Sedmoga dana devetnice pred blagdan bl. Marije Propetog Isusa Petković 6. srpnja na otoku Korčuli Kćeri Milosrđa sa sudionicima devetnice hodočastile su brodom iz Prigradice u Babinu, u kojoj je blaženica kao djevojka poučavala u vjeronauku i osnovnim školskim predmetima djecu težaka i najamnika na imanju svoga oca Antuna Petkovića Kovača. Večernje misno slavlje u svetištu u Blatu predvodio je vlč. Odilon Singbo.
U Babini je bl. Marija svoju misiju završila na Blagovijest, 25. ožujka 1919. kad je sa svojom pratilicom Marijom Telenta putovala u Blato gdje je započeo njezin put osnutka redovničke zajednice, a na moru se bila digla oluja. Božjom milošću potaknuta, načinila je znak križa i more se umirilo i sretno su stigle u Prigradicu, a odatle pješke do Blata. Kao uspomenu na taj događaj sestre Družbe Kćeri Milosrđa organizirale su pohod Babini gdje je dvadesetak djece iz Blata izvelo igrokaz „Misija u Babini“ koji je napisala Tončica Govorko, koja se u igrokazu pokazuje kao Marija Petković, a njezina oca je utjelovio Ivan Mašković. Na Marijine žarke molbe otac joj dopušta ostati samoj ili uz neku pratnju i po više mjeseci u Babini, da poučava djecu, a njoj je to bilo milo jer je tu u samoći mogla razgovarati sa svojim Bogom, razmatrati njegovu riječ u gorama ponad Babine. Marijin otac običavao je okupiti svoje težake i najamnike na molitvu krunice, pa se tako i igrokaz pretočio u molitvu krunice koju su hodočasnici molili putem među maslinicima sve do špilje Majke Božje koju su Babinari podignuli kao ispunjenje zavjeta koji su dali u Drugom svjetskom ratu za vrijeme bombardiranja kad su se sklonili u tu špilju i nitko nije stradao. Na oltaru podignutu u špilji, s kipom Majke Božje Lurdske, u nedjelju poslije Velike Gospe slavi se misa kao zahvala na taj događaj. Hodočasnici su uz molitvu časoslova i druženje uz okrepu, u razgovoru i s Babinarima i njihovim gostima, proveli lijepo vrijeme, a djeca su se i kupala u uvali. Bilo je to još jedno obogaćenje u devetnici i prisjećanju na pojedine događaje iz blaženičina života.
U samostanskom dvorištu prije večernje mise radosna otajstva krunice predmolile su članice Trećega franjevačkoga reda, redovnice i djeca. Euharistijsko slavlje predvodio je dr. sc. Odilon Singbo, docent na Hrvatskome katoličkom sveučilištu u Zagrebu i pastoralni suradnik u Župi sv. Nikole biskupa u Stenjevcu, u koncelebraciji s don Željkom Kovačevićem, župnikom Župe Svih svetih u Blatu. Liturgijsko pjevanje predvodio je župni zbor mladih „Stope“ pod vodstvom s. M. Danijele Škoro.
Vlč. Singbo od svećeničkoga ređenja već 15 godina djeluje u Hrvatskoj kao misionar, a prije 20 godina je došao na studij u Zagreb iz svoga rodnog Benina, u kojem je kao misionar djelovao svećenik Varaždinske biskupije vlč. Anton Štefan koji ga potaknuo na dolazak u Hrvatsku. Budući da je hrvatski jezik izvrsno svladao, njegovo je pastoralno djelovanje plodonosno, a širine navještaja doseže i preko medija, posebice Laudato televizije, odakle je i nekim sudionicima devetnice već bio poznat.
U propovijedi je podijelio i svoje dojmove o svom prvom dolasku u Blato i susretu sa sestrama Kćerima Milosrđa i kolijevkom njihove družbe: „U razmatranju Božje Riječi nastojim pratiti zbivanja oko sebe i u njima iščitati što mi Bog poručuje ili kako ih mogu razumjet u svjetlu te Božje Riječi. Danas sam ujutro čuo veoma jednostavnu rečenicu koja mi je pomogla još bolje razmatrati i utvrditi ono o čemu sam vam želio večeras govoriti. Jutros sam došao na portu, a nakana mi je bila izmoliti jutarnju u svetištu i otići na doručak. Sestra vratarica mi je nakon pozdrava rekla: ‘Ondje Vam je blaženica, a ja ću Vam poći skuhati kavu.’ Vrlo jednostavna rečenica, a sestra nije bila svjesna onoga što mi je time poručila. Možemo je razumjeti kao: ‘Nemojte čekati da ja skuham kavu, možda će mi trebati malo više vremena, pa se radije idite družiti s blaženicom, nemojte biti sami.’ Ili jednostavno: ‘Ne zaboravite gdje se nalazite. Ovdje je veliko blago i isplati se biti u sjeni toga blaga.’ Možemo tu rečenicu tumačiti na različite načine.“
O značenju blaženice za hrvatski narod, kazao je: „U jutarnjoj molitvi, u razmatranju uz blaženicu, pitao sam se: jesu li Hrvati svjesni blaga koje ovdje imaju? Jesu li ponosni na to što imaju? I nastoje li živjeti od toga što imaju? Jer stajati ovdje, braćo i sestre, stajati ovdje znajući da je bl. Marija Propetoga hodala ovom istom zemljom, da je ona boravila u ovim prostorima gdje se mi nalazimo – to mora u nama izazvati osjećaj ganuća. Mora izazvati u nama osjećaj ponosa, pod uvjetom da nastojimo živjeti prema krepostima za koje je ona živjela. To mora u nama u konačnici izazvati osjećaj poniznosti, baš onako kako je ona živjela. To troje sam smatrao vrlo važnim istaknuti odmah na početku ovoga slavlja: ganuće, ponos, poniznost. Osjećaj ganuća – u svijesti da stojim na svetom tlu, jer je ovim istim mjestima hodala svetica. I zato nisam siguran koliko smo svjesni ljepote i važnosti blaga koje ovdje imamo. I da ne zaboravimo sljedeće: ‘Blaženica je ovdje, a ja ću vam ići skuhati kavu.’ Ja sada neću vama ići skuhati kavu. Samo da ne zaboravimo tu ljepotu koju ovdje imamo.“
Tumačeći evanđeoski ulomak koji je govorio o tome kako su se bunili farizeji, odnosno Ivanovi učenici, zato što Isusovi učenici ne poste te Isusovoj reakciji propovijednik je govorio o poteškoćama ljudi s postom.
Nadalje je objasnio što znači da je zaručnik uvijek s nama. „To nas vraća na iskustvo koje svi imamo, jer je svatko bio na nekoj svadbi i nikad nitko nije vidio da se tada žaluje i tuguje i da bi svadba bila nešto žalosno. Ne, svi plešu, vesele se, skaču od radosti. Ta slika svadbe i zaručnika koju Isus koristi bliska nam je. Kaže: doći će dani kada će im se zaručnik ugrabiti. I onda će oni moći postiti. Dakle, ovdje post treba shvatiti i u smislu žalosti. Osjećaj nedostatka onoga osnovnoga za život. To su trenuci samoće. To je ono što bih danas želio posebno istaknuti. Zaručnikova prisutnost ne izaziva samo osjećaj radosti, nego osjećaj poniznosti i zahvalnosti. Ovdje osjećaj poniznosti proizlazi iz spoznaje da smo tu ne nekom svojom zaslugom. Znamo da je zaručnik Isus Krist s nama, ne zato što smo mi savršeni i besprijekorni, nego zato što je to njegova milost, njegov dar nama. To onda u nama izaziva osjećaj poniznosti.“
Predvoditelj slavlja također je govorio o osjećaju poniznosti, kojeg se može iščitavati u zapisima o životu bl. Marije Propetoga. To je osjećaj u kojem prepoznajemo i prihvaćamo istinu o sebi, objasnio je te nastavio: “Biti ponizan znači prepoznati i prihvatiti istinu o sebi. Ako se dogodi da me tko ogovara ili govori ružno o meni, neću se zbog toga razljutiti, iako to boli. Ako je istina to što o meni govore, pametno je šutjeti i moliti Gospodina milost da se popravim. To je poniznost. Ako nije istina ono što govore, jednako ću postupiti, jer znam koja je istina o mome životu i to što o meni govore ne uklapa se u ono što zaista jesam. To je zapravo poniznost koja znači prihvaćanje istine o sebi. Može se dogoditi da me ljudi hvale ‘na sva zvona’, ali neću se zbog toga odmah ‘uzdizati na oltar’, jer znam istinu o sebi i da nisam baš takav kakvim me hvale. Pa da to i jest istina, što obično radimo? Potičemo da nas još više hvale i umišljamo da svijet bez nas i naših ideje ni ne može postojati. Tu mi upadamo u zamku oholosti, ali ne i oni koji su na putu svetosti.”
Govorio je i o samoći koju je doživljavala i blaženica i drugi sveci. “Blaženica zapisuje da joj se ponekad čini da više ne može. I mi smo vjerojatno ponekad osjetili to isto: ja više ne mogu. Ovo ne kažem samo za vas koji ste u svijetu, nego i među redovnicima, redovnicama, svećenicima ima trenutaka kada kažemo: Bože, što mi je ovo trebalo? Blaženica piše da je tu noć tri puta zvala sestru koju joj je nadstojnica odredila kao pomoć za tu noć, ali je ta sestra bila neupućena u blaženičinu bolest i nije joj znala pomoći, već se samo blago smiješila i otišla spavati. Tako se blaženica osjetila sama u boli duše i tijela. Sama s trpećim Isusom na Maslinskoj gori i ponavljala je: Oče, ne kako ja hoću, već neka bude kako ti hoćeš – fiat. I cijelim dnevnikom ponavlja se taj blaženičin fiat, to predanje, neka bude tvoja volja. Sestra određena blaženici za pomoć nije razumjela njezinu bol i bolesti. Dala joj je samo svoj osmijeh i otišla spavati. To su oni trenuci kada osjećamo duboku samoću.”
Postoje situacije u našem životu u kojima smo sami, kazao je propovijednik. U odlučujućim trenucima života, bilo da je riječ o nekoj boli koju osjećamo ili čemu drugom, mi smo sami. “Možda je djeci i mladima bliža slika: u nekom testu koji moram položiti, unatoč roditeljskoj ljubavi i želji da nam pomognu u pripremi za to, kada treba položiti taj test, mi smo sami. Samoća je iskustvo koje nam pokazuje da postoje neki trenuci koji su nezamjenjivi. To je moje iskustvo. Moram proći kroz to sam. Unatoč roditeljskoj ljubavi, kada dođe trenutak ispita, dijete je samo. Kada treba donijeti neke važne životne odluke, unatoč podršci mnogih ljudi oko sebe, tu odluku svatko mora donijeti sam. Poglavari, poglavarice, župnici, biskupi, oni koji imaju određenu odgovornost u Crkvi, često su sami. To su teški trenuci. Vrhunac samoće čovjek doživljava u trenutku boli, kao što smo čuli da je blaženica doživjela da ona više nije mogla. Čeznula je za blizinom, a sestra je došla, samo se smiješila i otišla svojim putem jer nije razumjela. Čak je ona mogla dati više od osmijeha, ali nije mogla preuzeti tu bol. U trenutku boli, svaki je čovjek sam. Vrhunac samoće dolazi u smrtnom času. Kada čovjek odlazi s ove zemlje, unatoč svim utjehama i blizinama, sam je u svojoj smrti, osim s Gospodinom. Kada imamo osjećaj da smo napušteni i da nas drugi ne razumiju, ili kad moramo donijeti važne odluke, valja se prisjetiti da su mnogi prije nas prošli takve trenutke jer ih je nosilo neprestano predanje Bogu. Neka bude tvoja volja, ne moja – to je ono što trebamo naučiti od bl. Marije Propetoga. Možemo biti ponosni na nju, ali bi ona bila ponosnija na nas ako vidi da idemo njezinim stopama. Nije dostatno slaviti je nego je važno prepoznati one kreposti za koje je ona živjela i u tome je slijediti. Pokušao sam istaknuti blaženičinu poniznost i njezino suočavanje s trenutkom samoće, da i mi – kad se nađemo u takvim trenucima – ne zaboravimo da je s nama sigurno naš Gospodin i da nas prati i blaženičin zagovor“, protumačio je vlč. Odilon.
„Isus nam daje sliku svadbe, on je naš zaručnik. Na našem životnom putu mnogi mogu imati ulogu zaručnika. U tom nam i bl. Marija Propetoga može biti suputnica i pomoćnica. Možemo doživjeti mnoge milosti ako njegujemo krepost poniznosti koja znači prihvaćanje istine o sebi. Ne na temelju onoga što drugi kažu o nama, nego na temelju onoga što spoznajemo kada stanem pred Gospodina i duboko u sebi znamo kakvi smo i prihvaćamo to. I kada dođu trenuci samoće, kada moramo donijeti neke temeljne odluke u svome životu i kad proživljavamo neke boli, na bilo kojoj razini, da znamo: s nama je na našem putu Gospodin i prati nas zagovor bl. Marije Propetoga“, zaključio je vlč. Odilon.
Euharistijsko je slavlje završilo procesijom s blaženičinim relikvijama u svetište i blagoslovom, te osobnim čašćenjem.
s. M. Jasminka Gašparović,
promicateljica kauze za proglašenje svetom bl. Marije Propetoga
