Kršćani su od samog početka Crkve prepoznali da duhovno očinstvo proizlazi iz ređenja. Isprva se ta uloga priznavala biskupima koji posjeduju puninu svetog reda, ali se s vremenom počela shvaćati kao vlastita i svećenicima. Pio XII je dobro izrazio ovu tradiciju, rekavši: “Svojim zakonom o celibatu, svećenik, daleko od toga da gubi dar i dužnosti očinstva, naprotiv ih neizmjerno povećava, jer, iako ne rađa potomstvo za ovaj prolazni život na zemlji, on rađa djecu za onaj život koji je nebeski i vječni.”
Trenutno se na engleskom, stoga, svi zaređeni svećenici nazivaju “Otac”, iako je to drugačije u drugim jezicima: na talijanskom, posvećene redovničke svećenike zovemo Padre, a dijecezanske (tj. “svjetovne”) svećenike Don, što može biti kratica Dominusa, podsjetnik na našega Gospodina na nebu. Francuski govori o Père za vjerske svećenike, ali dijecezanski svećenici se nazivaju Abbé, što je u konačnici izvedeno iz aramejskog Abba, poznatog izraza za “oca” kao što je papa.
Međutim, nije svima ugodno priznati svećenikovo duhovno očinstvo. Često kada putujem u svjetovnom kontekstu, prodavač u trgovini ili poslužitelj u restoranu će me nazvati “gospodine”, što je upotreba svjetovne formalnosti. Mnogi protestantski apologeti izražavaju uobičajenu primjedbu katoličkom svećenstvu, argumentirajući sljedeće: “Katolici su neposlušni Kristu, jer je On rekao u Mateju 23:9, ‘Ne zovite nikoga svojim ocem na zemlji, jer imate jednog Oca, koji je na nebu.’ ” Ako žele još više zavrtati nož, rekli bi da je svećeništvo uzurpacija božanskog prerogativa za čast, da nazivanje svećenika “ocem” hrabri čovjekov ponos i postavlja lažnu hijerarhiju među Kristovim sljedbenicima, koji su sva braća po krštenju.
Kao početni odgovor, mogli bismo primijetiti da je naziv “otac” upotrijebio sam Krist u prispodobi o Izgubljenom sinu, koji se vraća kući svome ocu (Luka 15:21), pokazujući valjanost nazivanja čovjeka “ocem” kada je on praotac u nečijoj krvnoj lozi, kao što je to bio običaj Židova u to vrijeme. Kristov Novi zavjet ide dalje: u prispodobi o bogatašu i Lazaru, Isus prikazuje bogataša kako pati u paklenim vatrama i tri puta viče “Oče Abrahame” (Luka 16:24, 27, 30) . Krist možda nagovještava da može postojati duhovno
očinstvo izvan onog biološkog carstva.
Duhovno očinstvo potpunije se pokazalo pronalaskom Isusa u Hramu. U tom je trenutku Marija razgovarala sa svojim sinom o Josipu, govoreći: “Evo, tvoj otac i ja smo te s nestrpljenjem tražili” (Luka 2:48). Pozivajući se na tu stvarnost, Ivan Pavao II.
U utjelovljenju se nalazi istinsko očinstvo: ljudski oblik obitelji Sina Božjega, prava ljudska obitelj, stvorena božanskim otajstvom. U ovoj obitelji Josip je otac: njegovo očinstvo ne proizlazi iz rađanja potomstva; ali nije ni “prividno” ili tek “zamjensko” očinstvo. Umjesto toga, to je onaj koji u potpunosti dijeli autentično ljudsko očinstvo i poslanje oca u obitelji. To je posljedica hipostatskog jedinstva: čovječanstvo uzeto u jedinstvo Božanske Osobe Sina Riječi, Isusa Krista.
Sveti Josip je dakle bio zemaljski otac koji je stajao umjesto Boga Oca Nebeskog, brinući se za vječnog Sina Božjeg kao za vlastitog posinjenjem kako bi Krist bio dostupan svijetu. Lav XII objašnjava:
Blaženi Patrijarh gleda na mnoštvo kršćana koji sačinjavaju Crkvu kao na povjerenje posebno njegovu povjerenju… Jer on je suprug Marije i [adoptive] Otac Isusa Krista, on ima, takoreći, očinski autoritet. Stoga je prirodno i dostojno da, kao što je blaženi Josip služio svim potrebama obitelji u Nazaretu i opasao je svojom zaštitom, sada se ogrne plaštem svog nebeskog pokroviteljstva i brani Crkvu Isusa Krista.
Duhovno očinstvo svetog Josipa potvrđuje Marijino duhovno majčinstvo: kao što je ona duhovna majka svih koji žive u Kristu, to jest u Njegovu otajstvenom tijelu Crkvi, tako je Josip duhovni otac svima koji žive u Kristu. , te je stoga sveopći zaštitnik Crkve.
Nadalje, sveti Pavao je objasnio svoju vlastitu misiju kršćanima u Korintu u smislu svog duhovnog očinstva kao apostola kojeg je Krist izabrao:
Ne pišem ovo da vas posramim, nego da vas opomenem kao svoju ljubljenu djecu. Jer iako imate bezbrojne vodiče u Kristu, nemate mnogo očeva. Jer ja sam vam postao otac u Kristu Isusu po evanđelju. Potičem vas, dakle, budite moji nasljedovatelji (1 Kor 4,14-16).
Primijetite da sveti Pavao potiče kršćane da ga nasljeduju kao svog “oca u Kristu”: čineći tako, oni bi se suobličili s njim. Na taj način sveti Pavao postaje novi Abraham, “otac u vjeri” – a svi biskupi i svećenici zaređeni poput apostola pozvani su nasljedovati Boga Oca s duhovnim očinstvom prema krštenima. Bog je istinski i savršeno “Otac” jer se, u svojoj božanskoj plodnosti, On tako potpuno predaje Sinu u naraštaju da Sin ima savršenu sličnost s Ocem, budući da je sve što Otac jest, osim podrijetla: Sin savršeno ima priroda Oca kao Njegove Riječi, Slike, Mudrosti i Moći. Otac je zatim poslao Sina u svijet da Sin utjelovi i kroz djelo otkupljenja obnovi u dušama sliku Svetog Trojstva. Po božanskom djelovanju milosti, „doslovno, a ne jednostavnom analogijom ili sličnošću, nazivamo Oca Riječi svojim Ocem. . . . Mi smo na neki način jedan sin Oca u [divine] Sin i sa Sinom.”
Ivan Pavao II je rekao da su svi muškarci pozvani otkriti i živjeti na zemlji samo Božje očinstvo. Svećenici su za to pozvani na poseban način. Bogom dano zvanje svećenika je vršiti Očevo djelo, jer su pozvani rađati Kristov božanski život u dušama kroz neprocjenjivo i sveto blago koje im je dano: “Sama čista plodnost Očeva … čini ih, zauzvrat, očevima duša.” ven. Conchita objašnjava: “Njihova plodnost u dušama trebala bi biti ista plodnost Oca s kojom je rodio Riječ, sa svetom i djevičanskom plodnošću Duha Svetoga koji je proizveo Riječ utjelovljenu u Mariji.” To jest, “Svećenici su veza jedinstva koja ujedinjuje kršćane s Kristom, i oni su očevi koji predstavljaju Oca, kako bi
dovesti do širenja Riječi u dušama”, tako da Otac “može ostvariti ideal koji je imao kada je oblikovao čovjeka: vidjeti u čovjeku lice Njegove riječi i odraz Trojstva.”
Govoreći o “neizrecivo uzvišenoj” ulozi svećenika i “neshvatljivoj plodnosti” Crkve, Matthias Scheeben izražava istu istinu, govoreći: “Djelovanje svećeništva u
Crkva … svodi se na ovo: oblikovati Krista u svojim članovima, sjediniti ih s Kristom, suobličiti ih Njemu, izgraditi u punoj mjeri Kristov stas.”
Zbog moći duhovnog očinstva dane u sakramentu reda, svećenik ima besprimjerno dostojanstvo među stvorenjima. U crkvi bi moglo biti dvije stotine anđela, ali oni vas ne bi mogli odriješiti. Na samrtnoj postelji, kada zazovete svetog Mihaela, sveti arkanđeo može istjerati demone. Ali ako si u smrtnom grijehu, ne može te osloboditi đavolskih okova dok te svećenik ne odriješi. Tako sveti Ivan Vianney i sveti Alfonz tvrde da je “svećeničko dostojanstvo . . . nadilazi dostojanstvo anđela.” Kaže se da je sveti Franjo Asiški primijetio: “Kada bih vidio anđela i svećenika, prignuo bih koljeno prvo svećeniku, a zatim anđelu.”
Možda čak i više zapanjujuće, unatoč svim kritikama koje je primio zbog svog grandioznog jezika o važnosti Marije, Majke Božje, sveti Alfonz inzistira: “Moć svećenika nadilazi moć Blažene Djevice Marije; jer, iako ova božanska Majka može moliti za nas i svojim molitvama dobiti što god želi, ipak ona ne može kršćanina odriješiti ni od najmanjeg grijeha. Nadalje, Marija je samo jednom začela Sina Božjega u svojoj utrobi, “ali posvećujući Euharistiju”, kaže sveti Alfonz, “svećenik ga, takoreći, začinje koliko god želi.” Na taj je način svećenik sličan Bogu Ocu, jer kao što Otac vječno rađa Sina u božanskom biću, tako svećenik vremeniti daje Kristu sakramentalno postojanje. Dakle, svećenik je uistinu duhovni otac, koji donosi Krista na svijet kao produžetak čina Boga Oca koji je poslao Sina za otkupljenje čovječanstva.
✠
Napomena urednika: gornji je ulomak prilagođen iz Alter Christus: Svećenička svetost na zemlji iu vječnostiy, sada dostupno od Sophia Institute Press.
Autor fotografije Ramzes Sudiang na Unsplash
