Objavljeno
Sestre Sibongile i Sarah svaki dan pješice idu suhom, prašnjavom i nemilosrdnom cestom na četverosatno putovanje do škole i nazad – Sibongile u crnim cipelama koje su joj prevelike, a Sarah u čupavim natikačama.
Obje nose velike ruksake u kojima se nalaze njihove bilježnice, pribor za pisanje i šalice za kašu. Sarina pohabana torba šira je od njezina mršavog tijela i gotovo su svi patentni zatvarači na njoj neispravni. Djevojke se peku na vrućini.
Unatoč očito izazovnom putu, djevojke su vesele i optimistične. Sibongile (13) kaže: “Čak i da nas roditelji ne tjeraju da idemo u školu, ja bih i dalje išla jer to će pomoći da svoj život učinim boljim. Škola će nam pomoći u budućnosti, kada odrastemo.”
Sibongilein stav zaslužio je najbolje ocjene u razredu, a za ovu mladu učenicu ne postoji dan odmora. Ona kaže: “Kad je vrijeme ispita, prisiljavam se ići u školu čak i ako se osjećam slabo ili bolesno. Nema alternative pješačenju, nemamo školskog autobusa, čak ni bicikla. Obično se vraćamo kući umorni.”
Čak i tada još ima posla. Sibongile kuha skroman obrok za svoju majku, braću i sestre, dok Sarah (10) pere posuđe. Tek tada se mogu opustiti i uživati u nekoj igri, obično u ‘demami’ (preskakanju užeta), s ono malo energije što im je ostalo.
Hrana koju sestre dobivaju od Marijinih obroka u školi važan je dio njihova dana. Ne samo da ih potiče na učenje, već im daje snagu i da hodaju kilometrima do kuće, obavljaju kućanske poslove i igraju se.
Njihova majka, Sarah Zulu, kaže: “Marijini obroci pomažu jer moja djeca kreću u školu a da ništa ne pojedu kod kuće. Dakle, hranu dobiju u školi i vratit će se kući s barem nečim u želudcu.Da nema Marijinih obroka, moja bi djeca patila, učila i putovala tako daleko bez ičega.”
A obitelj čini svoj dio kako bi osigurala da program školske prehrane nastavi cvjetati. Ujak djevojaka, Zulu Makelo, volontira kao kuhar. On sam ima dvanaestero djece koja pohađaju školu i uživaju u Marijinim obrocima. Kaže: “Svaki dan pješačim kako bih pripremio kašu. Kao roditelj, želio sam da moja djeca idu u tu školu i imaju dnevne obroke.“
“Smatrao sam da bi učenici trebali jesti svaki dan. Pa čak i ako moram raditi neki drugi posao kod kuće, radije ću ga ostaviti i otići pripremati obroke za djecu. Da nema Marijinih obroka, većina djece ne bi išla u školu. To stvarno privlači učenike i poboljšava prisutnost na nastavi.”
I tako, djevojke nastavljaju hodati u svojim papučama i cipelama, kako bi dobile svoje obroke i naučile vrijedne lekcije. To je tako uvijek osim tijekom kišne sezone, kada te iste cipele nose u rukama i četiri sata hodaju bose, što im predstavlja posebno izazovno putovanje.
