U organizaciji Dikasterija za kauze svetaca, od 11. do 14. studenoga 2024. godine, na Patrističkom institutu “Augustinianum” u Rimu održava se konferencija na temu “‘Veće ljubavi nema od ove’. Mučeništvo i dar života”, objavljuje Vatican News, prenosi IKA.
Govornici su do sada analizirali kontekste Europe i Azije, Afrike i Amerike, naglašavajući trenutnu važnost fenomena mučeništva. Također, predložili su inicijative da se glas onih koji su umrli “u tišini”, jasnije čuje i u medijima.
“Mržnja prema vjeri”, analizirana kroz povijest mučenika iz cijeloga svijeta. Njihova smrt, često ostaje “u tišini” i nepropraćena je u medijima, a “dragocjeno je sjeme koje klija” u kršćanskim zajednicama, koje predlažu inicijative da se da glas onima koji su dali svoje živote uz “oprost” svojim krvnicima. Teme su to u središtu drugog dana konferencije “Veće ljubavi nema od ove. Mučeništvo i dar života”, u organizaciji Dikasterija za kauze svetaca pri Patrističkom institutu Augustinianum. Nakon uvodnog govora msgr. Alfonsa Amarantea, rektora Papinskog lateranskog sveučilišta, niz predavanja ispitao je slučajeve i razloge koji stoje iza epizoda mučeništva u različitim društvenim i geografskim kontekstima.
Mržnja “protiv vjere u Europi u modernom i suvremenom dobu” analizirao je u predavanju Jan Mikrut, poljski svećenik i profesor povijesti i kulturne baštine Crkve na Papinskom sveučilištu Gregoriana. “Žrtva mučenika – rekao je Mikrut – bila je, a i danas je, dragocjeno sjeme koje klija” i “oblik je svjedočanstva” koji je zajednički i drugim vjeroispovijestima i religijama. U tom kontekstu osvrnuo se na mučenike Francuske revolucije, svjetskih ratova i Francove Španjolske. Uz ova svjedočanstva, poljski svećenik dodao je i neke konkretne slučajeve, poput slučaja don Jerzyja Popiełuszka, koji je “brzo postao nezgodan” poljskoj vladi ranih 1980-ih zbog svojih “jednostavnih homilija u nacionalnom patriotskom duhu” i zbog toga je bio mučen i ubijen s “konopcem oko vrata” koji mu je “sprečavao disanje”. Na kraju je bio bačen u rijeku Vislu. Mikrutov zaključak vidi mučeništvo ne samo kao “povijesnu činjenicu” već i onu koja je “i danas prisutna u životu raznih zajednica u svijetu”.
Slučajeve mučeništva u Aziji proučio je Paolo Affatato, voditelj redakcije agencije Fides koja se bavi tim kontinentom. Brojne su priče o pastoralnim i misionarskim djelatnicima koji su ubijeni “vrlo često u tišini, u zabačenim krajevima svijeta”. Među njima i o. Joseph Tran Ngoc Thanh, dominikanski svećenik biskupije Kon Tum, u Vijetnamu. On je ubijen dok je ispovijedao, ali s “oprostom koji je ostao na njegovim usnama, a bio je upućen krvniku, čak i prije nego što je izdahnuo 29. siječnja 2022.” Tu vrijedi spomenuti i Akasha Bashira, mladog Pakistanca koji je ispred crkve sv. Ivana u Lahoreu primijetio “teroristu samoubojicu koji je htio ući u crkvu tijekom prepune nedjeljne mise; on ga je zaustavio i zagrlio – simbolično grleći sestru smrt – i tada se ovaj terorist raznio s njim čime je izbjegnut masakr”. Priče su to koje su vrlo često “nepokrivene lokalnim masovnim medijima” koji u arhivi Fidesa, u posljednjih 25 godina, broje 101 vjernika “koji su nakvasili tlo svojom azijskom krvlju”.
Isto područje, ali sada primijenjeno na Afriku, analizirao je don Aimable Mosoni, profesor na Papinskom salezijanskom sveučilištu. Svećenik je identificirao četiri područja u kojima se mučenici često susreću: društveno-političko, koje je prevladavajuće u afričkom kontekstu jer je evangelizacija išla “ruku pod ruku” s kolonizacijom, ili društveno-kulturno, u kojem odium fidei “može biti pušten protiv kršćanskih vrijednosti kao što su čistoća, milosrđe ili socijalna pravda”. Čak su se i tradicionalne afričke religije često osjećale “prevarene širenjem kršćanstva u Africi”. Konačno, tu je i područje muslimanskog fundamentalizma koji se posljednjih godina rasplamsao “pod zastavom Al-Qaide i Isisa”. I za ovaj kontinent spominju se brojne dramatične priče mučenika, koje se spajaju u postupcima “super martyrio u Africi”.
Konačno, američki kontekst ispitao je Gianni La Bella, profesor na Sveučilištu Modena i Reggio Emilia. Naveden je “tužan rekord” prema kojem je najveći broj “kršćana ubijenih na nasilan način” zabilježen u Latinskoj Americi u posljednjih 25 godina, njih oko 184. Posljednji je ubijen prije samo nekoliko tjedana, o. Marcello Pérez. On je ubijen je u San Cristobal de las Casas, Meksiko; ubile su ga dvije osobe na motociklima. “Njima – podvukao je La Bella – treba dodati one koje bismo mogli definirati kao ‘nepoznate vojnike vjere’, o kojima vjerojatno nikada nećemo imati sigurnih vijesti”. Zajedničke osobine mučenika su “normalnost života” u društveno-političkom kontekstu obilježenom, na kontinentalnoj razini, “posebnošću nekih dramatičnih pojava”. Ovdje su dakle “mučenici raširenog nasilja”, oni “okoliša”, “ljudskih prava”, oni koji su umrli “za ljubav prema čovječanstvu”, “za mir i za dijalog” i, konačno, “oni koji su besplatno i svjesno darovali svoje živote i koji su bili mučenici zbog Covida”. (kta/ika)
