Smiješno je kako vam se život može promijeniti u trenu s nečim što se čini tako malim, tako beznačajnim. Godine 1906., 12-godišnji poljski dječak po imenu Raymond zezao se kod kuće, šalio se i općenito je bio smetnja. Njegova majka, ogorčena, konačno je uzviknula:
“Raymond! Što će biti s tobom?”
Iz nekog razloga te su ga riječi pogodile u srce. Te noći dok je molio svoje noćne molitve, upitao je Gospu: “Marija, što je će postati od mene?” Trenutak kasnije, imao je viziju Marije kako drži dvije krune: jednu bijelu, drugu crvenu. Pitala ga je bi li prihvatio jedno — bijelo bi značilo da je sačuvao čistoću cijeli život, a crveno da bi umro kao mučenik. Hrabro je mladi Raymond odgovorio,
“Prihvatit ću ih oboje.”
Nekoliko godina kasnije, Raymond se pridružio franjevcima i promijenio ime u Maximilian – i sada je poznat kao sv. Maximilian Kolbe, jedan od najvećih svetaca dvadesetog stoljeća koji je umro kao mučenik za vjeru u Auschwitzu.
Bio je to mali komentar njegove majke, vjerojatno izrečen u frustraciji i ljutnji, koji je na kraju bio prekretnica u njegovom životu. Njegova je majka vjerojatno mislila da je to beskrajna rečenica – ali Bog ju je iskoristio da promijeni cijeli smjer dječakove vječnosti.
Male stvari mogu imati ogroman utjecaj. One djevice koje su zaboravile svoje ulje vjerojatno su pomislile: “Oh, nije to ništa strašno. Ionako mi neće trebati puno ulja.” Mali detalj. Beznačajno, stvarno. No, zbog te male odluke ostali su bez ulja, a samim time i cijelo slavlje.
Ulje se može promatrati kao simbol milosti i vrline – kada smo razvili osobno prijateljstvo s Kristom i živimo za Njega i u jedinstvu s Njim, obasjavamo Njegovo svjetlo kao što svijetli uljanica, napunjena uljem. Moramo se pobrinuti da naše “svjetiljke” (naši životi) budu ispunjeni pomazanim uljem Njegove milosti i naše kreposti! Ali ta se lampa puni kap po kap s više ulja — svaka kap je važna.
Na isti način, u duhovnom životu ne postoji ništa što je malo ili beznačajno. Svaki naš izbor je ili izbor da se približimo Bogu ili izbor da pobjegnemo od Njega. Ne postoji previše istinski neutralnih izbora koje donosimo u svakodnevnom životu. Umjesto toga, većina nas izbora vodi u smjeru – da postanemo više sveti ili manje sveti, da postanemo više poput Krista ili manje poput Njega. To je očito za stvari poput grijeha, koji nas udaljava od Boga, ili djela milosrđa koja nas čine bližima Njemu. Ali što je s naizgled malim dnevnim izborima? I oni su važni!
Uzmimo dva svakodnevna primjera. Prvo, recimo da prolazite pored sobe za odmor na poslu, a tamo vani stoji kutija krafni. Rastrgani ste — želite nastaviti hodati jer stvarno nema razloga da ga pojedete. Niste gladni — ali izgledaju primamljivo. Ovaj je izbor zapravo dublji od krafne. To je izbor o tome što će imati vlast nad vama — hoće li vas nadvladati vaša želja za fizičkim zadovoljstvom? Ili ćete napraviti težak, ali oslobađajući izbor da kažete: “Oh, mogu i bez toga” i prođete pokraj. Sada, ne kažem da je grijeh pojesti krafnu u sobi za odmor — ali čini li vas to boljim, jačim, slobodnijim, čestitijim pojedincem ako samo popustite i prepustite se? Ne, naravno da ne — to jača našu nižu prirodu i propuštamo priliku prakticirati vrlinu umjerenosti.
Evo još jedan primjer. Spremni smo se opustiti nakon večere i želimo gledati TV, ali također znamo da bismo trebali provesti barem petnaest minuta dnevno u molitvi. Suočeni smo s izborom: hoćemo li to odgoditi i moliti kasnije, znajući da bismo mogli biti preumorni do kraja dana da bismo svoju ljubav i pažnju doista posvetili Bogu? Ili donosimo tešku, ali vrijednu odluku da Bogu damo najbolji sat i molimo se prije opuštamo se uz TV ili Youtube? Jedan izbor stavlja Boga na prvo mjesto i ispunjava nas do preplavljenosti Njegovim božanskim prijateljstvom; drugi izbor kaže: “Bože, samo ću ti dati ostatke svog dana”, a mi ostajemo prilično prazni.
Naša katolička vjera pravi razliku između a grijeh i an nesavršenost. Svi znamo da trebamo izbjegavati grijehe. Ali da bismo imali pravi duhovni život, moramo također nastojati izbjegavati nesavršenosti. Nije grijeh pojesti krafnu u sobi za odmor; nije grijeh biti preumoran za molitvu. Ali ove su nesavršenosti jer biraju manje savršenu opciju. To su mali, naizgled beznačajni izbori koji su razlika između sveca i običnog kršćanina. Svetac nastoji uvijek izabrati ono što je najsavršenije, jer znaju da Bog želi da potpuno oživimo u njemu!
Netko može reći: “Oh, ali te stvari nisu velika stvar!” Ali jesu! Da biste napunili uljanicu, ulje morate ulijevati polako, pažljivo, malo po malo. Da biste postali svetac, to se događa polako, uz male izbore, malo po malo – uvijek tražeći najljubaviju, najpožrtvovniju, najkreposniju opciju i uvijek tražeći svaku posljednju kap Božje milosti.
Novinar je jednom upitao Majku Terezu,
“Kako ti to uspijeva? Kako možete pokupiti desetke tisuća prljavih, umirućih ljudi s ulica?”
Ona je odgovorila,
“Da nikad nisam uzeo prvu, nikad ne bih uzeo ni desettisućitu.”
Drugim riječima, Majka Tereza postala je ono što je bila s malim, svakodnevnim izborima da slijedi Krista. Izbori u to vrijeme nisu izgledali osobito značajni ili herojski. Ali postupno, iz dana u dan, napredovala je u Njegovoj milosti sve dok nije bila spremna susresti Krista sa svojom uljanicom preplavljenom milošću i krepošću.
Kako ti je lampa? Je li ispunjen ili prazan? Jeste li to zanemarili, misleći da je u redu samo izbjegavati “velike grijehe” dok previđate male nesavršenosti? Još nije kasno ispuniti ga — kap po kap, izbor po izbor, dok ne postanemo spremni susresti Krista kada On dođe po nas.
___
Izvorno objavljeno na Križ stoji dok se svijet okreće.
Fotografija: Debabrath Goswami, Pexels / PD-US
