„Dignitas infinita”, deklaracija Dikasterija za nauk vjere o ljudskom dostojanstvu, predstavljena je 8. travnja 2024. u Vatikanu, a rezultat je petogodišnjeg rada. Glavna novost dokumenta je uključivanje nekih ključnih tema nedavnog papinskog učiteljstva koje nadopunjuju bioetičke, piše Vatican News.
Deklaraciju čine četiri poglavlja – u prva tri dijela podsjeća se na temeljna načela i teorije kako bi se dala pojašnjenja da se izbjegnu česte zabune do kojih dolazi korištenjem pojma „dostojanstvo“. U posljednjem se poglavlju iznose „Neke ozbiljne povrede ljudskog dostojanstva”. Navode se pobačaj, eutanazija i surogat majčinstvo, ali i rat, siromaštvo, loš položaj migranata, nasilje nad ženama, seksualno zlostavljanje i trgovina ljudima.
Temeljna načela
Govoreći na početku deklaracije o temeljnim načelima, navodi se kako „Crkva, u svjetlu Objave, apsolutno ponovno potkrepljuje i potvrđuje (…) ontološko dostojanstvo ljudske osobe, stvorene na sliku i priliku Božju i otkupljene u Kristu Isusu“ (1). Kritizira se one koji „osobu shvaćaju samo kao ‘biće koje je sposobno rasuđivati’“. Iz takvog razmišljanja proizlazi da se dostojanstvo i prava izvode iz sposobnosti znanja i slobode. „Dakle, po tome nerođeno dijete ne bi imalo osobnog dostojanstva, kao ni nesamostalne starije osobe, pa čak ni osobe s mentalnim poteškoćama. Crkva pak inzistira na činjenici da dostojanstvo svake osobe, upravo zato što je svojstveno svakoj osobi, vrijedi ‘u svim okolnostima’“ (24). Nadalje, navodi se kako se „pojam ljudskog dostojanstva ponekad se zlorabi kako bi se opravdalo proizvoljno umnožavanje novih prava (…) kao da se mora zajamčiti mogućnost izražavanja i ostvarenja svake individualne preferencije ili subjektivne želje (25).
Siromaštvo, rat i trgovina ljudima
Navodeći „neke ozbiljne povrede ljudskog dostojanstva”, najprije se navodi „drama siromaštva”, koja je jedna od „jedna od najvećih nepravdi suvremenog svijeta“ (36). Potom se navodi i rat, „tragedija koja niječe ljudsko dostojanstvo“ i koja je uvijek „poraz čovječanstva“ (38). Danas je „vrlo teško podržati racionalne kriterije koji su sazrijevali tijekom stoljeća da bi se govorilo o mogućem ‘pravednom ratu’“ (39), ističe se.
Nadalje se navode „muke migranata“, čiji su „životi dovedeni u opasnost jer više nemaju sredstava za stvaranje obitelji, rad ili prehranu“ (40). Govori se i o trgovini ljudima, koja poprima „tragične dimenzije“. Definira se kao „neplemenita aktivnost, sramota za naša društva koja tvrde da su civilizirana“ te se poziva izrabljivače i klijente na ozbiljan ispit savjesti (41). Također je izražen apel za borbu protiv „pojava kao što su „trgovina ljudskim organima i tkivima, seksualno iskorištavanje dječaka i djevojčica, ropski rad, uključujući i prostituciju, trgovina drogom i oružjem, terorizam i organizirani međunarodni kriminal“ (42). Seksualno zlostavljanje također se navodi kao ozbiljna povreda ljudskog dostojanstva, koja „stavlja duboke ožiljke u srcima onih koji ga trpe” (43). Spominje se i diskriminacija i nasilje nad ženama, ističući problem prisilnog pobačaja „koji pogađa i majku i dijete, i to često kako bi se zadovoljila sebičnost muškaraca” te praksa poligamije koja je „protivna jednakom dostojanstvu žena i muškaraca” (45). Također se osuđuje femicid (46).
Pobačaj i surogat majčinstvo
U deklaraciji se osuđuje abortus: „Među svim zločinima koje čovjek protiv života može učiniti, hotimični pobačaj predstavlja obilježja koja ga čine posebno teškim i svakako otklonjivim” te se podsjeća da je „obrana života nerođenoga duboko povezana s obranom svih drugih ljudskih prava” (47). Također se kritizira surogat majčinstvo, čime dijete postaje „predmetom ugovora“, te je praksa koja „ozbiljno šteti dostojanstvu žene i njezina djeteta” (48). Nadalje se govori i o eutanaziji i potpomognutom samoubojstvu, podsjećajući kako „patnja ne uzrokuje gubitak dostojanstva bolesnika koje mu je vlastito i neotuđivo ” (51). Ističe se stoga važnost palijativne skrbi te izbjegavanja „bilo kakve terapijske upornosti ili nerazmjerne intervencije” (52). Među ozbiljnim povredama se navodi i odbacivanje osoba s invaliditetom (53).
Rodna teorija
Navodi se kako Crkva želi „potvrditi da svaku osobu, bez obzira na njezinu seksualnu orijentaciju, treba poštivati u njezinu dostojanstvu i prihvaćati ju s poštovanjem, te treba pomnjivo izbjegavati ‘svaki znak nepravedne diskriminacije’, posebice bilo koji oblik agresije i nasilja” te da je protivno ljudskom dostojanstvu činjenica da u nekim mjestima su ljudi zatvoreni, mučeni te čak lišeni životnih dobara, isključivo zbog seksualne orijentacije. U isto vrijeme, ističu se neka „kritična pitanja“ s obzirom na rodnu teoriju, koja je „vrlo opasna, jer briše razlike u zahtjevu da svi budu jednaki” (56). Crkva podsjeća da je „htjeti raspolagati samim sobom, kako to propisuje rodna teorija (…) ništa drugo nego pokleknuti pred drevnom kušnjom ljudskog bića koje postaje bogom i tako ulazi u natjecanje s pravim Bogom” (57). Rodna teorija „želi zanijekati najveću moguću razliku između živih bića: onu spolnu” (58). Ne odobrava se „promjena spola”, što „ne znači isključiti mogućnost da osoba, koja pati od genitalnih anomalija koje su već vidljive pri rođenju ili se razviju naknadno, zatraži liječničku pomoć kako bi se te anomalije riješile. U ovom slučaju, intervencija ne bi predstavljala promjenu spola u smislu koji je ovdje naveden” (60).
Digitalno nasilje
Na kraju, govori se o „digitalnome nasilju”, te se spominju „novi oblici nasilja, primjerice zlostavljanje preko interneta (cyberbullying)”, ili „širenje pornografije i izrabljivanja osoba u seksualne svrhe ili kroz kockanje” na Internetu (61).
Dokument završava poticajem da se stavi „poštivanje dostojanstva ljudske osobe u svim okolnostima u središte zalaganja za opće dobro i svakog pravnog sustava” (64). (kta/ika)
