Sredinom studenog američki će biskupi, okupljeni na općoj skupštini, izabrati nasljednika nadbiskupa Josea Gomeza iz Los Angelesa koji će u trogodišnjem mandatu obnašati dužnost predsjednika Konferencije katoličkih biskupa SAD-a. Tijekom sastanka također će biti izabran novi potpredsjednik i predsjednici nekoliko konferencijskih odbora.
Osim samih biskupa i nekolicine stalnih promatrača biskupa, izbori USCCB vjerojatno neće biti posebno zapaženi. Ali postoji nekoliko pitanja od velike važnosti za budućnost Crkve koja se trebaju naći na dnevnom redu biskupa, a rezultati predstojećih glasovanja mogli bi uvelike pomoći pri određivanju hoće li oni tamo uspjeti.
Posebno se ističu tri pitanja.
Prvo, davanje novog smjera uključivanju Crkve u pitanja prolifea nakon odluke Vrhovnog suda prošlog lipnja kojom se poništava presuda iz 1973. koja je legalizirala pobačaj.
Dok vladajući u Dobbs protiv Jacksonove ženske zdravstvene organizacije bila je velika prolife pobjeda, daleko od toga da je bila kraj borbe, označila je početak nove faze za koju prolife pokret očito nije bio dobro pripremljen.
Što sada? Prije pedeset godina biskupi su usvojili Pastoralni plan za prolife aktivnosti koji je dao smjernice biskupijama u promicanju prolifea, nadajući se onome što Dobbs je sada postigla—vraćajući pitanje pobačaja državama.
u post-Dobbs u svijetu, odgovor Crkve mora biti sveobuhvatan, uključujući potporu ženama s problemima u trudnoći, porezne olakšice i drugu pomoć obiteljima u nevolji, racionalnu kontrolu oružja, imigracijsku reformu, zakone o pobačaju koji imaju široku podršku javnosti i obrazovne napore koji se suprotstavljaju pro- propaganda pobačaja s atraktivnim porukama utemeljenim na činjenicama.
Drugo, istraživanje i objašnjenje značenja sinodalnosti u sinodalnoj Crkvi.
Upisivanje Amerikaotac Louis J. Cameli, koordinator sinodskog procesa u Chicagu, navodi “ogromnu formacijsku zadaću” potrebnu da se ljudi pripreme za ovo novo crkveno okruženje.
Ne može biti više u pravu. Mnogi katolici laici nisu spremni za ulogu koja im je naglo dodijeljena trenutnim kretanjem Crkve prema sinodalnosti. Bez ozbiljne korektivne radnje, moguće je da će – kao što se već dogodilo u Njemačkoj – sinodalnost postati žrtvom manjine koja želi manipulirati procesom u ime svoje agende.
Treće, skiciranje elemenata glavnog plana za raspodjelu institucionalnih i ljudskih resursa u novoj eri zatvaranja i stezanja u kojoj se Katolička crkva, kao i druge crkve i vjerske skupine, sada nalazi.
Tijekom proteklih pola stoljeća Biskupska konferencija izdala je bezbrojne izjave o svim mogućim političkim i društvenim pitanjima, ali još se nije pozabavila krizom s kojom se Crkva sada suočava. Doista, za biskupe je prije dvije godine bila gotovo novost pokrenuti projekt “Euharistijskog oživljavanja” kako bi se riješio pad vjere i cijenjenja Presvetog Sakramenta (problem koji je anketiranjem identificirano već punih 30 godina ranije).
Sada je američki katolicizam u višedimenzionalnoj krizi koja uključuje strmoglav pad svećenika, učenika u katoličkim školama i vjeronauku, parove koji sklapaju katoličke brakove i krštenja dojenčadi, usporeno nestajanje većine ženskih vjerskih zajednica i još mnogo toga. Hladna utjeha je da se nekatoličke crkve u Americi suočavaju sa sličnim problemima.
Ne očekujem da će USCCB mahnuti čarobnim štapićem i riješiti te probleme. Iz kanonskih razloga, mnogima se može obratiti samo na biskupijskoj razini. Ali biskupska konferencija ima ulogu u razmjeni informacija, planiranju i koordinaciji. Studeni bi bio dobro vrijeme za početak.