Ovo je drugi članak u novoj seriji od devet dijelova pod naslovom “Dokazi za agnostike”. Novi članci u seriji bit će objavljeni svakog ponedjeljka.
Mnogi moderni ljudi su funkcionalni agnostici. I obično dolaze u dvije varijante, iako mnogi osciliraju između agnosticizma i ateizma. “Tvrdi” agnostici vjeruju da ne mogu znati da Bog postoji, a “meki” agnostici misle da jednostavno ne znaju da Bog postoji.
Neki agnostici često osciliraju između ove dvije vrste ovisno o varijabilnosti njihove razine samopouzdanja na bilo koji dan. A neke samopouzdanje ponekad može odvesti sve do ateizma.
No, bez obzira na varijabilnost između ovih uvjerenja i promjenjivog samopouzdanja koje ih može pratiti, ove tri kategorije imaju zajedničku brigu i ključnu pritužbu koja je i poštena i pravedna, u skladu sa zahtjevima i pravilima osnovne racionalnosti. S obzirom na razmjere i sadržaj ključnog pitanja o postojanju Boga, dokazi bi trebali biti rigorozni i sveobuhvatni. Uostalom, pitanja Božjeg postojanja i Božje prirode doista su najveća životna pitanja, čak i prema mnogim agnosticima i ateistima.
Jer pitanje Božjeg postojanja nije pitanje vjerovanja. To jest i uvijek će prvo biti stvar činjenice, prije nego postane stvar vjerovanja. Jer vjera slijedi činjenicu. I ne možemo vjerovati da Bog postoji. Moramo znati da On postoji, kako bismo mogli vjerovati. I, primat i prednost činjenica ispred vjere razlog je zašto većina agnostika ne može ili neće promijeniti svoje agnostičke ideje i opredjeljenja.
Dok agnostici svih vrsta inzistiraju na tome da Bog ne postoji ili da ne mogu znati da Bog postoji, pravi problem za agnostike uistinu ne ovisi o nedostatku dokaza, već o tome što čini dokaze, dokaze koji su ključni i nepobitni. I zato se stalno pozivaju na dokaze znanosti. Jer oni vjeruju da je znanost jedini valjani način spoznaje. Jedini način na koji itko može nešto saznati.
Jer oni samo znanost priznaju kao jedini izvor sigurnosti, jedini izvor činjenica i istine. A ovaj stav zapravo govori o tome kako možemo znati. Kako smo sposobni znati. Kako možemo potvrditi ono što znamo i ono što ne znamo. Kako možemo definitivno dokazati drugima što je činjenica i stvarnost, što je stvarno, a što istina.
Ali te eksplicitne i implicitne agnostičke tvrdnje o znanosti zapravo se temelje na onome što oni misle da predstavlja valjane dokaze. A to implicitno postavlja dva ključna pitanja. Prvo, što je znanost i njezina metoda spoznaje? I drugo, je li znanost jedini način da saznamo? Istraživanje ovih pitanja je polje proučavanja koje se zove epistemologija, čija su ključna pitanja kako možemo znati i do koje mjere možemo znati. Jer sve ove tvrdnje o dokazima i znanosti zapravo su samo filozofsko pitanje, ključno pitanje u polju “epistemologije”.
I upravo ovdje se daje temeljan odgovor na stvarna pitanja agnostika o Božjem postojanju i Njegovoj prirodi. Jer njihov primarni prigovor Božjem postojanju zapravo se odnosi na samu prirodu i snagu znanosti, iako se često pozivaju i na specifične znanstvene činjenice. Ipak, upravo se ovdje otkriva kobna greška njihove argumentacije. Ne u konkretnim znanstvenim činjenicama na koje se pozivaju. Ali u samom njihovom oslanjanju na samu znanost. Jer oni ne razumiju prirodu znanosti, niti izvor većeg dijela njezine moći objašnjenja.
Prije svega, većina agnostika poziva se na znanost kao da je čista metoda spoznaje. Ali zapravo, znanost je složeni način spoznaje. To nije jedinstvena metoda. Jer se oslanja na razum i logiku od svoje konceptualizacije preko empirijskih metoda do mnogih primjena. Razum vodi same njegove metode, kao i njegove provjere, replikacije i primjene. Jer znanost je metodološka primjena razuma i logike na materijalne stvari i sile materijalnog svijeta, na njegovu materiju i energiju u vremenu i prostoru.
Dakle, razum je zapravo temeljni način na koji znamo i sredstvo pomoću kojeg smo u mogućnosti provoditi zdrava znanstvena istraživanja i učinkovite znanstvene primjene. Jer razum je srce i duša, bit i supstanca znanosti. I čista znanost i primijenjena znanost. No, nematerijalna, mentalna priroda razuma i njegova moć i razlučivanje ključni su za konceptualizaciju i vođenje znanosti u teoriji i praksi.
Ipak, sama priroda razuma i njegova moć i razlučivanje su apsolutne nepremostive stvarnosti i nepobitni dokazi da je naš svemir više od same materije i energije, vremena i prostora, više od pukog materijala fizičkog svijeta. Jer razum je mentalna moć, nematerijalni proces dokazivanja i razlučivanja kao što znanost i njezina mnoga postignuća jasno pokazuju. I, to je pravi problem za agnostike i ateiste.
Jer to je flagrantna kontradikcija i kobna mana za njihovo inzistiranje na znanstvenom materijalizmu. Jer ako ne postoji ništa izvan fizičkog svijeta materije i energije, vremena i prostora, kako se mogu objasniti mentalne stvarnosti poput razuma, induktivne i deduktivne logike i zdravog razuma? I, kako agnostici i ateisti mogu koristiti moćne alate razuma bez objašnjenja njihovog porijekla, prirode i moći? Jer znanost je nemoguća bez razuma. I samo postojanje razuma mora biti objašnjeno i opravdano.
Ipak, oni ignoriraju stvarnost razuma i probleme koje on postavlja za znanstvenu metodu i za realističnu i funkcionalnu kozmologiju. Ali, što je čudno, oni upravo to rade. Jer oni ignoriraju ove stvarnosti. Ili, ne uspijevaju istinski shvatiti sveobuhvatan materijalistički zaključak svog epistemološkog uvjerenja da je znanost jedini put do sigurnosti.
Iako se ovo može činiti pomalo ezoteričnim i nejasnim, stvarnost razuma uistinu je načelo prvog reda koje se mora razumjeti, uzeti u obzir i integrirati u bilo kojem pokušaju formuliranja točne filozofije i činjeničnog svjetonazora. Jer takva temeljna pitanja kao što je nematerijalna epistemologija utječu na niz drugih pitanja.
Utječe na teološke mogućnosti i mnoga filozofska pitanja. Jer takav nematerijalni poredak nije moguće objasniti neuralno, biokemijski ili znanstveno, osim da se utvrdi da postoji neuralna aktivnost i da je to mjesto gdje se ona odvija. Jer se odvija u neuronima ljudskog korteksa. Ali njegovo mjesto ne uspijeva objasniti red inherentan razumu i njegovu univerzalnost pomoću koje možemo otkriti i odrediti stupnjeve odstupanja od ispravnog zaključivanja, pa čak ni bit i točnost naših znanstvenih otkrića i njihove primjene i korisnosti.
Ne samo da su ove implikacije ključne, već i sama priroda razuma, poredak i moć mogu promijeniti gotovo svaku drugu temeljnu ideju i uvjerenje. Ideje i uvjerenja o Bogu. Ideje i vjerovanja o smislu i svrsi kozmosa i ljudskog života. Ideje i uvjerenja o tome što je istina, što je dobro i što je lijepo. I zato svatko od nas mora ispravno shvatiti svoja prva načela.
Jer ako su te ključne temeljne ideje čak i malo pogrešne, cijela nadgradnja misli i praktičnog življenja bit će pogrešna. Jer čak i mali stupanj odstupanja na ovoj razini mišljenja stvara još veće odstupanje na praktičnijim, kulturnim i osobnim razinama života i življenja. I, kao što će vam svaki graditelj reći, ako je temelj bilo koje zgrade čak i malo izvan visine, ove pogreške postaju sve veće kako se cijela struktura diže, osim ako se ne poduzmu neke korektivne mjere.
U svijetu znanosti, epistemološka pogreška kao što je znanstveni materijalizam pogreška je čija veličina daleko nadilazi intelektualne granice filozofije i teologije. Ove pogreške napadaju mnoge aspekte naših individualnih i kolektivnih života. Jer metafizičke pogreške imaju gotovo neograničen učinak, koji je često implicitniji.
Zato ovo moramo ispraviti. Zato moramo tražiti sklad znanosti i filozofije, sklad znanosti i teologije. Jer taj je sklad svojstven samoj prirodi razuma, logike i zdravog razuma. I to je endemsko za znanost, ako se znanost pravilno shvati i ako se njezina strogost razumije bez pretjerivanja.
Dakle, okrenimo se dalje jedinstvu znanosti i filozofije i istražimo kako je to uopće moguće. Jer oboje nas uče istini. I oboje svjedoče o svojstvenom skladu, uzajamnosti i komplementarnosti. I to ćemo vidjeti kroz uzajamnost razuma i znanosti, sklad koji može biti samo namjeran.
Jer znanost je nemoguća bez razuma. A razum je nematerijalni poredak koji mora biti
objasnio. I, ne možete imati znanost ako ne možete objasniti postojanje, poredak i moć razuma i njegovih brojnih manifestacija. I zato postoji inherentan sklad između znanosti i filozofije. Jer oboje su utemeljeni na razumu i utemeljeni na racionalnosti. Nematerijalni poredak i moć koji se mogu objasniti samo neopipljivim umom kojeg teisti nazivaju Bogom.
✠
