S Božjom riječi u današnjem danu! Svaki dan donosimo duhovni poticaj za ohrabrenje i promišljanje.
Djevojko! Zapovijedam ti, ustani! (Mk 5, 41)
Liturgija dana (3. veljače):
Prvo čitanje:
2Sam 18,9-10.14b.24-25a.30-32 — 19,3
Sine moj Abšalome! Oh, da sam ja umro mjesto tebe!
U one dane: Abšalom slučajno zapade u ruke Davidovim ljudima. Abšalom je jahao na mazgi, a mazga naiđe pod grane velika hrasta, tako te je Abšalomu glava zapela o grane, i on osta viseći između neba i zemlje, dok je mazga ispod njega otišla dalje.
Vidje to neki čovjek i javi Joabu govoreći: »Upravo sam vidio Abšaloma gdje visi o jednom hrastu.«
A Joab uze tri sulice u ruke i zabode ih u srce Abšalomu.
David je upravo sjedio među dvojim gradskim vratima, a stražar se bio uspeo na krov iznad vrata. Podigavši oči, stražar ugleda čovjeka kako trči sam. Stražar povika i javi kralju, a kralj mu reče:
»Odmakni se i stani!« On se odmakne i stade.
Uto stiže Etiopljanin koga posla Joab, i progovori: »Neka moj gospodar kralj primi veselu vijest. Gospodin ti je danas pribavio pravdu izbavivši te iz ruku svih onih koji su stali na tebe.« A kralj upita Etiopljanina: »Je li spašen mladić Abšalom?« A Etiopljanin odgovori: »Neka neprijatelji moga gospodara i kralja i svi koji se dižu na tebe u zloj namjeri — prođu kao taj mladić!«
Kralj zadrhta, pope se u gornju odaju nad vratima i zaplaka: jecajući govoraše ovako: »Sine Abšalome, sine moj! Sine moj Abšalome! Oh, da sam ja umro mjesto tebe! Abšalome, sine moj, sine moj!« I javiše Joabu: »Eno kralj plače i tuguje za Abšalomom.« Tako se pobjeda u onaj dan pretvorila u žalost za svu vojsku, jer je vojska čula u onaj dan da kralj tuguje za svojim sinom.
Psalam:
86,1-6
Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me!
Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me,
jer sam bijedan i ubog.
Čuvaj dušu moju, jer sam tvoj pobožnik;
spasi slugu svoga koji se uzda u te!
Ti si moj Bog; Gospodine, smiluj mi se,
jer povazdan vapijem k tebi.
Razveseli dušu sluge svoga,
jer k tebi, Gospodine, dušu uzdižem.
Jer ti si, Gospodine, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju.
Slušaj, Gospodine, molitvu moju,
i pazi na glas vapaja mog.
Evanđelje:
Mk 5,21-43
U ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: »Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!« I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.
A neka je žena dvanaest godina bolovala od krvarenja, mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore. Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine. Mislila je: »Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena.« I odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla.
Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila pa se okrenu usred mnoštva i reče: »Tko se to dotaknu mojih haljina?« A učenici mu rekoše: »Ta vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš: ‘Tko me se to dotaknu?’« A on zaokruži pogledom da vidi onu koja to učini.
Žena, sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj pa mu kaza sve po istini. On joj reče: »Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!«
Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« Isus je čuo taj razgovor pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!« I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođe u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: »Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.« A oni mu se podsmijehivahu.
No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!« što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.
Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral
Riječ Božju tumači vlč. Antun Faltak, sudski vikar Bjelovarsko-križevačke biskupije:
Današnje Evanđelje stavlja pred nas Isusa koji susreće mnoštvo, silan svijet – ali svoj život dijeli s onima koji vjeruju u njega, svoj život daje onima koji svoje nade polažu u Njega i Njegovo spasenje.
Isus dolazi u dodir s dvije žene, jedna djevojka pred kojom više života nema; druga, žena iz koje je život istjecao. I za jednu i za drugu, susret s Isusom događa se radi potrebe za životom.
Dvije su stvari koje evanđelist Marko stavlja pred nas, a koje otvaraju izvor života za ove dvije smrtnice. Prvo je dotaknuti Isusa, susresti ga na najintimniji način; a drugo je vjera po kojoj se taj susret ostvaruje.
Žena koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja – osim života, izgubila je i sve svoje imanje, ostala je bez svega što je posjedovala i što je bila. Tek kao zadnji izbor, i posljednju nadu – odostraga i potajno, kao u krađi i na brzinu – tražila je život od Isusa, vjerovala je da će biti spašena.
Djevojka, kojoj bijaše tek dvanaest godina, susreće Isusa ne zbog vlastite vjere, već zbog ljubavi koju je imao njezin otac i vjere da je Isus onaj koji može učiniti da ona ostane na životu. Dok je ona umirala, kao prvi i jedini spas, Jair je tražio Isusa.
Oslobađajuće je prepoznati da Isus ne mari za to je li On prvi ili posljednji u nizu kojemu se obraćamo za pomoć i od koga tražimo život.
Onome tko mu vjeruje, onome tko od njega želi život, Isus radosno daje da ga dotakne, pruža mu ruke i daje mu svoj život, daje mu od svoga života.
Gesta koja u ovim susretima označava život, stvaranje i uskrsnuće – jest dodir. Dodir je mjesto prisnog, intimnog života; gesta u kojoj susrećemo one koje volimo, one u koje imamo povjerenje, kojima vjerujemo.
Žena se kriomice, odostraga dotakla Isusovih haljina a Isus je sam primio za ruku djevojku i tako ju pozvao u život.
Isusov dodir
Upravo ta ljudska gesta, pružiti ruke prema Isusu – i njegova, doći u naše ruke, predstavlja susret Boga i čovjeka, dvoje koji si vjeruju i koji se međusobno neizmjerno ljube.
Zbog toga je toliko originalna i toliko značajna gesta u Euharistiji – kada upravo u svoje ruke primio Tijelo onoga koji se predaje u naše ruke. Taj dodir označava susret Boga i čovjeka, označava da se na svjestan način želim staviti u ruke drugoga, znak je da si međusobno vjerujemo, da se međusobno volimo i da dijelimo život jedan s drugim, ja svoj ljudski i grešni s Kristom, a On svoj božanski život dijeli sa mnom.
Isusovom dodiru koji daje život, koji podržava i čuva život – radikalno su suprotni svi oni dodiri nasilja i zla, udarci koji prijete životu i ugrožavaju život. Često su upravo žene žrtve nasilja i to od onih koji su im obećali ljubav, koji bi trebali štititi njihove živote i dostojanstvo.
Molimo danas za milost ljubaznosti i nježnosti prema svima s kojima dijelimo živote, milost velikodušnosti prema onima kojima je život ugrožen i koji od našega života, vremena, naše ljubavi, traže za sebe kako bi mogli živjeti.
