Kada mi katolici proučavamo biblijsku osnovu za papinstvo, obično se usredotočujemo na tekstove kao što su Matej 16:17-19, Luka 22:31-32 i Ivan 21:15-17, i to je razumljivo. To su neki od ključnih odlomaka na koje teolozi i apologeti često ukazuju kao na dokaze za ovu bitnu katoličku instituciju, pa se naravno želimo usredotočiti na njih. Ali pritom ponekad zanemarujemo drugu stranu ove rasprave.
Ako želimo biti u stanju učinkovito braniti papinstvo, ne možemo ograničiti naše studije na dokaze za to. Također moramo znati kako odgovoriti na argumente protiv toga, a to je ono na što se želim usredotočiti u ovom članku. Posebno se želim osvrnuti na jedan od načina na koji naša protestantska braća i sestre često pokušavaju dokazati da sveti Petar nije bio prvi papa. Ako su točni, onda se katolički slučaj za papinstvo raspada i nijedan od naših omiljenih tekstova dokaza ne može ga spasiti. Zbog toga je važno da znamo kako opovrgnuti ovaj argument, pa zaronimo u njega i vidimo drži li se doista.
Protestantski argument
Argument se vrti oko jednog stiha iz jedne od manje čitanih knjiga Novog zavjeta:
„Zato potičem starješine među vama, kao sustarješina i svjedok Kristovih muka, kao i sudionik u slavi koja se ima objaviti.” (1. Petrova 5,1)
Ovaj stih dolazi iz 1. Petrove poslanice, dakle napisao ga je navodni prvi papa, ali začudo, kada govori o sebi, ne kaže da je on glava Crkve. Umjesto toga, on sebe naziva “sustarješina”, a budući da je “starješina” jedna od novozavjetnih riječi za biskupe, to mora značiti da je on bio samo biskup, a ne glava cijele Crkve. A ako je to slučaj, onda se cijela ideja o papinstvu ruši, dokazujući da je katolicizam lažna religija.
Rimski biskup
Dakle, što bismo trebali učiniti s ovim? Opovrgava li ovaj jedan stih stvarno našu vjeru? naravno da nije! Iako ovaj argument na prvu može zvučati uvjerljivo, trebamo samo malo zaviriti ispod površine da vidimo da se zapravo radi o ništa više od intelektualnog dima i ogledala.
Za početak, u ovom stihu nema ničega što je zapravo u suprotnosti s katoličkim učenjem. Mi vjerujemo da je papa biskup (on je rimski biskup), pa nam sama činjenica da se Petar nazvao starješinom nije problem. Samo to bi trebalo biti dovoljno da opovrgne ovaj argument, ali kopajmo malo dublje i vidimo što još možemo reći o tome.
“Moji sugrađani Amerikanci”
Zatim, poslužimo se analogijom. Kada američki predsjednici drže velike, važne govore naciji, kako obično počinju? Često počinju riječima “moji sugrađani Amerikanci”. Za većinu nas Amerikanaca ta se fraza toliko udomaćila da o njoj ne razmišljamo dvaput, no po logici ovog argumenta to znači da predsjednik zapravo ne može biti vođa Sjedinjenih Država. Ako Petar ne može biti glava Crkve isto kao i “starješina”, onda predsjednik ne može biti glava zemlje kao i “suamerikanac”.
Ali to očito nije točno. Predsjednik ne prestaje biti Amerikanac kada položi svoju zakletvu, pa iako nije samo “bilo koji stari Amerikanac”, on je još uvijek “sugrađanin Amerikanac”. A ako je tako, onda isto može biti i s papom. On ne prestaje biti biskup kada je postavljen za biskupa Rima, pa iako nije „bilo koji stari biskup“, on je još uvijek „sustarješina [or bishop].”
Papa sveti Ivan Pavao II
Na kraju, pogledajmo još bližu analogiju: najveći papa u mom životu, sveti Ivan Pavao II. Kada je pisao pisma biskupima svijeta, često im se obraćao riječima koje su vrlo slične onome kako se sveti Petar obraćao biskupima kojima je pisao:
“Časna braćo u episkopatu” (Veritatis Splendor)
“Moja cijenjena braćo u episkopatu i svećeništvu” (Dies Domini)
“Moja časna braćo biskupi” (Fides Et Ratio)
Da li neki od ovih oblika obraćanja implicira da Ivan Pavao II nije stvarno mislio da je poglavar Katoličke crkve? naravno da nije! On je vrlo dobro znao da je on papa, ali je svejedno druge biskupe oslovljavao sa svojom “Braćo u episkopatu” i “Braćo biskupe”.
Učinkovito vodstvo
A zašto je to učinio? Pa, to je isti razlog zašto se predsjednici često obraćaju naciji s “moji sugrađani Amerikanci”. Dobri vođe znaju da je vladanje nad svojim podređenima i naglašavanje njihovog autoriteta obično recept za katastrofu. To bi trebali činiti samo kada situacije toliko izmaknu kontroli da moraju postaviti zakon, ali izvan takvih strašnih okolnosti, uvijek je bolje da se vođe poistovjete s ljudima pod svojom skrbi i naglase stvari koje ih ujedinjuju. nego onih koji ih dijele. To čini ljude mnogo prijemčivijima za ono što imaju za reći i potiče sklad i mir među njima.
A znao je to i sveti Petar. Zapravo, odmah nakon stiha u kojem sebe naziva “sustarješina,” on nastavlja reći ovo:
“Čuvajte stado Božje za koje ste zaduženi, ne prisiljavajući se, nego dragovoljno, ne zbog sramotnog dobitka, nego revno, ne kao da dominirate nad onima koji su vam zaduženi, nego kao primjer stadu.” (1. Petrova 5,2-3)
Petar je znao da biskupi ne bi trebali gospodariti svojim kongregacijama, pa bi trebalo biti jasno zašto je sebe nazvao “sustarješina”. Jednostavno je slijedio vlastiti savjet. Znao je da ne smije gospodariti nad drugim biskupima, pa umjesto da spusti nogu i iskoristi puni opseg svoje vlasti, stavio se na njihovu razinu. Učinio je ono što su učinili mnogi predsjednici i pape kroz povijest, tako da činjenica da je sebe nazvao “kolegom starješinom” ne pruža ni malo dokaza protiv katoličkog shvaćanja papinstva.
Autor fotografije Mateus Campos Felipe na Unsplash
