava da ostanemo na taj način. Da je želio da budemo iskršeni duše, stvorio bi nas na taj način.
Kao rezultat toga, Isusovo uskrsnuće u stvari je anomalija, ali ne na način na koji obično mislimo. Ono što je čudno u njemu nije činjenica da Vratio mu je tijelo, ali radije kada Vratio ga je. Svi se nadamo da ćemo se ponovno okupiti sa svojim tijelima nakon što umremo, ali to će se dogoditi u Isusovom drugom dolasku. Za njega se to dogodilo prije 2.000 godina, a vrijeme je ono što je u tome jedinstveno.
Naša tijela smo mi
Iz svega toga, možemo vidjeti da Uskrs nije samo Isus. Da, njegovo uskrsnuće je događaj koji slavimo, ali taj je događaj neraskidivo vezan za uskrsnuće svih Božjih ljudi. Kao što sveti Pavao kaže, to je “prvo plodove” tog kasnijeg uskrsnuća, tako da ne možemo sjetiti jednog bez drugog. Ne možemo slaviti Isusovo uskrsnuće, a da se također podsjećamo na naše.
I to uskrsnuće, ono za što se nadamo, ima ogromne moralne implikacije. Kao što sam već rekao, Bog nas je stvorio kao kompoziti tjelesne duše i tako želi da ostanemo cijelu vječnost. Kad izgubimo tijelo nakon smrti, gubimo bitan dio tko smo i što jesmo, i sve dok smo na nebu jednostavno iskršene duše, mi smo nepotpuni, čekamo ponovni okupljanje naša dvije polovice kako bismo nas ponovno učinili cjelovitom. Jednostavno rečeno, naša su tijela zaista mi, tako da ne možemo biti tko i ono što nam je Bog uvijek namjeravao biti bez njih.
Moralne implikacije
Pa, kakve to sve ima veze s moralom? Ako smo naša tijela zaista mi, onda je ono što radimo s njima i zaista je važno. Na jednoj razini to je očito. Ako vas netko udara u lice, udario vas je; Ne bi imalo smisla oprostiti njihovo djelovanje jer su samo udarali vaše tijelo. Međutim, na drugoj razini, ta je činjenica imala ogromne, često pogrešno shvaćene posljedice na mnoga današnja moralna pitanja s vrućim gumbom, posebno u područjima života i seksualnosti. Ovdje nemamo prostora da uđemo u sve detalje ovih moralnih implikacija, ali možemo ptičji pogled i nakratko preći preko njih.
Na području života to znači da je i dok je tijelo živo, tako i osoba. Ne možemo reći da ljudsko biće koje je trajno izgubilo sposobnost za svjesnu misao više nije osoba, niti možemo reći da ljudsko biće koje tek treba razviti taj kapacitet nije osoba. Ne, ako su naša tijela zaista mi, onda smo prisutni od trenutka kada naša tijela počinju postojati (začeće) do trenutka kada ih naše duše napusti (biološka smrt), što pobačaj i eutanaziju čini ništa manje od ubojstva.
U području seksualnosti to znači da je tjelesni element naših romantičnih veza važan. Većina ljudi danas ima tendenciju da seks gleda kao na zabavnu aktivnost u kojoj parovi uživaju raditi zajedno, ali zapravo je puno više od toga. Naša vjera uči da seks tvori stvarnu fizičku vezu između muškarca i žene (1. Korinćanima 6,16), a budući da smo naša tijela mi, ova je unija mnogo značajnija od, recimo, dvije osobe koje povezuju njihova računala. To je zaista osobna veza, objedinjavanje dvije osobe, a ne samo dva tijela, pa seks ima stvarno, svojstveno značenje, osim što je jednostavno ugodno učiniti. Nadalje, to znači da i spol mora imati odgovarajući kontekst (koji nazivamo brakom), onaj koji odgovara njegovom značenju, a spol izvan tog konteksta neizbježno će uključivati izobličenje njegovog istinskog značaja.
Etika Uskrsa
Na kraju dana, Isusovo uskrsnuće, Kad se s pravom shvate kao prvi plodovi vlastitog uskrsnućauči nas da su naša tijela važna. Oni smo stvarno mi, pa ono što radimo i s njima je važno. Nikada ih ne možemo zanemariti ili zanemariti jer su to „samo“ tijela. Ne, sve dok su naša tijela živa, tada smo i mi živi, a sve što radimo s ili našim tijelima stvarno je učinjeno s nama ili s nama. To danas ima ogromne posljedice za mnoga kontroverzna moralna pitanja u društvu, a kršćani bi se dobro sjetili važnosti naših tijela kada razmišljamo o tim pitanjima.
