“Idi i čini tako” (Luka 10,37). Tako završava perikopa prispodobom o dobrom Samaritancu. U srcu poruke Parabole je priča o Otkupljenju. U središtu priče o iskupljenju je obraćenje, a metanojadoslovno “nadilaženje (meta) nečiji mentalitet, nečiji razum.” U središtu tog obraćenja je molitva. Majka Terezija iz Calcutte podsjeća nas na četiri “koraka” molitve: 1) šutnja, 2) dobre misli, pune ljubavi 3) dobra djela, 4) unutarnji mir. Ne zaboravimo se osamiti u tišini, ostati u svojim sobama, kako bi nas podsjetio Pascal. No, neka to ne bude samo izvanjska tišina, nego tišina u našoj nutrini. Uostalom, ako se ne možemo povezati sami sa sobom, ne možemo se povezati ni s drugima. Ako želimo činiti dobra djela koja se odnose na druge, prvo moramo biti ispunjeni božanskim nadahnućima jer Bog je dobrota, a ta je dobrota raspršena Njegovom voljom, tzv. Bonum diffusivum suiposvjedočen u Njegovom stvaranju i otkupljenju. Međutim, Bog želi raditi sa stvorenjima koja su ga sposobna razumjeti i voljeti kako bi doveli do ovog Otkupljenja. Kao što nas podsjeća sv. Augustin, Bog koji nas je stvorio bez našeg pristanka ne spašava nas bez našeg pristanka. Dakle, naš pristanak, naše sudjelovanje u volji Božjoj, presudno je za naše Otkupljenje. I mi “idite i činite tako”, oponašajući Boga u nadahnućima koja nam je dao u molitvi.
Prispodoba o dobrom Samaritancu u osnovi je podsjetnik na to što ovo Otkupljenje znači. Nakon što je naš Gospodin nasamo podsjetio svoje učenike na sljedeće: “Blago očima koje vide što vi vidite. Jer kažem vam da su mnogi proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi vidite, ali nisu vidjeli, i čuti što vi čujete, ali nisam čuo.” (Lk 10,23-24), stručnjak za Zakon pita ga što treba učiniti da naslijedi život vječni. Zvuči poput Bogatog mladića u Mateju 19. Riječ je o temeljima moralnog života, tj. temeljima nečijeg moralnog djelovanja. Kad se odvjetnik nađe iznenađen jasnim Gospodinovim naukom o ljubavi prema Bogu cijelim sobom i bićem i bližnjemu kao samome sebi, odvjetnik se želi dodatno opravdati pitanjem tko je njegov bližnji. Ovdje naš Gospodin počinje prispodobom o dobrom Samaritancu.
Parabola počinje s čovjekom koji ide iz Jeruzalema u Jerihon i biva napadnut od strane razbojnika. “Svukli su mu odjeću, pretukli ga i otišli, ostavivši ga polumrtvog” (Luka 10,30). Metaforički, ovo je čovječanstvo lišeno svoje slave zbog istočnog grijeha. Čovjek u prispodobi, poput Adama, svojevoljno je sagriješio jer se okrenuo od Boga, predstavljenog Jeruzalemom, Davidovim Gradom, Božjim Gradom i Njegovim Hramom, dok putuje u Jerihon, Grad Grijeha. Ostavljen uz rub ceste, nesposoban za kretanje, ali ne i potpuno mrtav, čovjek ipak ima nade. Dok bi Martin Luther rekao da je čovjekova priroda potpuno mrtva i uništena, Sveto pismo ovdje uči da on nije potpuno mrtav, već napola živ, poluživo. Njegova je narav dobra i može se iskupiti, čak i ako je ozbiljno hendikepiran na rubu ceste. Važna su i tri lika koja se pojavljuju. Također svi idu u Jerihon. Svećenik predstavlja duhovnost općenito. Budući da je samo čovjek, ne može pomoći čovjeku na rubu ceste. Levit predstavlja filozofiju. Opet, budući da je to samo objašnjenje stvarnosti iz perspektive same prirode, ne može pomoći čovjeku sa strane ceste. Ovdje mislimo na znanosti poput društvenih znanosti psihologije i sociologije. Oni mogu imati pozitivan stav prema određenim pojavama, ali često nemaju duboka rješenja kakva može imati dobra ispovijed s milošću sakramenta. Svakako, oni mogu imati svoje mjesto, ali čuvajmo se da ih ne natjeramo da zamijene Boga. U Paraboli samo onaj tko dolazi izvana može istinski pomoći. U tom smislu, on je predstavljen Samarijancem, Autsajderom u židovskom svijetu. Jasno je da je ovaj Samaritanac sam Isus. Bog je taj koji preuzima našu prirodu, zadržavajući svoju božansku prirodu. On može spasiti čovjeka jer je i Čovjek i Bog. To je otajstvo utjelovljenja, otajstvo posredovanja, tj. otajstvo mosta između Boga i čovjeka u Isusu Kristu. Bog se spustio u ono što je poznato kao Kenozapretpostavljajući našu prirodu da nas otkupi, da nas “otkupi” iz đavoljih kandži. “Skupom ste cijenom kupljeni” (1 Kor 6,20) podsjeća sveti Pavao Korinćane, a sveti Petar nas podsjeća na početku svoje Prve poslanice: “…predragocjenom Krvlju Kristove smrti” ( 1. Petrova 1:19).
Iskupljenje je vrlo duboko. Nije površno. Učinci religioznog odgovora na spasiteljski čin križa stoga su vrlo duboki. Povjesničar Christopher Dawson i pjesnik TS Eliot podsjećaju nas da postoje četiri fenomena koja treba vidjeti u povijesnim razmatranjima date kulture: 1) religija, 2) kultura, 3) umjetnost i 4) filozofija. Prisjetimo se da je religija u svojoj etimološkoj srži ponovno čitanje (Seneka) i ponovno uvezivanje (sv. Augustin) onoga što je netko pročitao (Usp. Summa Theologiae II-II q. 81). Ako se ovdje radi o ponovnom iščitavanju onoga što nam je od Boga dano božanskom objavom, onda to nije samo projekcija nas samih, kakvu nalazimo u prirodnoj religiji i za koju nas Feuerbach optužuje. Nadnaravno se susreće s Prirodnim, a to se događa “u punini vremena” (usp. Galaćanima 4,4) kada Bog preuzima našu ljudsku narav, Utjelovljenje koje ulazi u podijeljeni svijet kako bi donijelo istinsko iscjeljenje, jedinstvo i mir. Prema Dawsonu, kultura je kontekst u kojem se religija nalazi, i to je krhka stvarnost koja se može mijenjati iz generacije u generaciju osim ako se naravno ne hrani višim principima religije, posebno očitujućima u obožavanju Boga, cultus. S druge strane, ovaj sklad između religije (ono što se može povezati s višim sposobnostima intelekta i volje, jer ona stvarno zahtijeva cijelo naše biće, slično onome što naš Gospodin govori pravniku u Prispodobi) i kulture (ono što se može povezati s strasti, poput razdražljivih i požlijednih strasti) se tada očituje u umjetnostima. Čovjek je zanatlija koji spaja ono što mu je Stvoritelj ostavio. Čovjek ne stvara ni iz čega, ex nihilo. Radije radi s onim što ima i unosi red u kreaciju. Konačno, čovjek sve to objašnjava filozofijom. Vidimo ovaj proces u Povijesti kršćanstva jer nalazimo da je vrh kršćanske civilizacije ono što bi Etienne Gilson rekao da je kršćanska filozofija kasnog srednjeg vijeka. Filozofija je, kao kultura i umjetnost, nadahnuta religijom, božanskom objavom. Na taj način vidimo da Religija, Jedina Prava Religija, nije nimalo površan osjećaj. Uključuje osjećaje, ali je dublji od samih osjećaja.
Sveukupno, ono što vidimo u prispodobi o dobrom Samaritancu jest Božja ljubav prema našoj paloj prirodi. Bog može iznenaditi tijek povijesti, kao što vidimo sa samim Utjelovljenjem, dolazeći u kontekst velike složenosti: helenistički, židovski i rimski. Ljudi se danas pitaju gdje su čudesni Božji zahvati koji spašavaju čovjeka na cesti. Ovdje vidimo da je povijest Crkve prepuna takvih svetačkih zahvata. Nitko ne može zanijekati da nedavno obraćenje Shie LaBeoufa, vrlo artikulirano objašnjeno biskupu Robertu Barronu, nije samo takvo čudo, ovoga puta od strane velikog čudotvorca, svetog Pija iz Pietrelcine, svećeničkog sveca koji je stvarno živio misu , najviši vjerski čin pravde. Zapravo, kao i svako obraćenje, za šiijsko obraćenje bilo je potrebno vrijeme. Kako se našao u devastiranom stanju sa suicidalnim mislima, zamoljeni su da glumi u novom filmu o životu Padre Pija. On je preuzeo ovaj zadatak. Otišao je živjeti s franjevcima kapucinima, Redom u kojem je Padre Pio bio dio. Ondje je mnogo naučio jednostavno uranjajući u život pokore i molitve. Konačno, kada je otišao u Oakland, Kalifornija, kako bi prakticirao tradicionalnu latinsku misu koju je Padre Pio slavio do svoje smrti 1968., Shia je imao dodatnu, vrlo moćnu milost. Izložen misi od strane Francuskog instituta, tj. Instituta Krista Kralja, Shia je bio toliko oduševljen da je primijetio koliko bi talijanski svećenik poput Padre Pija slavio misu drugačije od francuskih svećenika. Ista misa koju slave svećenici iz različitih kultura može imati svoje “tonalitete”.
Ovo je katolička vjera, ona koja integrira ne samo ljudsko i božansko, već ona koja integrira različite kulture u jednu kršćansku civilizaciju ljubavi. To je vidljivo u europskoj povijesti, a Christopher Dawson radi izvrstan posao u iznošenju toga. Hotelijer iz parabole o milosrdnom Samaritancu ipak je svećenik, a hotel je Crkva. Sve dok naš Gospodin ponovno ne dođe da dovrši plaćanje računa na onome što vidimo kao posljednji sud, Crkva nastavlja raditi u njegovo ime, čuvajući se kroz oluje vjekova. Dom Guéranger nas podsjeća da postoje tri temeljna čuda u kršćanskoj povijesti koja samo naglašavaju kako je kriterij povijesti kršćanski, kako bi rekli sami oci: 1) židovski narod, 2) obraćenje pogana i 3) očuvanje Crkve. Baš kao što smo spremni izgubiti nadu u našim teškim vremenima, dobro je učiniti čin vjere u Krista, moleći ga sa svom iskrenošću da intervenira. Netko bi se mogao iznenaditi procesom iscjeljivanja dobrog Samaritanca.
✠
