Vatikan, 25. listopada 2024. / 15.20 sati
U svojoj novoobjavljenoj enciklici, Dilexit br (“Volio nas je”), papa Franjo poziva katolike diljem svijeta da ponovno otkriju ljubav i suosjećanje koje se nalazi u srcu Isusa Krista.
Enciklika, izdana 24. listopada, ispituje preobražajnu snagu Isusova srca kao izvora ozdravljenja za podijeljeni svijet. Teološki ekspanzivan tekst crpi se iz tradicionalne pobožnosti Katoličke crkve prema Presvetom Srcu kao izvoru nadahnuća za stoljeća svetaca, papa i teologa.
Evo sedam zaključaka iz Dilexit br o ljudskoj i božanskoj ljubavi srca Isusa Krista:
1. Ništa nas ne može rastaviti od Kristove ljubavi
Naslov enciklike, Dilexit brdolazi s kraja 8. poglavlja Poslanice svetog Pavla Rimljanima:
“Što će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Hoće li tjeskoba, ili tjeskoba, ili progonstvo, ili glad, ili golotinja, ili pogibelj, ili mač? … Ne, u svim tim stvarima pobjeđujemo nadmoćno njega koji nas je volio. Jer uvjeren sam da nas ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni moći, ni visina, ni dubina, niti bilo koje drugo stvorenje neće moći rastaviti od ljubavi Božje u Krist Isus, Gospodin naš” (Rim 8,35.37-39).
2. Snaga srca u rascjepkanom svijetu
Papa kritizira ono što naziva “tekućom” prirodom suvremenog života obilježenog površnošću i konzumerizmom. Kaže da se “nalazimo uronjeni u društva serijskih potrošača koji žive iz dana u dan, kojima dominira užurbani tempo i bombardirani tehnologijom, bez strpljenja potrebnog za uključivanje u procese koje unutarnji život po svojoj prirodi zahtijeva.”
“Usred frenetičnog ritma današnjeg svijeta i naše opsjednutosti slobodnim vremenom, potrošnjom i razonodama, mobitelima i društvenim medijima, zaboravljamo hraniti svoje živote snagom Euharistije”, dodaje.
Nasuprot tome, piše on, srce predstavlja “duboko ujedinjujuće središte” za svaku osobu i društvo. Enciklika citira papu Benedikta XVI. koji je rekao:
„Svakoj osobi treba ‘središte’ za vlastiti život, izvor istine i dobrote na koji se može osloniti u događajima, situacijama i borbama svakodnevnog postojanja. Svi mi, kada zastanemo u tišini, trebamo osjetiti ne samo otkucaje vlastitog srca, nego još dublje, otkucaje pouzdane prisutnosti, osjetilima vjere zamjetljive, a opet mnogo stvarnije: Kristove prisutnosti, srca svijeta” (Angelus, 1. lipnja 2008.).
3. Križ kao krajnji izraz Kristove ljubavi
Enciklika kaže da “probodeno Kristovo srce utjelovljuje sve Božje izjave ljubavi prisutne u Svetom pismu”.
Papa Franjo piše o tome kako se velika utjeha može pronaći u promatranju Kristova srca u njegovoj patnji i predanju sebe čak i smrti za naše spasenje.
„Naše su patnje pridružene Kristovoj patnji na križu. Ako vjerujemo da milost može premostiti svaku udaljenost, to znači da se Krist svojom mukom sjedinio s patnjom svojih učenika u svakom vremenu i na svakom mjestu. Na taj način, kad god podnosimo patnju, možemo doživjeti i nutarnju utjehu spoznaje da Krist trpi s nama”, kaže.
Papa dodaje: „Dok promatramo Kristovo srce, utjelovljenu sintezu Evanđelja, možemo, slijedeći primjer svete Terezije od Djeteta Isusa, ‘srdačno se pouzdati ne u sebe, nego u beskrajno milosrđe Boga koji nas bezuvjetno voli i već nam je sve dao na križu Isusa Krista.’”
(Priča se nastavlja u nastavku)
Pretplatite se na naš dnevni bilten
4. Ljubav kao misionarski poticaj
Papa Franjo također piše o “zajedničarskoj, društvenoj i misionarskoj dimenziji svake autentične pobožnosti Kristovu srcu”, dodajući da nas Kristovo srce ne vodi samo k Ocu, nego nas također “šalje našoj braći i sestrama”.
“Isus vas poziva i šalje naprijed da širite dobrotu u našem svijetu”, piše. „Njegov poziv je poziv na služenje, poziv da činimo dobro, možda kao liječnik, majka, učitelj ili svećenik. Gdje god bili, možete čuti njegov poziv i shvatiti da vas šalje da izvršite tu misiju.”
Papa Franjo također potiče župe da se manje usredotočuju na strukture i birokraciju kao sredstva evangelizacije, upozoravajući na „pretjeranu zauzetost zajednica i pastora vanjskim aktivnostima, strukturalne reforme koje nemaju mnogo veze s Evanđeljem, opsesivne planove reorganizacije, svjetovne projekte, svjetovne načine razmišljanja i obveznih programa.”
Enciklika ukazuje na misionarske primjere svetaca poput svete Terezije i svetog Charlesa de Foucaulda. Vraćajući se ovom Svetom Srcu, piše on, katolici mogu pronaći obnovljenu energiju za rješavanje društvenih i duhovnih izazova kroz ljubav.
Papa piše o tome kako vatra Duha Svetoga ispunjava srce Kristovo, citirajući poslanicu svetog Ivana Pavla II., povodom 100. obljetnice posvete ljudskog roda božanskom srcu Isusovu od strane pape Lava XIII.: „Srce Kristovo je živi djelovanjem Duha Svetoga, kojemu je Isus pripisao nadahnuće svoje misije.”
5. Djela zadovoljštine Presvetom Srcu Isusovu
Papa Franjo u enciklici raspravlja o katoličkoj tradiciji činjenja djela zadovoljštine Presvetom Srcu Isusovu, pišući da “popravka uključuje želju da se plati naknada” za ozljede nanesene Gospodinu koji je ljubav.”
“Odšteta koju nudimo je slobodno prihvaćeno sudjelovanje u njegovoj otkupiteljskoj ljubavi i njegovoj jedinoj žrtvi”, objašnjava. “Djela ljubavi prema bližnjemu, s odricanjem, samoodricanjem, trpljenjem i naporom koji podrazumijevaju, mogu biti takva samo ako se hrane samom Kristovom ljubavlju. Omogućuje nam da ljubimo kao što je on ljubio, i na taj način On ljubi i služi drugima kroz nas.”
“Sestre i braćo, predlažem da razvijemo ovaj način naknade štete, koji je, jednom riječju, ponuditi Kristovu srcu novu mogućnost širenja plamena njegove žarke i milosrdne ljubavi u ovom svijetu”, rekao je papa Franjo.
6. Sveci i Presveto Srce
U Dilexit brpapa Franjo dijeli uvide svetaca i često citira učiteljstvo svojih papinskih prethodnika. On opisuje kako se sveti Charles de Foucauld “posvetio Presvetom Srcu, u kojem je našao ljubav bez granica” nadahnjujući njegov strogi život u nasljedovanju Krista, i kako se sveta Terezija pouzdala u beskrajno milosrđe Presvetog Srca.
On također upućuje čitatelja na duhovna iskustva svete Margarete Marije Alacoque, koja je doživjela izvanredan niz Kristovih ukazanja između kraja prosinca 1673. i lipnja 1675. godine.
U prvom ukazanju Isus je rekao Alacoqueu: „Moje je božansko srce toliko upaljeno ljubavlju prema ljudima, a posebno prema vama, da, nesposobno više u sebi zadržati plamen svoje gorljive ljubavi, mora ih izliti kroz vas i da im se očituje, kako bi ih obogatio svojim dragocjenim blagom koje ti sada otkrivam.”
Franjo primjećuje kako je papa Lav XIII. pozivao na posvetu svijeta Presvetom Srcu kao odgovor na svjetovne izazove njegova vremena, a Pio XI. je Presveto Srce smatrao „sumomom” iskustva kršćanske vjere. On također opisuje kako je sveti Ivan Pavao II. predstavio rast ove pobožnosti u posljednjim stoljećima kao “odgovor na uspon rigorističkih i bestjelesnih oblika duhovnosti koji su zanemarivali bogatstvo Gospodinova milosrđa” i “kao pravovremeni poziv na otpor pokušajima stvoriti svijet koji ne ostavlja mjesta za Boga.”
Enciklika se također oslanja na mislioce poput romanopisca Fjodora Dostojevskog i njemačkog filozofa Martina Heideggera kako bi istaknula širu važnost srca za čovjeka.
7. Ranjeno srce Kristovo kao izvor mira i jedinstva
Dok se moderno društvo suočava s onim što Franjo naziva “valom sekularizacije” i podjelama, on vidi “srce” kao izvor jedinstva.
„Samo polazeći od srca naše će zajednice uspjeti ujediniti i pomiriti različite misli i volje, kako bi nas Duh vodio u jedinstvu kao braću i sestre. Pomirenje i mir također se rađaju iz srca. Kristovo srce je ‘ekstaza’, otvorenost, dar i susret. U tom srcu učimo odnositi se jedni prema drugima na zdrave i sretne načine i graditi u ovom svijetu Božje kraljevstvo ljubavi i pravde. Naša su srca, sjedinjena s Kristovim srcem, sposobna učiniti ovo društveno čudo”, piše.
Papa potvrđuje da “ranjena Kristova strana nastavlja izlijevati onaj potok koji nikada ne prestaje, ne prolazi, nego se uvijek iznova nudi svima onima koji žele ljubiti kao što je on ljubio.”
Papa Franjo u enciklici upućuje molitvu da ranjeni svijet povrati svoje srce, pišući: „Pred Kristovim srcem još jednom molim Gospodina da se smiluje ovom patničkom svijetu u kojem je odlučio živjeti kao jedan od nas. Neka izlije blago svoje svjetlosti i ljubavi, tako da naš svijet, koji grabi naprijed usprkos ratovima, socioekonomskim razlikama i upotrebi tehnologije koja prijeti našem čovječanstvu, može ponovno zadobiti ono najvažnije i najpotrebnije od svega: svoje srce.”
Courtney Mares je dopisnica Katoličke novinske agencije iz Rima. Diplomirala je na Sveučilištu Harvard, izvještavala je iz novinskih ureda na tri kontinenta i dobila je Gardnerovu stipendiju za svoj rad sa sjevernokorejskim izbjeglicama. Autorica je knjige “Blaženi Carlo Acutis: Svetac u tenisicama” (Ignacije, 2023.), https://ignatius.com/carlo-acutis-sscap/.
