Drugoga dana devetnice, u ponedjeljak 29. travnja, kojom se Splitsko-makarska nadbiskupija, grad Split i župa Uznesenja BDM svečano pripremaju za proslavu svetkovine svoga nebeskog zaštitnika sv. Dujma, euharistijsko slavlje u splitskoj katedrali predvodio je fra Kristijan Stipanović, župnik Župe Gospe od Zdravlja i dekan katedralnog dekanata. U koncelebraciji je bio katedralni župnik don Ante Mateljan, a pjevao je Mješoviti pjevački zbor Župe Gospe od Zdravlja pod ravnanjem mo. fra Stipice Grgata te uz orguljašku pratnju s. Zorislave Radić.
Na početku misnoga slavlja fra Kristijan je kazao da Crkva na današnji dan slavi spomendan sv. Katarine Sijenske, crkvene naučiteljice. Od sv. Katarine i sv. Duje moramo učiti kako sve više pripadati Kristu, naglasio je pozvavši sve nazočne na čin pokajanja.
U prigodnoj homiliji nadovezujući se na prvo čitanje, iz Prve Ivanove poslanice (1Iv 1,5-2,2), fra Kristijan je rečenicu da „nas krv Isusa, Sina Očeva, čisti od svakoga grijeha“, povezao s jednom poznatom molitvom Katarine Sijenske u kojoj između ostaloga spominje tri zaziva krvi Kristove. Nadodao je također da je svetica bila jako pobožna krvi Kristovoj, te je prema predaji, umrla zazivajući njegovu presvetu krv. Prvi zaziv svetičine molitve govori da krv Kristova pomiruje naše krivice. To je istina u koju smo pozvani duboko vjerovati. Nema spasenja i pomirenja mimo Kristovog otkupiteljskog djela – muke, smrti i uskrsnuća. Prema biblijskom vjerovanju krv je počelo života i ona pripada Bogu. Tako se moramo napajati na izvoru samoga života, a to je Isusova presveta krv. Nadodao je, da ne postoji grijeh kojega krv Kristova ne može očistiti.
Drugi zaziv govori da krv Kristova hrani naše milosrđe. Ne možemo biti „kanali“ božanskog milosrđa u ovome svijetu, ako se ne napajamo na krvi Kristovoj koja je izvor milosrđa, istaknuo je fra Kristijan. Sv. Dujam je bio službenik milosrđa te je na koncu dao svoj život i krv onomu koji je počelo života. Svi smo pozvani u Crkvi i svijetu širiti pomirenje i milosrđe gledajući uzor u Kristu raspetom, kazao je.
Treći zaziv govori da Kristova krv čini slatkim gorki jaram života i lakim životno breme. Fra Kristijan je ovu rečenicu povezao s evanđeoskim odlomkom iz Matejevog evanđelja (Mt 11,25-30) u kojem Isus poziva: „Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.“ Isus svojom presvetom krvlju čini to u svim ljudskim životima. Čini jaram slatkim, a breme lakim. Naši životu jesu teški, ali ako ih predamo istinski Isusu onda na čudesan način u očima vjere dobivaju smisao. Na kraju homilije, nadovezujući se na zbornu molitvu, fra Kristijan je svima zaželio da po zagovoru sv. Katarine Bog nas pridruži otajstvu Kristovu, a to je njegov život, muka i uskrsnuće, zaključio je.
Na kraju misnoga slavlja don Ante Mateljan zahvalio je fra Kristijanu i pjevačima, a potom je otpjevan uvodni himan i pohvale u čast sv. Dujma. Nakon pohvala pozvao je sve prisutne da poslušaju predavanje dr. sc. don Mladena Parlova, profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu i vodećeg svjetskog „marulologa“, o temi „Duhovnost Marka Marulića“.
Predavač je u uvodu istaknuo da ove godine slavimo 500. obljetnicu od smrti Oca hrvatske književnosti Marka Marulića. Tom prigodom je napomenuo da je nedavno održan znanstveni skup u Splitu o Marku Maruliću gdje su se skupili svi poznati svjetski „marulolozi“. Također, u uvodu je kazao da je Marulić rođen „nekoliko metara“ od splitske katedrale te je s njom bio jako povezan. Prema predaji, Marulić je prvi ulazio u katedralu, a zadnji iz nje izlazio.
Don Mladen je naglasio da je vrijeme kada je Marulić živio (s prijelaza 15. st. na 16. st.) u duhovnom smislu bilo vrijeme velike krize u Crkvi. To je bilo vrijeme niza loših papa, tako da su čak neki znanstvenici ovo vrijeme nazvali, vremenom „kopiladi“ aludirajući na na nemoral koji je vladao u Crkvi. No, iako je nemoral zahvatio sve pore crkvenoga života, ništa manje nemoral nije vladao na društvenoj razini. Dio Marulićevih uglednih suvremenika više nije nalazio uzor u tako dekadentnoj Crkvi. Smatrali su da Crvka ne može više odgajati ljude jer istine koje je propovijedala sama nije živjela. U tom kontekstu, humanisti su željeli naći izvan Crkve i kršćanskog nauka norme na kojima se može izgraditi život i bolje društvo. Dio razočaranih humanista je predlagao da se društvo treba okrenuti antičkoj kulturi, grčkim i rimskim klasicima i misliocima. Činilo im se da u antičkoj kulturi mogu naći norme istine koje će biti svojevrsno svjetlo u tami koje je zahvatilo svijet. Humanisti su se nadahnjivali na antici, a svojevrsni „inkubator“ humanizma je bilo firentinsko sveučilište kojega je osnovao Cosimo Medici.
Na pitanje kako odgojiti čovjeka, kako naći „homo universalis“, Marulić odgovara na poseban načinu u svoja tri glavna djela „Evanđelistar“, „Institucija“ te „De humilitate“. Marulić odgovara na tri način. Prvo, jedina znanost koja može odgojiti u potpunosti ispravno čovjeka je kršćanska vjera. Drugo, pravi primjer „homo universalisa“ je sam Isus Krist koji je jedini u potpunosti ostvario idealnu sliku čovjeka. Treće, u Svetim pismima se može upoznati Isusa Krista, odgovara Marulić. Što se tiče Marulićevog odnosa s tadašnjom dekadentnom Crkvom, on je jako dobro razlikovao Crkvu koju vodi Duh Sveti od ljudi koji su grješni. Znao je da Crkva u svojem navještaju prenosi istinu koja može u konačnici odgojiti idealnog čovjeka.
